Dnevni centri za djecu koja se na taj način sklanjaju s ulice, bilo da prose, bilo da se bave nekim radom, ili nemaju normalne uslove za život sa svojim porodicama, prema iskustvu i modelu evropskih zemalja sve više pronalaze mjesto i u zemljama regije, pa tako i u Bosni i Hercegovini.
Hladnoća i snijeg koji su proteklih dana okovali Bosnu i Hercegovinu najteže su pogodili beskućnike. Među njima je sve više djece, koja su zbog siromaštva ili nekih drugih razloga prinuđena da rade i spavaju na ulici, bez krova nad glavom i roditeljskog staranja. Ekipa Dnevnog centra u Sarajevu pronašla ih je i smjestila u nadleženu instituciju, kaže koordinatorica Centra Kanita Kulić.
„Za sada znamo da ih ima petero-šestero. Djecu ili dovodimo u Dnevni centar ili ih smještamo u institucije socijalne zaštite koje se bave zbrinjavanjem djece. Donosimo im čajeve, garderobu, hranu. U svakom slučaju, brinemo o tome da ne bi došlo do nekih tragičnih situacija.“
Kroz Dnevni centar u Sarajevu, koji postoji gotovo tri godine, do sada je prošlo oko 350 mališana koji su dobili neku vrstu pomoći - obrok, odjeću ili samo lijepu riječ, na koju ova djeca nisu navikla. Potiču iz porodica koja žive ispod linije siromaštva, bez primanja, posla, a nekada ta djeca nemaju ni matični broj. Tu su i porodice koje ilegalno borave na teritoriji Bosne i Hercegovine.
„O tih tristopedesetero djece možemo reći da su stotinjak njih redovni korisnici, dolaze jednom u sedam dana ili jednom u petnaest dana, ili svaki dan. Ostali su djeca koja povremeno dođu u Kanton Sarajevo; tu su ili za vrijeme turističke sezone ili određenih manifestacija koje im omogućavaju 'bolji posao'. Može zvučati dosta kontradiktorno, ali mi imamo jako dobar odnos sa roditeljima, iako ti isti roditelji šalju svoju djecu na ulicu i samim time krše zakon. I roditelji putem nas ostvaruju određena prava. Nekad nije moguće toj djeci ostvariti određeno pravo iz socijalne zaštite ako nemamo saradnju s roditeljima. Ti ljudi i djeca s kojima mi radimo uglavnom su romske nacionalnosti. Posljednji naš podatak koji imamo pokazuje da su 94 posto djece Romi.“
Dvanaestogodišnji dječak dolazi gotovo svaki dan u Dnevni centar. Školovao se samo do šestog razreda osnovne škole. Živi sa starijim bratom i radi na ulici.
„Kad dođem ovdje, igram se. Kad je ovako, odemo, čistimo snijeg. Na ljeto nešto radimo na pijaci. Prodajemo.“
Dolaze i djeca koja su iz stabilnih porodica, ali samo zato što su Romi, društvo ih diskriminiše. Djevojčice nam kažu:
„Ja se igram ovdje. Nekad dolazim ovdje. Dolazim da radim zadaću, i kada uradim zadaću, onda ću se igrati.“
„Igram se, toplo nam je. Jedemo, pa učimo. Daju nam garderobu.“
Za ono što dobiju u Dnevnom centru djeca su zahvalna, ističe Gordana Lisovski, koja je vanjska koordinatorica Centra. U tri godine koliko radi u Centru nailazila je razne situacije. Jednu je posebno zapamtila:
„Došao je jedan dječak i pitao može li se okupati. Ja sam mu pripremila sve stvari, dala mu ih i rekla: 'Evo, sad ti idi, pa se okupaj'. On je ušao u kupatilo, pa izišao i pitao: 'A kako? '. Pomislila sam da ne zna otvoriti vodu, pa sam mu to ja uradila. On je začuđeno rekao: 'Aaa, pa odatle voda ide!'. Shvatila sam da do tada nikada nije imao priliku da se okupa u normalnoj kadi, gdje su normalne česme. Bilo mi je to šokantno. Dječak je imao nekih sedam godina.“
Svratišta za bezbrižniju djecu ulice
Dnevni centar u Sarajevu sarađuje s Kantonalnim zavodom za socijalnu zaštitu. U ove tri godine finansijski ih je pomagala i nevladina organizacija 'Save the children Norway', koja pomaže i slične dnevne centre u zemljama regiona. Kanita Kulić smatra da je sarajevski Dnevni centar doprinio da život djece koja rade na ulici bude bolji i bezbrižniji.
„U zadnjih godinu dana rada imali smo tri akcije suzbijanja prosjačenja u smislu da smo detektovali organizovano vrbovanje djece u Kantonu Sarajevo s ciljem prosjačenja i zarađivanja ogromnih suma novca. Postoje informacije da djeca zarađuju dvjesto KM dnevno, na određenim lokacijama u gradu putem prosjačenja ili pranjem vjetrobranskih stakala. Pedesetčetvoro smo upisali u redovan školski sistem, a 93 posto naših korisnika dobilo je jedan od identifikacionih dokumenata, s obzirom da znamo da ta djeca nikad nisu bila prijavljena. Činjenica je da svaki dan provode ovdje i da imaju mogućnost izbora – mogu da biraju između dvije olovke, između dvije majice.“
I u Beogradu postoje slični centri za djecu koja rade na ulici, kaže koordinatorica Milica Đorđević.
„Prvo svratište za decu u Beogradu je otvoreno avgusta 2007. godine. Nakon toga smo otvorili još jedan program koji se zove Dnevni centar za decu. On je otvoren 2010. godine, tako da danas u Beogradu postoje dva programa u koja deca koja su uključena u život i rad na ulici mogu da dolaze. Dnevno oba programa koristi oko četrdesetoro dece po programu. Oba programa nude jedan osnovni set usluga koje deca mogu da koriste, a to znači da mogu ovde da jedu, dobiju toplu garderobu, da se okupaju, da dobiju osnovnu zdravstvenu negu od strane medicinske sestre. Tu rade specijalni pedagozi, psiholozi i socijalni radnici.“
Principi rada i u beogradskim i sarajevskom Dnevnom centru ne razlikuju se od onih koji se koriste u zemljama Evropske unije. Razlika je u načinu finansiranja i odnosu vladajućih struktura prema toj djeci, navodi Miilica Đorđević.
„Ono što je ključna stvar jeste taj terenski rad, odnosno princip da mi treba da budemo tamo gde su deca. Tako je taj poznati lisabonski model rada sa decom koja se nalaze na ulici podrazumevao socijalne radnike, učitelje i volontere koji su izlazili na ulicu, tamo gde su deca i sa decom na licu mesta radili na motivaciji da se deca uključuju u obrazovni sistem, da se smeštaju u neke druge institucije i da se porodici pruži pomoć. Taj način rada je isti, s tim da je osnovna razlika što su druge zemlje uložile mnogo više finansijskih sredstava i političke volje u tome da se takva aktivnost dovede do kraja. To nisu bili izolovani pokušaji nekih udruženja građana i nekih nevladinih organizacija, jer oni sami to ne mogu da urade.“
