*Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
Aleksandar Berkuljan, na korak od sedme decenije života, radi kao tehničar u Informacionom centru Narodnog muzeja Crne Gore. Svakodnevno održava “u životu” aplikacije i tehniku. U slobodno vrijeme igra se digitalnom holografijom, sakuplja i objavljuje rijetku arhivsku građu, slika ikone i portrete, realizuje svoje i tuđe projekte...
Subota, 16. decembar
Ubitačna cetinjska kiša lila je danima, a dio grada u kojem živim, takozvano Donje polje, opet je pod vodom. Pogledam kroz prozor, kad ono bageri riju zapušene kanale “ponora”, prirodne provalije i jedinog gradskog “kolektora”, odakle se silne otpadne vode Cetinja “ekološki” slivaju u kraške pećine i dalje. To me podsjeti na poplavu iz februara 1986, kada sam čitavu noć ispumpavao vodu iz centralnog muzejskog depoa.
Ujutro je Donje polje postalo jezero, moja kuća jedno od ostrva, a odnekud su se stvorili i galebovi. Nadrealno. Inače, to je samo još jedna priča o nemaru i raznim našim ponorima, koji odavno gutaju sve i svašta. Ovog konkretnog gradske vlasti se sjete periodično, obično pred izbore, a do tada imamo “ugođaj”, koji umije da bude “umjetnost”, jer pri, da tako kažem, “niskom vodostaju” ponor postaje neka vrsta enformela i izvor nezaboravnih impresija.
Nedjelja, 17. decembar
Nebo je i dalje sivo, baš u skladu sa opštim raspoloženjem. Svanula je, kako ovdje kažu, “sveta neđelja”! Ili možda ipak nije, jer ovdje ne sviće tako lako. Ljudi su naučeni da crno vide kao bijelo, pa tako i glasaju na izborima, a sve što je bijelo po pravilu umiju dobro da “ocrne”, makar do mjere da dobije neki ton sivog. Zato još uvijek traju pregovori oko formiranja lokalne vlasti.
Na vijestima čujem kako predstavnik političke poplave devedesetih, u kojoj se i dalje davimo, priča da ne treba da žurimo ka Evropi. Bitno je, kako kaže, da se osjećamo evropski. Stvarno, velika utjeha.
Ponedjeljak, 18. decembar
Prijatelj, koji voli da pretresa aktuelne teme, reče mi jutros: “A što ti bi da prijaviš onu bruku? Kad se pročuje da muzeju fali 3.000 predmeta to ima da ga nagrdi”. Odgovorih mu: “Ma nije to ništa. Mi, u stvari, najbolje stojimo. Drugima fali oko 6.000! “
Sjetih se tada gospođe iz Ministarstva kulture koja je na TV-u rekla da nedostatak muzejske dokumentacije i predmeta nije toliko nemar koliko “proces” i da se “muzeologija ne može kvantifikovati”! I tako, shvatih da se, u stvari, dogodila “muzeologija” na nivou religijskog iskustva. Eksponati su jednostavno doživjeli uspenje i iz banalne materjalne egzistencije prešli u duhovnu ravan. Zato sada i postoje samo u teoriji.
Utorak, 19. decembar
Danas je pravoslavcima “Nikoljdan”, dan Svetog Nikole. Jedni slave i ne rade, a ostali im pomažu. Tako sam i ja pošao sa posla malo ranije, iako ne slavim, tek toliko da ne bih bio u sukobu sa “tradicijom”. Kad, kod kuće na stolu gurabije, stari turski kolač. Napravila supruga, a ja u naletu slabosti odmah smažem par komada.
Nakon toga, zadovoljan se zavalim u fotelju i uzmem zadnji broj “Starina”, časopisa u izdanju Uprave za kulturna dobra. A tamo iznenađenje! Na popisu “nematerjalnih kulturnih dobara Crne Gore” nalaze se, vjerovali ili ne, i gurabije! Trenutno me uhvati panika i griža savjesti. Znači li to da sam upravo pojeo dio kulturnog nasljeđa i naše duhovnosti?
Srijeda, 20. decembar
Za veliko čudo, razvedrilo se! Znači li to da ipak ima neke nade?
Četvrtak, 21. decembar
Priča o muzejskim predmetima dobija na medijskom zamahu. Sada se mnogi javljaju, pričaju... Neki tvrde da su oni na to ranije ukazivali, ali da ih nijesu najbolje razumjeli. Nema veze, idemo dalje. Sve to može biti prednost. Moj genijalni drug Đuro mi je savjetovao da predložimo otvaranje muzeja nestalih kulturnih dobara. To bi tek bila atrakcija!
Petak, 22. decembar
Danas je opet oblačno. Eto, dobio sam odgovor na pitanje od srijede.
Facebook Forum