Sjećanje 1.100 mladih Sarajlija na odrastanje tokom rata ostaće trajno zabilježeni u knjizi "Djetinjstvo u ratu" koja je će biti promovisana 5. februara. Ilustrovana knjiga na 328 stranica donosi priču generacija odraslih u ratu, njihovih razmišljanja o onome što im je ukralo najvažnije godine djetinjstva i kako je rat uticao na njih.
Desetine hiljada djevojčica i dječaka odraslo je u opkoljenom Sarajevu, gradu čija je opsada trajala najduže u modernoj historiji. 1.425 dana sarajevska djeca iz dana u dan gledala su smrti u oči.
Knjiga „Djetinjstvo u ratu“ priča je o iskustvu preživjelih, čije je odrastanje drugačije od djece odrasle u slobodi.
Sjećanja su uglavnom lijepa, a ružno se brzo zaboravi, kaže Damir Saračević, koji je na početku rata imao 14 godina:
„Kad je granata uletjela u moj stan, bio sam sa majkom. Čitav stan je razvaljen, mi smo, hvala Bogu, preživjeli. Mama je možda pola stata prije toga napravila jednu sutliju i poredala je da se ohladi po radijatoru. Kad se to desilo, kad je čitav stan razvaljen - onaj mrak i ona prašina, ja izlazim, pokušavaju komšije da nas oslobode iz čitavog tog smeća i razvalina - ja sam samo razmišljao o tome kako mi je žao te sutlije, što je to propalo. Ništa televizija, uspomene, stan - ali zašto sutlija?“
Za svoje odrastanje Damir kaže da je bila tipična ratna sarajevska priča:
„Sve se brzo dešavalo tako da čovjek u principu nema vremena ni da razmišlja šta ga je snašlo, nego te baci ta neka ratna mašina – otac i brat na liniji, moje, dječije zanimanje je bilo da nanosim vode, vode u silnim količinama na 12. sprat bez lifta. I to je bilo moje zaduženje koje sam radio otprilike po šest, sedam sati dnevno, koliko se već čekalo u redu po jednu turu vode, pa se iznese na 12. sprat, pa se siđe na drugu i tako je uglavnom prolazio dan. Danas kad se sjetim - bilo je zaista ružnih detalja, ali pokušavam da se sjetim nekih lijepih – druženje, komšiluk, a onih nekih ružnijih, ne znam... valjda to mozak nekako potisne.“
Damir je danas uspješan mladi čovjek. Školu je završio u inostranstvu, ali se ipak vratio svom rodnom gradu. U ratu je naučio da čovjek treba brinuti za druge, tako da se bavi i humanitarnim poslom. Projekat „Djetinjstvo u ratu“ smatra odličnom idejom da se sačuva sjećanje na dešavanja sa početka devedesetih:
„Mislim da je taj čitav projekat vrlo bitan za nas i za sve naredne generacije da se vidi kako su to djeca razmišljala, kako su prolazila kroz taj rat. Uglavnom znamo kako odrasli razmišljaju o ratu, a ovo je zaista jedan fantastičan projekat o tome kako djeca razmišljaju. Ja ga vidim kao 1.100 malih Ana Frank u jednom.“
Sačuvati sjećanja
Mela Softić imala je osam godina kada se zaratilo. Rat ju je natjerao da brzo odraste i, kako kaže Mela, ukrao joj djetinjstvo:
Jasminko Halilović
„Rat me naučio odgovornosti - i da ne ostavljam nešto za sutra, da odmah sve radim što god mogu. Nazvala bih to trauma koja mi je ostala iz rata - da nikad ne znaš da li ćeš doživjeti sutra. Ali vjerujem da sam izrasla u puno odgovorniju osobu, i zreliju nego što bih možda bila da nije bilo rata.“
Djetinjstvo u ratu - Sarajevo 92.-95. projekat je Jasminka Halilovića. Želio je knjigu posveti drugarici koja je izgubila život u ratu. Jasminko kaže da je ideja bila napraviti mozaik sjećanja kroz priče sarajevske djece:
„Ja sam ostavio jedan algoritam, sjećanja se po njemu raspoređena, tako da je knjiga u neku ruku simetrična. Ona je simetrična po najprisutnijim temama i emocijama u smislu da su sjećanja podijeljena u grupe i nakon toga raspoređena u knjigu - u grupe po najprisutnijim emocijama, kao što je npr. strah, ili najprisutnijim temama kao što su podrum, granate, klikeri itd. Mislim da će to doprinijeti boljem razumijevanju teme", kaže Halilović.
Mela Sefić među prvima se odazvala pozivu da ispriča svoju priču u želji da njeno iskustvo pomogne nekoj drugoj djeci koja odrastaju u ratu. U tome vidi i vrijednost cijelog projekta:
„Prvo da vidimo jedan projekat i jednu priču o ratu u BiH gdje se ne pita na kojoj si strani bio, ko se, koja ti je religija, kako se zoveš. Jednostavno je bio ljudski projekat. A vjerujem da, ukoliko naravno ljudi budu znali to iskoristiti, ova knjiga može pomoći onima koji žele da pomognu djeci koja žive u drugoj nekoj državi koja je u ratu.“
Više od hiljade kratkih sjećanja ljudi sada rasutih po svijetu našlo je mjesto u ovoj knjizi. Cilj je bio stvaranje knjige - riznice sjećanja djece Sarajeva, ističe Halilović:
„Značaj ove knjige, zavisno od publike, za ljude koji su preživjeli rano djetinjstvo jeste da se njihova sjećanja sačuvaju. S druge strane, za one koji nisu upoznati s tim iskustvom, knjiga otvara mogućnost da se tom iskustvu približe, da vide da je ono složeno, višeslojno, da se ne može svesti pod sintagmu izgubljene godine. Desetine i stotine sasvim novih aspekata ovog iskustva, kojih ni ja nisam bio svjestan prije nego što sam počeo raditi na knjizi, su otkriveni. I naravno da je ono drugačije za nekog ko je izgubio oba roditelja, za nekoga ko je izgubio jednog roditelja, za nekoga ko nije izgubio nikoga.“
**************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
