Diskriminacija u BiH: Djeca izbjeglih bez prava na pasoš

Izbjegla i raseljena lica u Bosni i Hercegovini i danas se suočavaju s raznim vidovima diskriminacije. Radio Slobodna Evropa saznaje da se toj populaciji uskraćuje pravo na pasoše jer je još prije osam godina načinjen zakonski propust koji do danas nije ispravljen. Zbog toga grupa učenika iz Ljubije zimus nije otišla na ekskurziju - država im je jasno stavila do znanja da, kao djeca izbjeglih, nemaju pravo na slobodu kretanja.

Djeci izbjeglih i raseljenih u Bosni i Hercegovini uskraćeno je pravo na putovanja van granica države jer u Zakon o putnim ispravama nije uvršteno da pasoš mogu da dobiju i oni prijavljeni po mjestu boravka. Kćerka Svetozara Japundže nije otišla na ekskurziju u Holandiju, iako je rođena 2000. godine u Ljubiji kod Prijedora. Za domaće činovnike, priča Svetozar, ona je, zbog izbjegličkog statusa roditelja - strani državljanin i nema pravo na pasoš.

„Ja sam pitao zbog čega dijete ne može dobiti pasoš, a odgovorili su: 'Zato što ste vi izbjeglice. Bez obzira što se dijete rodilo ovdje, vi imate status izbjeglice.' Rekli su da bih se trebao odreći statusa izbjeglice, a ako se odreknem statusa izbjeglice, odričem se i prava na alternativni smještaj. To mi se ne isplati, što bi dijete otišlo na mjesec dana ili petnaest dana vani, da ja budem na ulici.“

Mladenka Galić iz Prijedora je raseljeno lice i već 17 godina korisnica alternativnog smještaja u kojem živi sa tri sina i majkom. Radost što je Centar za socijalni rad omogućio njenom djetetu ljetovanje u Crnoj Gori – nije dugo trajala. Ni on nije dobio pasoš jer je Mladenka prijavljena po mjestu boravišta. Za njeno dijete bio je to još jedan od udaraca surovog bosanskohercegovačkog društva.

„Moj sin ima tek dvanaest godina. Jedino je bio tužan što nije mogao da ode na more. Samo je znao reći: 'Kako ću ja biti izbjeglo lice, kada sam ovdje rođen?'.“

Ombudsman za djecu RS Nada Grahovac pojašnjava ovu situaciju:

„Što se nas tiče, dijete koje je rođeno u opštini, koje ima sva druga dokumenta, zdravstveno osiguranje, rodni list, ide u školu – nesporno je da ono ima prebivalište u toj opštini. Znači, ništa ne bi trebao biti razlog u osporavanju ovog njegovog prava.“

Pogrešno razumijevanje ili nedovoljna jasnost zakona

Izdavanje pasoša regulisano je Zakonom o putnim ispravama Bosne i Hercegovine. U Ministarstvu civilnih poslova, nadležnom za tu oblast, objašnjavaju da je još 2004. godine došlo do propusta prilikom donošenja Zakona. U Članu 19 greškom je izostavljeno mjesto boravka kao dokaz koji se prilaže za izdavanje pasoša – objašnjava Milan Zjajić, pomoćnik ministra za državljanstva i putne isprave BiH.

„Ovdje smo, zbog pogrešnog razumijevanja ili nedovoljne jasnosti ove odredbe Člana 19, došli u situaciju da su pojedini nadležni organi u Bosni i Hercegovini to razumjeli da osobe koje imaju samo boravište, odnosno su, u našim slučajevima, raseljene osobe, nemaju pravo na izdavanje putne isprave.“

Zjajić kaže da zbog toga različiti organi u Bosni i Hercegovini različito primjenjuju sporni zakon. Zbog toga je, tvrdi, Ministarstvo civilnih poslova nedavno poslalo dopis nadležnim institucijama u kojem sugeriše primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima i izdavanje putnih isprava i po mjestu boravišta.

„Od Ministarstva civilnih poslova u više navrata smo tražili neki instruktivni akt, ne samo ka nama, nego i drugim MUP-ovima u BiH, kako bismo znali kako postupiti u tim slučajevima. Mi još uvijek takav akt nismo dobili. U ovom trenutnom stanju lice koje je raseljeno ne može dobiti putnu ispravu ukoliko nema mjesto prebivališta u Republici Srpskoj“, kaže portparolka Ministarstva unutrašnjih poslova RS Mirna Šoja.

Milan Zjajić tvrdi da, ukoliko ministarstva unutrašnjih poslova ne budu izdavala pasoše po mjestu boravišta, Ministarstvo civilnih poslova će u žalbenom postupku rješavati zahtjeve u korist raseljenih lica.

„Mi ćemo pozitivno rješavati ovo u interesu stranaka koje su podnosioci zahtjeva za izdavanje putnih isprava po boravištu.“

Izmjene i dopune Zakona o putnim ispravama, koje je Ministarstvo civilnih poslova predložilo 2010. godine, nisu prošle državni Parlament. Praktično, više od osam godina bosanskohercegovačko društvo ćutke posmatra diskriminaciju izbjeglih i raseljenih po tom osnovu.

„Poruka koja se tu praktično iščitava jeste da su oni manje vrijedni od svojih vršnjaka čiji roditelji nisu izbjeglice, da oni ne mogu dobiti nešto što njihovi vršnjaci, čiji roditelji nisu izbjeglice, mogu dobiti. Pretpostavka jeste da to utiče na njihovu sliku o sebi, na samopouzdanje, tako da bih ja definitivno rekao da je ovo klasična diskriminacija“, zaključuje projekt-koordinator u Omladinskom centru Ljubija Goran Zorić.