Đurković: Olimpijada u Sarajevu bila je prava zimska idila

Dan nakon otvaranja Olimpijade u Sočiju, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa sportski novinar Milorad Đurković prisjeća se Zimskih olimpijskih igara održanih prije 30 godina u Sarajevu.

RSE: Prije 30 godina, Sarajevo je bilo domaćin prvih i jedinih Olimpijskih igara ikada održanih na prostorima bivše države. Kako se vi sjećate tog vremena i atmosfere koja je vladala u vezi sa tom, najvećom smotrom, kada su zimski sportovi u pitanju?

Đurković: Bio je to zaista veliki događaj. Dok danas gledam slike iz Sočija, mada mi je pomalo neobično jer Soči više podsjeća na ljetnu olimpijadu, prisjećam se tog vremena. Bila je to jedna prava zimska idila, u svakom pogledu. Odlična organizacija, veliki događaj, velika država. Bilo je raspoloženje veliko. Toliko je to bilo dobro da sam se bojao na šta će to sve izići. Poslije toga se ta država raspala.

RSE: Pretpostavljam da ste kao profesionalac, odnosno sportski novinar, pratili takmičenja na Jahorini i Bjelašnici. Ko su, podsjetite nas, bila najveća imena svjetskog skijanja u to vrijeme, a koja su učestvovala na Olimpijadi ?

Đurković: Teško da se sada prisjetim imena jer sam se više bavio nekim poslovima u redakciji. Meni su ponajviše ostala u sjećanju dvojica naših - Jure Franko i Bojan Križaj.

RSE: Mlađim generacijama ime Jureta Franka je gotovo potpuna nepoznanica. Tada se u Sarajevu skandiralo: „Volimo Jureka više od bureka“. Ko je bio Jure Frank?

Đurković: To je bio jedan neobičan mladić, iznikao iz tog snijega, iz te zimske idile, koji je plijenio svojim ponašanjem i svojim odnosom na stazi. Jedan veseo momak. Tada nije bilo bitno da li je neko Slovenac, Srbin ili Crnogorac. Oduševio je i pokupio simpatije. Bojan Križaj je bio veći majstor, njega su čekale i medalje. Koliko se sjećam, Frak je završio rano.

RSE: Gost Olimpijade bio je Ingemar Stenmark, u to vrijeme najbolji skijaš svijeta, koji nije mogao da se takmiči jer je bio profesionalac. Da li ste imali priliku da ga sretnete i kakva je atmosfera vladala u vezi sa njegovim boravkom u Sarajevu?

Đurković: Stenmarka sam sreo u međunarodnom TV centru, sadašnja Radio-televizija Sarajevo. To je jedna ogromna zgrada, koja je sada skoro pusta. Tada je bila izuzetno puna. Tada je tamo boravio i čuveni ABC. Šef produkcije ABC-a je tada rekao: „Već sam u Bosni nekoliko mjeseci i što sam naučio je da za sve što se dogovorimo kažu - Nema problema“.

RSE: U Sočiju je otvorena Zimska Olimpijada, koja će ponovo okupiti najbolje što svjetsko skijanje u ovom trenutku ima. Kako vam danas izgledaju Zimske olimpijske igre u odnosu na one sarajevske, od prije 30 godina? Šta se po vama promijenilo u odnosu na to vrijeme? Da li su to pozitivne promjene?

Đurković: Sve se inače promijenilo. OI su, kako ljetnje, tako i zimske, bile zaista veliki skup amatera sportista, ljudi kojima je to mnogo značilo, kako u osvajanju medalje, tako i samo učestvovanje. Dugo su OI bile pod parolom - Važno je učestvovati. Od kraja 80-tih to se promijenilo. Nije više važno samo učestvovati, važno je osvojiti medalje, važno je napraviti veliki marketing.

Vidite i sami koliko je Rusija u OI uložila. Igre koje više koštaju nego ljetnje, a ZOI su po svemu deseti dio ljetnjih igara - i po broju sportova i po broju učesnika i po interesovanju. To je promocija sadašnje Rusije, kako god ona izgledala drugima, promocija predsjednika te zemlje, Putina. Sve to liči na jednu veliku predstavu. Šta će od svega toga ostati, šta će biti iskorišćeno, koliko će to biti ukupno ekonomski isplativo - to je priča za ekonomiste, a ne za nas novinare.

RSE: Nad ovim igrama, baš kao i nad onim davno održanim u Minhenu, nadvio se oblak terorizma. Koliko je to realna opasnost u ovom trenutku za bezbjednost igara u Sočiju?

Đurković: Ne vjerujem da će se dogoditi nešto u samom u Sočiji ili na borilištima, u tom djelu Rusije, ali moguće je da se dogodi nešto negdje drugdje. Sticajem okolnosti sam 1972. godine bio u Minhenu, u paviljonu zajedno sa kolegama iz JRT-a. Tada su bili praktično zajedno i sportsko i novinarsko selo. Tada je to bio jedan izolovan slučaj, koji je ipak spriječen. Jeste bilo žrtava.

Zato su sljedeće igre 1976. godine u Kanadi sigurno bile, za to vrijeme, više čuvane. Bilo je veće obezbjeđenje, veća su sredstva, i tehnička i ljudska, bila upotrebljena jer su te igre na neki način prekretnica. One su održane u uslovima velike prijetnje i istovremeno u uslovima kada je Komitet OI teško pronalazio nove domaćine. Mnogi tereni nisu bili završeni. Već od Moskve 1980., a pogotovo od Los Anđelesa i Atlante, sve je postalo drugačije. OI su postale interesantne i profitabilne.

RSE: Crna Gora ima sjajne sportiste, naročito u ekipnoj konkurenciji. Tu su rukometašice, košarkaši i košarkašice, vaterpolisti. Šta je sa razvojem zimskih sportova?

Đurković: Daleko smo mi od toga, od bilo kakvog ozbiljnog rada i ozbiljnih namjera. Tu se može pričati o našim sportovima koji su ekipni i popularniji. U Crnoj Gori je 70-tih godina bilo izuzetno razvijeno zimsko trčanje i ostali sportovi koji su nama bliži. Tada je to izgledalo vrlo interesantno. Na stotine mladića se time bavilo, postizani su dobri rezultati. Kafanski se ne može ništa uraditi.

Imamo dvoje predstavnika u Sočiju, ali to je da se zabilježi da je Crna Gora bila tamo. Ni u buduće neće biti ništa bolje, ukoliko se ne počne od početka, na pravi način, dok se ne iskoriste te prilične prirodne ljepote, a prije svega staze za trčanje.