U bosanskohercegovačku Bočinju, selo desetak kilometara od Maglaja, koje je do 1992. bilo naseljeno građanima srpske nacionalnosti, su se krajem rata naselile vehabije.
Neki od njih su bili iz islamskih zemalja, a najveći broj bosanskohercegovačkih Bošnjaka koji su učenje tradicionalnog islama sa ovog područja zamijenili vehabijskim, kojeg mnogi dovode u vezu sa ekstremnim islamskim pokretom.
Od sela od pedesetak danas živi trideset vehabijskih porodica. Istovremeno, u Bočinju su se vratili i neki od prijeratnih Srba. Jedni sa drugima se ne druže, iako su njihova djeca u školi najbolji prijatelji.
Arijana i Tesnima svaki dan zajedno, ruku pod ruku, dolaze i odlaze iz škole u Bočinji, selu desetak kilometara udaljenom od Maglaja. Iako nisu vršnjakinje, već nekoliko godina su najbolje drugarice.
Arijanini roditelji su povratnici u selo, a Tesnimini tu žive petnaestak godina. Priča od dvije djevojčice ne bi bila neobična da jedna od njih nije kćerka vehabije, a druga srpske nacionalnosti. Njima dvjema to nimalo ne smeta.
„Ja i Arijana smo mnogo udaljene od kuće, pa se ne možemo tako vidjeti. Ali najviše se vidimo u školi, uvijek smo zajedno na odmoru. I kada idemo na ekskurziju uvijek smo zajedno nas dvije“, priča Tesnima.
RSE: A kako žive ovdje djeca? Imate li internet, kompjutere, mobitele?
Arijana: Ja nemam ni kompjuter ni mobitel. Tesnima mislim ima kompjuter.
Tesnima: Imam ja i mobitel i kompjuter, a i internet.
Dvije djevojčice sjede zajedno u klupi, druže se na velikim odmorima, a razdvajaju se jedino kada su časovi vjeronauke. Desetogodišnja Tesnima, kao i većina djevojčica u Bočinji, nosi maramu, a tijelo joj je pokriveno:
Škola u Bočinji
„Mi nismo iste vjere, ali mi to ni ne gledamo. Mi smo kao sestre, nas dvije. Jedna drugu volimo.“
RSE: A kako znate da niste iste vjere?
Tesnima: Ja nosim maramu, a ona ne nosi.
Arijana: Ali njenu maramu trebamo poštovati i poštujemo je.
U školi se svakodnevno druže i Abdulah i Stojan:
„Vježbamo nekad. Igramo se, šalimo se, pričamo. Pomažemo jedni drugima zadaću uraditi.“
Ramiz Bibić posljednji je direktor osmogodišnje škole u Bočinji. U selo je došao 1978. kao nastavnik matematike i fizike.
„Te godine kada sam došao kao nastavnik matematike i fizike škola je brojala oko 260 učenika, imala je zaposlenih oko 30-ak. Međutim, dolaskom ovoga rata, da uporedimo u odnosu na ono vrijeme, u ovoj školi je danas oko 30-ak učenika", kaže on.
"Niko nek me ne dira, neću ni ja nikog"
Hasan, jedan od Bošnjaka koji su se doslelili, kaže kako je njegovo rodno selo udaljeno dvadesetak kilometara od Bočinje. I u mjestu gdje je rođen, ali i Bočinji, bavi se stočarstvom. Iako se njegova djeca druže sa djecom povratnika, on, kao i većina vehabija, sa Srbima skoro pa ne komunicira.
„Mene niko nek ne dira, neću ni ja nikog. Nemam potrebe. Što ću?“
Škola u selu Bočinja
RSE: Je li vašu zajednicu neko finansira?
Hasan: Ko će finansirati? Neko misli da ja imam pare, da dobivam za bradu pare, dobiva mi žena što je podmotana. Ja kad bih dobivao to, ne bih ništa radio, ja bih samo sjedio.
Nedaleko od Hasanove je kuća Milenka Pedić, koja se u Bočinju vratila prije deset godina. Njen, ali i povratak drugih Srba u to selu bio je popraćen nizom incidenata, zbog čega su u Bočinji nekoliko mjeseci bile angažovane i međunarodne vojne snage, tadašnji SFOR.
Danas incidenata nema, ali ni međusobnih kontakata prijeratnih i poratnih stanovnika. Iako bivše komšije može prebrojati na prste, Milenka kaže da se nije pokajala što se vratila.
„Ovo je moje, nisam naslijedila ni od koga - i to je što mene veže. To je moje i kažem da mi je najljepše u mojoj kući i na mome. Ja imam kući i ne bi mi palo na pamet da idem negdje dalje da pravim kuću. Jedino ako bih kad uspjela zbog njih (djece) da kupim stan negdje, a što se tiče mene i supruga, mi planiramo ostati ovdje dok smo živi“, rekla je ona.
Većina prijeratnih stanovnika nije se vratila u Bočinju. Najviše ih živi u Doboju i njegovoj okolini. U rodno selo dolaze povremeno kako bi obrađivali zemlju, kaže Zdravka Zukić.
„Obrađujemo zemlju. Muž isto radi šta stigne, šta može da uradi, u šumi i tako. Imali smo privatno ovdje trgovinu, lijepo bio posao, fino išlo. Bilo dosta djece, lijep posao. Gdje god je bilo puno djece, bilo je i života. A sad nema ni djece i slab je život“ , kaže Zukić.
Predstavnici opštine ne posjećuju Bočinju, niti znaju kako i od čega mještani sela žive. U selo, bogato obradivim površinama uz rijeku Bosnu, vlasti ne dolaze ni kada je predizborna kampanja. Već godinama prećutno pristaju na to da u selu riječ suživot ne postoji, već tek nužni život jednih pored drugih.
Neki od njih su bili iz islamskih zemalja, a najveći broj bosanskohercegovačkih Bošnjaka koji su učenje tradicionalnog islama sa ovog područja zamijenili vehabijskim, kojeg mnogi dovode u vezu sa ekstremnim islamskim pokretom.
Od sela od pedesetak danas živi trideset vehabijskih porodica. Istovremeno, u Bočinju su se vratili i neki od prijeratnih Srba. Jedni sa drugima se ne druže, iako su njihova djeca u školi najbolji prijatelji.
Arijana i Tesnima svaki dan zajedno, ruku pod ruku, dolaze i odlaze iz škole u Bočinji, selu desetak kilometara udaljenom od Maglaja. Iako nisu vršnjakinje, već nekoliko godina su najbolje drugarice.
Arijanini roditelji su povratnici u selo, a Tesnimini tu žive petnaestak godina. Priča od dvije djevojčice ne bi bila neobična da jedna od njih nije kćerka vehabije, a druga srpske nacionalnosti. Njima dvjema to nimalo ne smeta.
„Ja i Arijana smo mnogo udaljene od kuće, pa se ne možemo tako vidjeti. Ali najviše se vidimo u školi, uvijek smo zajedno na odmoru. I kada idemo na ekskurziju uvijek smo zajedno nas dvije“, priča Tesnima.
RSE: A kako žive ovdje djeca? Imate li internet, kompjutere, mobitele?
Arijana: Ja nemam ni kompjuter ni mobitel. Tesnima mislim ima kompjuter.
Tesnima: Imam ja i mobitel i kompjuter, a i internet.
Dvije djevojčice sjede zajedno u klupi, druže se na velikim odmorima, a razdvajaju se jedino kada su časovi vjeronauke. Desetogodišnja Tesnima, kao i većina djevojčica u Bočinji, nosi maramu, a tijelo joj je pokriveno:
„Mi nismo iste vjere, ali mi to ni ne gledamo. Mi smo kao sestre, nas dvije. Jedna drugu volimo.“
RSE: A kako znate da niste iste vjere?
Tesnima: Ja nosim maramu, a ona ne nosi.
Arijana: Ali njenu maramu trebamo poštovati i poštujemo je.
U školi se svakodnevno druže i Abdulah i Stojan:
„Vježbamo nekad. Igramo se, šalimo se, pričamo. Pomažemo jedni drugima zadaću uraditi.“
Ramiz Bibić posljednji je direktor osmogodišnje škole u Bočinji. U selo je došao 1978. kao nastavnik matematike i fizike.
„Te godine kada sam došao kao nastavnik matematike i fizike škola je brojala oko 260 učenika, imala je zaposlenih oko 30-ak. Međutim, dolaskom ovoga rata, da uporedimo u odnosu na ono vrijeme, u ovoj školi je danas oko 30-ak učenika", kaže on.
"Niko nek me ne dira, neću ni ja nikog"
Hasan, jedan od Bošnjaka koji su se doslelili, kaže kako je njegovo rodno selo udaljeno dvadesetak kilometara od Bočinje. I u mjestu gdje je rođen, ali i Bočinji, bavi se stočarstvom. Iako se njegova djeca druže sa djecom povratnika, on, kao i većina vehabija, sa Srbima skoro pa ne komunicira.
„Mene niko nek ne dira, neću ni ja nikog. Nemam potrebe. Što ću?“
RSE: Je li vašu zajednicu neko finansira?
Hasan: Ko će finansirati? Neko misli da ja imam pare, da dobivam za bradu pare, dobiva mi žena što je podmotana. Ja kad bih dobivao to, ne bih ništa radio, ja bih samo sjedio.
Nedaleko od Hasanove je kuća Milenka Pedić, koja se u Bočinju vratila prije deset godina. Njen, ali i povratak drugih Srba u to selu bio je popraćen nizom incidenata, zbog čega su u Bočinji nekoliko mjeseci bile angažovane i međunarodne vojne snage, tadašnji SFOR.
Danas incidenata nema, ali ni međusobnih kontakata prijeratnih i poratnih stanovnika. Iako bivše komšije može prebrojati na prste, Milenka kaže da se nije pokajala što se vratila.
„Ovo je moje, nisam naslijedila ni od koga - i to je što mene veže. To je moje i kažem da mi je najljepše u mojoj kući i na mome. Ja imam kući i ne bi mi palo na pamet da idem negdje dalje da pravim kuću. Jedino ako bih kad uspjela zbog njih (djece) da kupim stan negdje, a što se tiče mene i supruga, mi planiramo ostati ovdje dok smo živi“, rekla je ona.
Većina prijeratnih stanovnika nije se vratila u Bočinju. Najviše ih živi u Doboju i njegovoj okolini. U rodno selo dolaze povremeno kako bi obrađivali zemlju, kaže Zdravka Zukić.
„Obrađujemo zemlju. Muž isto radi šta stigne, šta može da uradi, u šumi i tako. Imali smo privatno ovdje trgovinu, lijepo bio posao, fino išlo. Bilo dosta djece, lijep posao. Gdje god je bilo puno djece, bilo je i života. A sad nema ni djece i slab je život“ , kaže Zukić.
Predstavnici opštine ne posjećuju Bočinju, niti znaju kako i od čega mještani sela žive. U selo, bogato obradivim površinama uz rijeku Bosnu, vlasti ne dolaze ni kada je predizborna kampanja. Već godinama prećutno pristaju na to da u selu riječ suživot ne postoji, već tek nužni život jednih pored drugih.
