„Novokomponovani“ bogataši ne samo da koriste pravne praznine, nego nadležne institucije prilagođavaju i menjanju zakonska rešenja koja omogućavaju sticanje basnoslovnog bogatstva za male pare.
(Saradnja: Zoran Glavonjić, Žana Kovačević, Esad Krcić, Goran Vežić)
Tako je nekoliko najmoćnijih tajkuna kupilo za bagatelu propala preduzeća na atraktivnim lokacijama, potom je promenjena namena zemljišta na kome se nalaze u građevinsko, čime su ostvarili ogromnu dobit. Očigledno je reč o drastičnom primeru korupcije. Ljudi na vlasti ne vode računa o opštem dobru već kako da primanjem mita strpaju u svoje džepove ogromne količine novca. Na taj način tajkuni ne samo da stiču basnoslovno bogatstvo, već postaju moćniji i od samih državnih institucija koje su sve više njihovo sredstvo. Čak, moglo bi se reći da postaju vlasnici države a stanovnici umesto autonomnih građana obespravljeni najamnici i podanici. Tako, umesto demokratije, na delu je sve više – „tajkunokratija“.
Tajkuni uvećali imetak za vreme demokratskih vlasti
Tajkuni u Srbiji koji su na sumnjivi način stekli bogatstvo, ne samo da nakon pada Miloševića nisu snosili posledice, nego su, što je paradoksalno, svoj imetak basnoslovno uvećali upravo za vreme demokratskih vlasti. Tako je spregom vlasti i biznisa samo u poslednjih nekoliko godina, državni budžet je oštećen za najmanje 2,5 milijarde evra.
Spregom vlasti i biznisa, samo u nekoliko slučajeva u Beogradu poslednjih godina gradski i državni budžet ostećeni su za više od dve milijarde evra. Kupovinom propalih firmi, kroz korupciju i zloupotrebu političke vlasti, najjači tajkuni u Srbiji za male pare došli su do građevinskog zemljišta na najatraktivnijim gradskim lokacijama, koje im je bez licitacija praktično poklonjeno izmenama urbanističkog plana i drugim pratećim odlukama. Najdrastičniji slučajevi nedavno su otkriveni su u emisiji Insajder, televizije B92. Brankica Stanković, autor ovog istraživačkog projekta, u kom je otkriven samo vrh ledenog brega korupcije i uticaja tajkuna u Srbiji, kaže za nas program da reakcije vlasti na obelodanjivanje ogromnih službenih zloupotreba jednostavno nema:
Brankica Stanković„Objavljeni su dokazi koji ukazuju na to da je budžet oštećen za oko dve milijarde evra. Meni je potpuno neverovatno da svi mediji ćute, vlast takođe ćuti. To je najbolji pokazatelj koliko je jaka ta sprega između biznisa, politike i medija. U ovom trenutku, koliko je problem to što državne institucije ne reaguju, čak ni kad se objavi nešto što je crno na belo, toliko je problem što ni mediji ne reaguju. Tako da je teško očekivati da se bilo šta dogodi.“
U većini sumnjivih privatizacija u Srbiji pominju se najveći biznismeni, Miroslav Mišković, Milan Beko, Petar Matić i Milan Janković, poznatiji kao Filip Cepter. Pogodnostima koje su im omogućile gradska i republička vlast, vlasništvo nad najatraktivnijim građevinskim zemljištem po bagatelnim cenama stekli su kupovinom raznih firmi, a najpoznatije lokacije su Luka Beograd, Ušće, Brodogradilište Beograd, Autokomanda i Stari Mlin. Najdrastičniji slučaj je Luke Beograd, gde su, kupujući to preduzeće na obali Dunava za 50 miliona evra, Mišković i Beko dobili 220 hektara, na kojima nameravaju da izgrade super luksuzni stambeno-poslovni kompleks, čime je grad izgubio oko dve milijarde evra zato što zemljište po tržišnoj ceni nije prodato na licitaciji. Za Vericu Barać, predsednicu Saveta za borbu protiv korupcije, stvari su jasne:
„To je plod korupcije, tu nema nikakvih nejasnoća. Oni imaju pravo to zemljište da koriste dok objekti koje su kupili postoje. Zemljište nisu kupili, niti su mogli da ga kupe. Šta će biti, videćemo. Da li će državu u potpunosti da stave pod svoj protektorat, to ćemo videti.“
Verica Barać, Foto: Imre Szabo
Po objavljivanju ove informacije o načinu privatizacije Luke Beograd, od novih vlasnika Miškovića i Beka usledile su najoštrije pretnje svima koji su se usudili da to objave, pa čak i Savetu za borbu protiv korupcije, sa zahtevom da sa web sajta ukloni dokumentaciju o toj zloupotrebi. Verica Barać kaže da pritisak traje već godinama:
„Za mene je važno da se analizira to što oni govore, da se analizira zašto oni to rade. Pre svega, kako je moguće da oni godinama rade toliko nezakonitih stvari na štetu države i na štetu njenih građana, a da institucije na to uopšte ne reaguju? Kad smo dobili to njihovo preteće pismo, mi smo prvo obavestili premijera. Međutim, premijer nam apsolutno nije niti odgovorio, biti smo uspeli s njim da dogovorimo razgovor. Političke stranke su inače do ovoga i dovele. Da naše institucije rade po zakonu, a ne po pritisku političkih stranaka, ovo se ne bi ni desilo. Dakle, sve što se dešava sa Lukom Beograd i sve te nezakonitosti. Po čijem nalogu rade državne institucije?“
O tim stvarima, ministar policije Ivica Dačić je rekao:
„Ministarstvo unutrašnjih poslova, odnosno policija, ne meša se u pravne procedure i pravne postupke koji postoje na društvenoj sceni Srbije. Mi se mešamo ukoliko neko nekome preti ili ukoliko ugrožava njegovu bezbednost. Ko god se obrati našem Ministarstvu, imaće adekvatnu zaštitu. Mislim da sve ono što se iznosi u televizijskim emisijama jeste relevantno za gledaoce, ali bio bih mnogo više zadovoljan ukoliko bi mnoge od tih stvari bile proverene u državnim organima, inače će ostati samo u televizijskim emisijama.“
A kakve su posledice po televiziju koje je pre tri godine prvi put objavila priče o poslovanju firme Delta, Miroslava Miškovića, govori Brankica Stanković:
„Istog trenutka je ta kompanija povukla sve reklame sa televizije B92. To je taj neki ekonomski pritisak. Svima je poznato da se mediji finansiraju između ostalog od reklama. I onda kad imate situaciju da biznismeni kontrolišu sve, pa makar i na način da vas ucenjuju povlačenjem reklama, logično je i jasno zbog čega svi ostali ćute, mada je to nedopustivo.“
Kakve sve privilegije tajkunima priušti vlast dobro ilustruje i još jedan podatak. Nadležne institucije su izmenama detaljnog urbanističkog plana Petru Matiću, vlasniku firme MPC, bez tendera na lokaciji Ušće praktično ustupile skoro pet hektara gradskog zemljišta. Takvom odlukom budžet Beograda potencijalno je oštećen za više od 30 miliona evra. Čedomir Čupić, predsednik Odbora agencije za borbu protiv korupcije, rekao je za naš radio da ovi primeri govore da je krajnji trenutak za sadašnju vlast, ako želi da ostane na toj poziciji, da se izbori sa tajkunima:
Čedomir Čupić
„Ja ne bih rekao da oni vladaju, već da moćno utiču. Oni koji su na vlasti uvek mogu da ih zaustave. Nema tog tajkuna kojeg oni ne mogu zaustaviti. Evo recimo uzmimo primer Karića pre tri godine. Prema tome, to su sve ranjivi ljudi. Dovoljno je samo da počnete da ispitujete kako su do svoje imovine došli i oni su već na neki način u velikoj nevolji. Pitanje je, dakle, koliko je ljudi u vlasti ucenjeno i da li ima onih koji imaju snage da se odupru ucenama, koji će raščistiti i s onim ljudima u svojoj partiji koji su ucenjeni i koji će kazati – dosta! Za to je potrebna samo politička volja.“
Poziciju da danas mogu da pretenduju da budu jači od države, ili da pokušaju da je kroz svoje ljude na vlasti praktično poseduju, današnji tajkuni počeli su da grade u vreme nekadašnjeg režima Slobodana Miloševića, kroz učešće u državnim poslovima. Novinarka Brankica Stanković:
„Prvi milion su zaradili u vreme ratova i sankcija. U državne poslove je spadao šverc cigareta, nafte, oružja… Problem je u tome što posle demokratskih promena od 2001. godine, kada je počela privatizacija, niko od nadležnih nije kontrolisao, niti ispitivao poreklo njihovog kapitala. Da je to tada urađeno, sasvim sigurno bi sada u Srbiji postojala neka zdrava konkurencija, postojalo bi tržište. Ovako imate situaciju da dva ili tri čoveka vladaju ovom zemljom, finansiraju i partije koje su na vlasti i partije koje su u opoziciji, donose se onakvi zakoni kakvi njima odgovaraju, mediji zavise od njih… To je jedan zatvoreni krug i to je najveći problem ovog društva.“
Nakon bujice nezakonitosti koje su isplivale pred oči javnosti, zaključuje profesor Čedomir Čupić, za budućnost čitavog društva važno je da država konačno reaguje tako što će sve afere biti razrešene na sudu:
„Pitanje je da li će vlast imati efikasne institucije koje će to rešavati? Ovo je sada ispit za sudove, da se to žestoko sankcioniše. Ako vlast hoće da vidi budućnost, mislim da je ovo poslednji trenutak, jer ovo ustvari pokazuje da mi polako postajemo privatna država, da ćemo biti u rukama nekoliko ljudi koji će ne samo upravljati državom u smislu vlasništva, već će upravljati naprosto svim sistemima života.“
Novinari su izračunali da je Beograd, od novca koji je grad izgubio poklonivši tajkunima zemljište vredno više od dve milijarde evra, mogao da izgradi 15 mostova, rekonstruiše 600 bolnica ili izgradi 900 škola.
Bogatstvo stečeno u mraku tranzicije
Bosanskohercegovačka nova ekonomska elita, odnosno većina novih bogataša, svoje je bogatstvo steklo na sumnjiv način, u mraku tranzicije.
Nekontrolisana i često nelegalna privatizacija iznedrila je u BiH kasnih devedesetih i početkom novog veka novu klasu političko ekonomske elite, koja je ostala iznad svih zakona i pravila. Sasvim je nejasna i gotovo neprimetna granica između tajkuna i vlasti odnosno političara na pozicijama. Za sada nema efikasne borbe protiv kriminala i korupcije, pa su tajkuni, ušuškani u svim blagodatima bogatog življenja, potpuno bezbrižni i oslobođeni brige za opstanak svog velikog bogatstva koje se u BiH deli između nekoliko najjačih porodica. Žana Kovačević:
Nove bosanskohercegovačke bogataše predstavlja nekoliko porodica, koje manje-više vode biznis na području čitave države. Među njima su najpoznatije porodice Lijanović, vlasnici mesne industrije, i Selimović, koji posjeduju između ostalog Sarajevsku pivaru i veliki tržni centar. Ono što je osobenost bosanskohercegovačkih tajkuna jeste ljubav prema medijima odnosno vlasništvo nad njima, tako da su, uz ostalo, vlasnici nekoliko printanih medija. Najpoznatiji je Fahrudin Radončić, vlasnik najtiražnijih dnevnih novina u BiH „Dnevnog avaza“, u okviru kojeg izlazi čitav niz nedjeljnih i periodičnih izdanja. Posljednjih godina, prema ocjenama Transparency International, u grupu tajkuna ušao je i Željko Kopanja, vlasnik banjalučkih „Nezavisnih novina“. Moć ovih ljudi je ogromna jer kontrolišu politiku, medije i društvo, kaže Emir Džikić iz Transparency International Bosne i Hercegovine:
„Ti ljudi su do tih preduzeća došli na neki sumnjiv način i od tih preduzeća stvorili velike sile. Evo, na primjer, Lijanovići imaju svoju političku partiju. Gospodin Radončić kroz ,Dnevni avaz‘ jako utiče na biračko tijelo bošnjačkog dijela BiH. Porodica Selimović finansiraju druge medije. U Republici Srpskoj imate čuvenu Integru, građevinsku kompaniju koja gradi za Vladu RS-a i radi sve veće projekte u tom manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Kod nas je tajkunizacija vezana za medije. Tajkun je i vlasnik ,Nezavisnih novina‘, koji kontroliše takozvani ,nezavisni medijski‘ prostor u RS-u.“
Nije nikakva tajna da u BiH postoji neraskidiva veza između političara i tajkuna izvan očiju javnosti, koji prave razne aranžmane na svoju ličnu korist. Kao i u ostalim zemljama u regionu, novi bogataši pomažu političarima i obrnuto. Za finansiranje političkih kampanja i pomoć da se održe na vlasti, dobijaju se povoljniji krediti ili slične povlastice. Momir Dejanović iz Centra za humanu politiku kaže:
„Osim što su značajan ekonomski faktor, postali su i značajan politički faktor i u simbiozi su sa neodgovornom vlašću. Jedni druge podržavaju i na taj način funkcionišu. Sistem kojeg često zovemo demokratijom, ustvari je samo privid. Mi nemamo demokratiju već više, po meni, ,tajkunokratiju‘.“
Nažalost, ovaj proces stvaranja novih bogataša u BiH počeo je još u ratu, a pojedini su svoje imperije i mala carstva izgradili na ratnom profiterstvu, ističe Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora RS-a:
Branko Todorović
„Jedan od razloga zbog čega je rat u BiH bio tako i dug i težak i krvav, bilo je ostvarivanje interesa određenih grupa ratnih profitera, koji su iz nesreće naroda BiH izvlačili ogroman interes. I dok su na jednoj strani podizali međuetničku i međureligijsku mržnju, dok su ljudi ginuli, stradali i dok su bili ubijani u najstrašnijim zločinima, jedna mala grupa političara ili onih koji su im bili bliski se bogatila, pravila od toga profit. Nakon rata, kroz jednu kriminalnu privatizaciju, postajali su vlasnici brojnih firmi i na taj način uvećavali svoje bogatstvo.“
Osim toga što štite sumnjivo stečeno bogatstvo pojedinaca u BiH, pojedini domaći političari bi se sami mogli svrstati u grupu tajkuna, kaže Sanel Huskić iz nevladine organizacije ACIPS:
„Tajkuni u BiH ustvari jesu vladajuća elita. Od 1996. godine, kad smo dobili tu minimalnu proceduralnu demokratiju, oni su uspjeli da iskoriste taj period i da kroz svoje kriminalne radnje privatizuju državnu imovinu i državno vlasništvo, osnuju firme i da postanu političko-ekonomska elita. Samim tim, njima narod ni ne treba, oni mogu da vladaju sami. Čak štaviše, mi smo im i nekakva prepreka, jer postavljamo pitanja, uključujući i ovo – ko su ustvari tajkuni? Tajkuni u BiH su u gotovo devedeset posto naši političari.“
Brojni su načini na koje su bosanskohercegovački tajkuni stekli svoje bogatstvo, od nelegalne privatizacije i sumnjivih poslova do neplaćanja poreza, ali još uvijek ne postoji nijedan efikasan kako ih staviti pod kontrolu. Država BiH je za sada nemoćna, vlast je korumpirana i sama kriminizovana, javno mnijenje ne postoji, a nevladin sektor je pasivan. Dio odgovornosti svakako snosi i međunarodna zajednica, koja je u BiH prisutna već gotovo petnaest godina, a nije ništa uradila na ovom polju. Treba dodati da novi bogataši u BiH ne vole da se zovu tajkunima, radije bi da ih se zove biznismenima. Pri tom, malo je poznato da riječ „tajkun“ dolazi iz japanskog, na kojem znači veliki lord ili veliki gospodin.
Jednostavan recept za veoma profitabilan biznis
Gradnja na imovini nekadašnjih državnih preduzeća, u Crnoj Gori predstavlja visoko-profitabilan biznis, koji se odvija po vrlo jednostavnom receptu. Kupi se državno preduzeće po relativno niskoj ceni, a potom, umesto u oživljavanje i razvoj biznisa, investitor krene u izgradnju stambenih, poslovnih, ili turističkih objekata na vrednom zemljištu, ili jednostavno sačeka priliku da zemlju preproda.
Primera ima više – neki su već realizovani, a ostali su na čekanju. Esad Krcić:
Najupadljiviji primjer privatizacije državnog preduzeća radi zemljišta, za sada je vjerovatno slučaj kanadskog milijardera Pitera Manka, koji je kupio tivatski Zavod za remont brodova Arsenal, da bi tu izgradio marinu za megajahte i turističko-hotelski kompleks u zaleđu. Piter Mank, koji je najavio investicije od 500 miliona eura, tivatski Arsenal je kupio za svega 3,2 miliona.
Uz ime Pitera Manka vezuje se i slučaj privatizacije nekadašnjeg tivatskog poljoprivrednog dobra Montepranzo-Bokaprodukt, koje je u procesu privatizacije postalo predmet želja ovog bogataša i koji je zajednički kupio sa vlasnikom crnogorske kompanije Atlas, Duškom Kneževićem. Njih dvojica, sasvim sigurno nemaju namjeru da se bave poljoprivrednom proizvodnjom, već će više od dva miliona kvadrata zemljišta propale tivatske farme iskoristiti za gradnju luksuznih hotela, tržnih centara, zabavnih parkova, a u planu je i golf teren. Urednik ekonomske rubrike nedjeljnika „Monitor“ Zoran Radulović:
„To je najdrastičniji primjer u Bokootorskom zalivu. Zavod sa tradicijom dužom od sto godina je ugašen da bi na njegovom mjestu bilo izgrađeno turističko naselje. Radi se o poljoprivrednom dobru ogromne kvadrature i nekada interesantne proizvodnje. Radnicima je – prema njihovoj tvrdnji – fizički zabranjeno da nastave proizvodnju, dok neko ne dođe da to sruši.“
Jedno od preduzeća za koje postoji mogućnost da će biti privatizovano upravo radi zemljišta koje se nalazi na, za građevinske investitore, najatraktivnijoj lokaciji u Podgorici, je Duvanski kombinat Podgorica, koji već duže vrijeme ne radi, ali je još uvijek u državnom vlasništvu. Dio Kombinata koji još uvijek radi je njegov lanac maloprodaje – Duvankomerc. Radnici Duvankomerc-a ovih dana štrajkuju zbog neisplaćenih zarada, a sumnjaju da se u njihovoj firmi odvijaju određene nezakonite radnje, da bi se za male pare otuđilo vrijedno zemljište. Poslovodstvo tvrdi da je sve legalno, ali radnici kažu da ne vjeruju, jer su svjesni vrijednosti imovine njihovog preduzeća:
„U poslovnom smislu je ovo vjerovatno najatraktivinije. Tu je Delta City, tu je Univerzitetski centar, tu je Atlas Capital Centar, tu je bolnica… Znači, jedino je taj trougao ostao industrijska zona.“
Upravo u blizini Duvaskog kombinata, nalazi se Delta City, koji je izgradio najveći srpski tajkun Miroslav Mišković, koji doduše nije privatizovao nijednu firmu radi njenog zemljišta, već je to ugovarao sa gradom. Ipak, ovaj slučaj predstavlja dobar primjer preduzeća čiji su radnici skoro ostali nezbrinuti, uprkos vrijednom zemljištu, koje je zahvatio Delta kompleks. Prvog oktobra prošle godine, 255 radnika nekadašnjeg preduzeća „Marko Radović“, koji su još polovinom devedesetih, po uvođenju stečaja, ostali bez posla, protestovali su jer im je, kako su tada tvrdili, ukradena polovina novca koju je trebalo da dobiju na ime raznih neisplaćenih nadoknada. Zahtijevajući preostale isplate, okupljeni na ulici po kišovitom danu, radnici su posmatrali otvaranje Delta City-a. Radnici su ironično govorili da su srećni zbog prizora koji im se ukazao:
„Jako smo zadovoljni, srce nam je veselo! Jedino još ne znamo ko će tu da radi. Naša djeca neće sigurno.“
Privatizovana Podgorička mljekara će, pošto se takođe nalazi u samom gradskom jezgru Podgorice, vjerovatno biti još jedan od primjera iz serije privatizacija državnih preduzeća, isključivo zbog vrijednog zemljišta, koji će svom vlasniku omogućiti veliku zaradu. Ipak, najdrastičniji slučaj u Crnoj Gori, vjerovatno će biti ulcinjska Solana koju je kupio poznati crnogorski biznismen Veselin Barović. Solana se nalazi na području ulcinjske Velike plaže, za koju Vlada traži dugoročnog zakupca. Glavni interesent je kraljevska porodica Al Nahijan iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, za koju se pretpostavlja da će ponuditi investiciju vrijednu više od 25 milijardi, koja bi se realizovala tokom narednih 20 godina. To znači da će Barović biti u prilici da zemljište Solane proda po basnoslovnoj cijeni.
Zoran Radulović, nedjeljnik „Monitor“:
„Solana ,Bajo Sekulić‘ je, mimo tenderske procedure koja kupca obavezuje na nekakav investicioni plan i socijalni program, prodata je na aukcijama Eurofondu odnosno čovjeku koji ga kontroliše, Veselinu Baroviću. Otada je zamrla, nalazi se u stečaju, iz čistog razloga da u što skorijem roku vlasnicima nekadašnje Solane ostane ogroman prostor u zaleđu Velike plaže, koji je, po nekim procjenama iz vremena kada je tržište nekretnina stajalo puno bolje nego danas, vrijedio preko milijardu eura.“
Prema prostornom planu, Solana „Bajo Sekulić“ se nalazi na spisku vojnih i industrijskih lokacija koje se pretvaraju u turističke zone, a naročito je zanimljivo da tokom usvajanja tog dokumenta nije bilo ni riječi o promjeni namjene ovog značajnog staništa ptica, gdje živi 240 vrsta, od kojih se 70 nalazi na spisku zaštićenih. Odgovor na ovakve nepoznanice daje jednostavna matematika: 15 miliona kvadratnih metara u neposrednoj blizini morske obale, po raspoloživim informacijama, Barovića je koštao oko trideset centi po kvadratu. Procjenjuje se da bi prodajom, Barović mogao zaraditi 330 puta više nego što je uložio u kupovinu ulcinjskog zemljišta.
Tajkuni žele i ulazak u politiku
Nakon što su stekli novac na sumnjivi način, pojedini tajkuni u Hrvatskoj sada žele da uđu u politiku, očito da bi svoje bogatstvo još više uvećali. Što je najparadoksalnije, građani im daju poverenje umesto njihovim kritičarima. Goran Vežić:
I kad nije bilo tajkuna, nego samo nekih egzemplara crvene buržoazije, bilo je korupcije, podsjeća nas splitski glumac Pjero Jelaska, na način koji izaziva nostalgiju:
Foto: zoomzg
„Tih stvari je bilo: ,Doktore moj, spasitelju moj, evo ti dva pivca, dva tukca, evo ti pršut…‘ Pršut je uvijek interesantan, svako će ga izjest i svako će ga primiti ispod stola u četiri oka. Nisi se mogao ni operirati ako ne doneseš pršut, makar prednju plećku.“
Vremena pršuta su prošla devedesetih. Došao je novi društveni sustav i rat – pravo vrijeme za otimačinu. Trgovina oružjem tek je jedan primjer. Nekadašnji šef Tuđmanovog kabineta Hrvoje Šarinić:
„Trebalo je zamesti trag novcu. Tako da je išao od jedne banke do druge, da bi konačno došao do onog pravog prodavaoca, s kojim je ministarstvo sklapalo poslove.“
Aktualni hrvatski predsjednik Stipe Mesić:
„Ja vam tvrdim da još stoje stotine milijuna na njihovim računima u inozemstvu. A to znači da je Hrvatska opljačkana.“
U miru se nije uspjelo razriješiti slučajeve korupcionaške privatizacije i ratnog profiterstva, unatoč mnogima koji su o tome svjedočili, poput kontroverznog trgovca oružjem Ferdinanda Jukića:
„Tada me je nazvao predsjednik i rekao da hitno dođem u Zagreb. Kod gospodina Martinovića sam dobio papir koji čuvam i dan danas: ,Sredstva za obranu Vukovara stopirana‘.“
Korupcija se uvijek odvija pod političkom kapom. Zato je svojevremeno predsjednik saborskog odbora za sprečavanje sukoba interesa Antun Kapraljević napao HDZ, a odgovorio mu je Vladimir Šeks sa saborskog predsjedničkog stola:
„Nakon pretvorbe i privatizacije, nakon sveg zla koje je napravljeno u pretvorbi i privatizaciji, HDZ je trebalo proglasiti zločinačkom organizacijom i zabraniti joj rad.“
„Nazivati jednu hrvatsku stranku, stranku koja je odigrala ključnu ulogu u stvaranju Hrvatske, zločinačkom organizacijom, sramotna je ocjena.“
U Hrvatskoj se umjesto raščišćavanja kriminala dogodila nesnošljiva sviknutost na korupcionaške afere. Iz splitskog Brodogradilišta je, ima tri godine, otkriveno da je nestalo šest-sedam milijuna dolara. Ta afera je neriješena i danas je zaboravljena, iako se svojevremeno digla velika rasprava oko toga. Saborski zastupnik iz Splita Marin Jurjević je optuživao, a premijer Ivo Sanader je odgovarao:
„Inzistiram da sva državna tijela učine svoj posao da se istraži je li bilo ili ne nečasnih radnji i kriminala u Brodogradilištu Split. Ono što je za sad jedina istina, dakle prije završetka istrage, to je da se po prvi put u splitskom škveru isporučuju brodovi bez penala.“
„Vidite, gospodine premijeru, iako vi petljate, petljate li ga, petljate, nikako da odgovorite na jednu jednostavnu stvar – gdje je šest milijuna dolara, koji su tobože otišli na Cipar, a za koje postoji sumnja da su kriminal, pranje novca, korupcija. To je pitanje, gospodine premijeru, na koje će te morati odgovoriti kad-tad.“
Vide ljude što se događa, zaključuju:
„Sve su pare išle njima gore i sada će nas za jednu kunu prodati! Sram ih bilo! To je najveća sramota!“
Revoltirano je vikao poslovođa u splitskom Brodogradilištu Zdravko Pivčević, ali bunta nema. Masa ne reagira na korupcionaške afere.
Milan Bandić, Foto: zoomzg
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ima iza sebe niz, najblaže rečeno, neriješenih korupcionaških repova, ali to mu ne smeta da bude opet izabran na čelo Zagreba i pobijedi borca protiv korupcije, dekana zagrebačkog Pravnog fakulteta Josipa Kregara. Da dobije glasove Zagrepčana mu ne smeta ni to što s visoka odbija bilo kakvo sučeljavanje s čovjekom koji bi ga imao što pitati:
„Ja se sučeljavam tri godine, devet mjeseci i 28 dana sa ljudskim problemima, a ne sa protukandidatima. Na osnovu toga sam tri puta dobio izbore i dobit ću ih i četvrti put. Nisu mi protukandidati dali tri puta povjerenje, već građani. Ja ,orem‘ u središtu ljudskih problema po 16 sati dnevno, sučeljavam se s tim problemima i rješavam ih. Između sučeljavanja sa problemima i protukandidatima biram ovo prvo, to je moje demokratsko pravo.“
Do jučer se činilo, i iz Bandićevog primjera, da je političar najunosnije zanimanje. Danas bi se tome moglo pridodati i da je to najprivlačnije zanimanje i za one koji imaju novaca. U Metkoviću već godinama vlada bogataš Stipe Gabrić Jambo, u Istri se za župana natječe bogati Plinio Cuccurin, u Kaštelima za gradonačelnika tajkun Joško Berket, a u Splitu najbogatiji Splićanin Željko Kerum... Financijska moć ima tendenciju da se spoji s političkom moći. Tajkuni trče u politiku jer se iz nje ima lakši upliv u ono najvrjednije što Hrvatska ima – a to je prostor. Prostor je hrvatski zlatni rudnik, kaže saborski zastupnik HDZ-a arhitekt Jerko Rošin:
„Na određeni način hrvatski prostor predstavlja nešto što je u nekoj drugoj zemlji nafta, u nekoj dijamanti ili ne znam koje vrste sirovina kao baze njihove ekonomije. Dakle, hrvatski prostor ima takvu vrijednost da ga treba čuvati.“
Ivan Šimunović
U nedjelju će za splitskog gradonačelnika najvjerojatnije biti izabran Željko Kerum, po struci rukovalac građevinskih strojeva, koji je možda i pošteno stigao do svog prvog milijuna. Onda je kupio bivšu „Jugoplastiku“. Na mjestu te tvornice je trebao graditi stanove takozvanog POS-a, poticane stanogradnje. Usput je tu sagrađen i hotel i trgovački centar, dok su oni koji nešto znaju o gradu čupali kose, poput dr. Ive Šimunovića:
„Kriminal u urbanizmu, kriminal u arhitekturi… Mi ponovno proizvodnju bacamo iza brda, bacamo je u Kaštele, u Solin, u Bazen, a u Splitu čistimo i ostajemo bez radnih mjesta.“
Kerum je kupio i hotel „Marjan“, pred kojim, već postoji odluka, treba nasuti obalu radi parkinga i lakšeg dolaska vozila. Vidjet ćemo hoće li s novim gradonačelnikom i nasip biti koji metar veći.
Ipak, ima nečeg pozitivnog u dolasku tajkuna na vlast – oni više neće morati korumpirati političare kad su oni postali političari.
(Saradnja: Zoran Glavonjić, Žana Kovačević, Esad Krcić, Goran Vežić)
Tako je nekoliko najmoćnijih tajkuna kupilo za bagatelu propala preduzeća na atraktivnim lokacijama, potom je promenjena namena zemljišta na kome se nalaze u građevinsko, čime su ostvarili ogromnu dobit. Očigledno je reč o drastičnom primeru korupcije. Ljudi na vlasti ne vode računa o opštem dobru već kako da primanjem mita strpaju u svoje džepove ogromne količine novca. Na taj način tajkuni ne samo da stiču basnoslovno bogatstvo, već postaju moćniji i od samih državnih institucija koje su sve više njihovo sredstvo. Čak, moglo bi se reći da postaju vlasnici države a stanovnici umesto autonomnih građana obespravljeni najamnici i podanici. Tako, umesto demokratije, na delu je sve više – „tajkunokratija“.
Tajkuni uvećali imetak za vreme demokratskih vlasti
Tajkuni u Srbiji koji su na sumnjivi način stekli bogatstvo, ne samo da nakon pada Miloševića nisu snosili posledice, nego su, što je paradoksalno, svoj imetak basnoslovno uvećali upravo za vreme demokratskih vlasti. Tako je spregom vlasti i biznisa samo u poslednjih nekoliko godina, državni budžet je oštećen za najmanje 2,5 milijarde evra.
Spregom vlasti i biznisa, samo u nekoliko slučajeva u Beogradu poslednjih godina gradski i državni budžet ostećeni su za više od dve milijarde evra. Kupovinom propalih firmi, kroz korupciju i zloupotrebu političke vlasti, najjači tajkuni u Srbiji za male pare došli su do građevinskog zemljišta na najatraktivnijim gradskim lokacijama, koje im je bez licitacija praktično poklonjeno izmenama urbanističkog plana i drugim pratećim odlukama. Najdrastičniji slučajevi nedavno su otkriveni su u emisiji Insajder, televizije B92. Brankica Stanković, autor ovog istraživačkog projekta, u kom je otkriven samo vrh ledenog brega korupcije i uticaja tajkuna u Srbiji, kaže za nas program da reakcije vlasti na obelodanjivanje ogromnih službenih zloupotreba jednostavno nema:
Objavljeni su dokazi koji ukazuju na to da je budžet oštećen za oko dve milijarde evra. Meni je potpuno neverovatno da svi mediji ćute, vlast takođe ćuti. To je najbolji pokazatelj koliko je jaka ta sprega između biznisa, politike i medija.
U većini sumnjivih privatizacija u Srbiji pominju se najveći biznismeni, Miroslav Mišković, Milan Beko, Petar Matić i Milan Janković, poznatiji kao Filip Cepter. Pogodnostima koje su im omogućile gradska i republička vlast, vlasništvo nad najatraktivnijim građevinskim zemljištem po bagatelnim cenama stekli su kupovinom raznih firmi, a najpoznatije lokacije su Luka Beograd, Ušće, Brodogradilište Beograd, Autokomanda i Stari Mlin. Najdrastičniji slučaj je Luke Beograd, gde su, kupujući to preduzeće na obali Dunava za 50 miliona evra, Mišković i Beko dobili 220 hektara, na kojima nameravaju da izgrade super luksuzni stambeno-poslovni kompleks, čime je grad izgubio oko dve milijarde evra zato što zemljište po tržišnoj ceni nije prodato na licitaciji. Za Vericu Barać, predsednicu Saveta za borbu protiv korupcije, stvari su jasne:
„To je plod korupcije, tu nema nikakvih nejasnoća. Oni imaju pravo to zemljište da koriste dok objekti koje su kupili postoje. Zemljište nisu kupili, niti su mogli da ga kupe. Šta će biti, videćemo. Da li će državu u potpunosti da stave pod svoj protektorat, to ćemo videti.“
Kako je moguće da oni godinama rade toliko nezakonitih stvari na štetu države i na štetu njenih građana, a da institucije na to uopšte ne reaguju?
O tim stvarima, ministar policije Ivica Dačić je rekao:
Ministarstvo unutrašnjih poslova, odnosno policija, ne meša se u pravne procedure i pravne postupke koji postoje na društvenoj sceni Srbije. Mi se mešamo ukoliko neko nekome preti ili ukoliko ugrožava njegovu bezbednost.
A kakve su posledice po televiziju koje je pre tri godine prvi put objavila priče o poslovanju firme Delta, Miroslava Miškovića, govori Brankica Stanković:
„Istog trenutka je ta kompanija povukla sve reklame sa televizije B92. To je taj neki ekonomski pritisak. Svima je poznato da se mediji finansiraju između ostalog od reklama. I onda kad imate situaciju da biznismeni kontrolišu sve, pa makar i na način da vas ucenjuju povlačenjem reklama, logično je i jasno zbog čega svi ostali ćute, mada je to nedopustivo.“
Kakve sve privilegije tajkunima priušti vlast dobro ilustruje i još jedan podatak. Nadležne institucije su izmenama detaljnog urbanističkog plana Petru Matiću, vlasniku firme MPC, bez tendera na lokaciji Ušće praktično ustupile skoro pet hektara gradskog zemljišta. Takvom odlukom budžet Beograda potencijalno je oštećen za više od 30 miliona evra. Čedomir Čupić, predsednik Odbora agencije za borbu protiv korupcije, rekao je za naš radio da ovi primeri govore da je krajnji trenutak za sadašnju vlast, ako želi da ostane na toj poziciji, da se izbori sa tajkunima:
„Ja ne bih rekao da oni vladaju, već da moćno utiču. Oni koji su na vlasti uvek mogu da ih zaustave. Nema tog tajkuna kojeg oni ne mogu zaustaviti. Evo recimo uzmimo primer Karića pre tri godine. Prema tome, to su sve ranjivi ljudi. Dovoljno je samo da počnete da ispitujete kako su do svoje imovine došli i oni su već na neki način u velikoj nevolji. Pitanje je, dakle, koliko je ljudi u vlasti ucenjeno i da li ima onih koji imaju snage da se odupru ucenama, koji će raščistiti i s onim ljudima u svojoj partiji koji su ucenjeni i koji će kazati – dosta! Za to je potrebna samo politička volja.“
Poziciju da danas mogu da pretenduju da budu jači od države, ili da pokušaju da je kroz svoje ljude na vlasti praktično poseduju, današnji tajkuni počeli su da grade u vreme nekadašnjeg režima Slobodana Miloševića, kroz učešće u državnim poslovima. Novinarka Brankica Stanković:
„Prvi milion su zaradili u vreme ratova i sankcija. U državne poslove je spadao šverc cigareta, nafte, oružja… Problem je u tome što posle demokratskih promena od 2001. godine, kada je počela privatizacija, niko od nadležnih nije kontrolisao, niti ispitivao poreklo njihovog kapitala. Da je to tada urađeno, sasvim sigurno bi sada u Srbiji postojala neka zdrava konkurencija, postojalo bi tržište. Ovako imate situaciju da dva ili tri čoveka vladaju ovom zemljom, finansiraju i partije koje su na vlasti i partije koje su u opoziciji, donose se onakvi zakoni kakvi njima odgovaraju, mediji zavise od njih… To je jedan zatvoreni krug i to je najveći problem ovog društva.“
Novinari su izračunali da je Beograd, od novca koji je grad izgubio poklonivši tajkunima zemljište vredno više od dve milijarde evra, mogao da izgradi 15 mostova, rekonstruiše 600 bolnica ili izgradi 900 škola.
Nakon bujice nezakonitosti koje su isplivale pred oči javnosti, zaključuje profesor Čedomir Čupić, za budućnost čitavog društva važno je da država konačno reaguje tako što će sve afere biti razrešene na sudu:
„Pitanje je da li će vlast imati efikasne institucije koje će to rešavati? Ovo je sada ispit za sudove, da se to žestoko sankcioniše. Ako vlast hoće da vidi budućnost, mislim da je ovo poslednji trenutak, jer ovo ustvari pokazuje da mi polako postajemo privatna država, da ćemo biti u rukama nekoliko ljudi koji će ne samo upravljati državom u smislu vlasništva, već će upravljati naprosto svim sistemima života.“
Novinari su izračunali da je Beograd, od novca koji je grad izgubio poklonivši tajkunima zemljište vredno više od dve milijarde evra, mogao da izgradi 15 mostova, rekonstruiše 600 bolnica ili izgradi 900 škola.
Bogatstvo stečeno u mraku tranzicije
Bosanskohercegovačka nova ekonomska elita, odnosno većina novih bogataša, svoje je bogatstvo steklo na sumnjiv način, u mraku tranzicije.
Nekontrolisana i često nelegalna privatizacija iznedrila je u BiH kasnih devedesetih i početkom novog veka novu klasu političko ekonomske elite, koja je ostala iznad svih zakona i pravila. Sasvim je nejasna i gotovo neprimetna granica između tajkuna i vlasti odnosno političara na pozicijama. Za sada nema efikasne borbe protiv kriminala i korupcije, pa su tajkuni, ušuškani u svim blagodatima bogatog življenja, potpuno bezbrižni i oslobođeni brige za opstanak svog velikog bogatstva koje se u BiH deli između nekoliko najjačih porodica. Žana Kovačević:
„Ti ljudi su do tih preduzeća došli na neki sumnjiv način i od tih preduzeća stvorili velike sile. Evo, na primjer, Lijanovići imaju svoju političku partiju. Gospodin Radončić kroz ,Dnevni avaz‘ jako utiče na biračko tijelo bošnjačkog dijela BiH. Porodica Selimović finansiraju druge medije. U Republici Srpskoj imate čuvenu Integru, građevinsku kompaniju koja gradi za Vladu RS-a i radi sve veće projekte u tom manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Kod nas je tajkunizacija vezana za medije. Tajkun je i vlasnik ,Nezavisnih novina‘, koji kontroliše takozvani ,nezavisni medijski‘ prostor u RS-u.“
Nije nikakva tajna da u BiH postoji neraskidiva veza između političara i tajkuna izvan očiju javnosti, koji prave razne aranžmane na svoju ličnu korist. Kao i u ostalim zemljama u regionu, novi bogataši pomažu političarima i obrnuto. Za finansiranje političkih kampanja i pomoć da se održe na vlasti, dobijaju se povoljniji krediti ili slične povlastice. Momir Dejanović iz Centra za humanu politiku kaže:
Osim što su značajan ekonomski faktor, postali su i značajan politički faktor i u simbiozi su sa neodgovornom vlašću. Jedni druge podržavaju i na taj način funkcionišu. Sistem kojeg često zovemo demokratijom, ustvari je samo privid.
„Osim što su značajan ekonomski faktor, postali su i značajan politički faktor i u simbiozi su sa neodgovornom vlašću. Jedni druge podržavaju i na taj način funkcionišu. Sistem kojeg često zovemo demokratijom, ustvari je samo privid. Mi nemamo demokratiju već više, po meni, ,tajkunokratiju‘.“
Nažalost, ovaj proces stvaranja novih bogataša u BiH počeo je još u ratu, a pojedini su svoje imperije i mala carstva izgradili na ratnom profiterstvu, ističe Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora RS-a:
„Jedan od razloga zbog čega je rat u BiH bio tako i dug i težak i krvav, bilo je ostvarivanje interesa određenih grupa ratnih profitera, koji su iz nesreće naroda BiH izvlačili ogroman interes. I dok su na jednoj strani podizali međuetničku i međureligijsku mržnju, dok su ljudi ginuli, stradali i dok su bili ubijani u najstrašnijim zločinima, jedna mala grupa političara ili onih koji su im bili bliski se bogatila, pravila od toga profit. Nakon rata, kroz jednu kriminalnu privatizaciju, postajali su vlasnici brojnih firmi i na taj način uvećavali svoje bogatstvo.“
Osim toga što štite sumnjivo stečeno bogatstvo pojedinaca u BiH, pojedini domaći političari bi se sami mogli svrstati u grupu tajkuna, kaže Sanel Huskić iz nevladine organizacije ACIPS:
Brojni su načini na koje su bosanskohercegovački tajkuni stekli svoje bogatstvo, od nelegalne privatizacije i sumnjivih poslova do neplaćanja poreza, ali još uvijek ne postoji nijedan efikasan kako ih staviti pod kontrolu. Država BiH je za sada nemoćna, vlast je korumpirana i sama kriminizovana, javno mnijenje ne postoji, a nevladin sektor je pasivan.
Brojni su načini na koje su bosanskohercegovački tajkuni stekli svoje bogatstvo, od nelegalne privatizacije i sumnjivih poslova do neplaćanja poreza, ali još uvijek ne postoji nijedan efikasan kako ih staviti pod kontrolu. Država BiH je za sada nemoćna, vlast je korumpirana i sama kriminizovana, javno mnijenje ne postoji, a nevladin sektor je pasivan. Dio odgovornosti svakako snosi i međunarodna zajednica, koja je u BiH prisutna već gotovo petnaest godina, a nije ništa uradila na ovom polju. Treba dodati da novi bogataši u BiH ne vole da se zovu tajkunima, radije bi da ih se zove biznismenima. Pri tom, malo je poznato da riječ „tajkun“ dolazi iz japanskog, na kojem znači veliki lord ili veliki gospodin.
Jednostavan recept za veoma profitabilan biznis
Gradnja na imovini nekadašnjih državnih preduzeća, u Crnoj Gori predstavlja visoko-profitabilan biznis, koji se odvija po vrlo jednostavnom receptu. Kupi se državno preduzeće po relativno niskoj ceni, a potom, umesto u oživljavanje i razvoj biznisa, investitor krene u izgradnju stambenih, poslovnih, ili turističkih objekata na vrednom zemljištu, ili jednostavno sačeka priliku da zemlju preproda.
Primera ima više – neki su već realizovani, a ostali su na čekanju. Esad Krcić:
Najupadljiviji primjer privatizacije državnog preduzeća radi zemljišta, za sada je vjerovatno slučaj kanadskog milijardera Pitera Manka, koji je kupio tivatski Zavod za remont brodova Arsenal, da bi tu izgradio marinu za megajahte i turističko-hotelski kompleks u zaleđu. Piter Mank, koji je najavio investicije od 500 miliona eura, tivatski Arsenal je kupio za svega 3,2 miliona.
Uz ime Pitera Manka vezuje se i slučaj privatizacije nekadašnjeg tivatskog poljoprivrednog dobra Montepranzo-Bokaprodukt, koje je u procesu privatizacije postalo predmet želja ovog bogataša i koji je zajednički kupio sa vlasnikom crnogorske kompanije Atlas, Duškom Kneževićem. Njih dvojica, sasvim sigurno nemaju namjeru da se bave poljoprivrednom proizvodnjom, već će više od dva miliona kvadrata zemljišta propale tivatske farme iskoristiti za gradnju luksuznih hotela, tržnih centara, zabavnih parkova, a u planu je i golf teren. Urednik ekonomske rubrike nedjeljnika „Monitor“ Zoran Radulović:
Zavod sa tradicijom dužom od sto godina je ugašen da bi na njegovom mjestu bilo izgrađeno turističko naselje. Radi se o poljoprivrednom dobru ogromne kvadrature i nekada interesantne proizvodnje. Radnicima je – prema njihovoj tvrdnji – fizički zabranjeno da nastave proizvodnju, dok neko ne dođe da to sruši.
Jedno od preduzeća za koje postoji mogućnost da će biti privatizovano upravo radi zemljišta koje se nalazi na, za građevinske investitore, najatraktivnijoj lokaciji u Podgorici, je Duvanski kombinat Podgorica, koji već duže vrijeme ne radi, ali je još uvijek u državnom vlasništvu. Dio Kombinata koji još uvijek radi je njegov lanac maloprodaje – Duvankomerc. Radnici Duvankomerc-a ovih dana štrajkuju zbog neisplaćenih zarada, a sumnjaju da se u njihovoj firmi odvijaju određene nezakonite radnje, da bi se za male pare otuđilo vrijedno zemljište. Poslovodstvo tvrdi da je sve legalno, ali radnici kažu da ne vjeruju, jer su svjesni vrijednosti imovine njihovog preduzeća:
„U poslovnom smislu je ovo vjerovatno najatraktivinije. Tu je Delta City, tu je Univerzitetski centar, tu je Atlas Capital Centar, tu je bolnica… Znači, jedino je taj trougao ostao industrijska zona.“
Upravo u blizini Duvaskog kombinata, nalazi se Delta City, koji je izgradio najveći srpski tajkun Miroslav Mišković, koji doduše nije privatizovao nijednu firmu radi njenog zemljišta, već je to ugovarao sa gradom. Ipak, ovaj slučaj predstavlja dobar primjer preduzeća čiji su radnici skoro ostali nezbrinuti, uprkos vrijednom zemljištu, koje je zahvatio Delta kompleks. Prvog oktobra prošle godine, 255 radnika nekadašnjeg preduzeća „Marko Radović“, koji su još polovinom devedesetih, po uvođenju stečaja, ostali bez posla, protestovali su jer im je, kako su tada tvrdili, ukradena polovina novca koju je trebalo da dobiju na ime raznih neisplaćenih nadoknada. Zahtijevajući preostale isplate, okupljeni na ulici po kišovitom danu, radnici su posmatrali otvaranje Delta City-a. Radnici su ironično govorili da su srećni zbog prizora koji im se ukazao:
Visoko-profitabilan biznis po vrlo jednostavnom receptu: Kupi se državno preduzeće po relativno niskoj ceni, a potom, umesto u oživljavanje i razvoj biznisa, investitor krene u izgradnju stambenih, poslovnih, ili turističkih objekata na vrednom zemljištu, ili jednostavno sačeka priliku da zemlju preproda.
„Jako smo zadovoljni, srce nam je veselo! Jedino još ne znamo ko će tu da radi. Naša djeca neće sigurno.“
Privatizovana Podgorička mljekara će, pošto se takođe nalazi u samom gradskom jezgru Podgorice, vjerovatno biti još jedan od primjera iz serije privatizacija državnih preduzeća, isključivo zbog vrijednog zemljišta, koji će svom vlasniku omogućiti veliku zaradu. Ipak, najdrastičniji slučaj u Crnoj Gori, vjerovatno će biti ulcinjska Solana koju je kupio poznati crnogorski biznismen Veselin Barović. Solana se nalazi na području ulcinjske Velike plaže, za koju Vlada traži dugoročnog zakupca. Glavni interesent je kraljevska porodica Al Nahijan iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, za koju se pretpostavlja da će ponuditi investiciju vrijednu više od 25 milijardi, koja bi se realizovala tokom narednih 20 godina. To znači da će Barović biti u prilici da zemljište Solane proda po basnoslovnoj cijeni.
Zoran Radulović, nedjeljnik „Monitor“:
„Solana ,Bajo Sekulić‘ je, mimo tenderske procedure koja kupca obavezuje na nekakav investicioni plan i socijalni program, prodata je na aukcijama Eurofondu odnosno čovjeku koji ga kontroliše, Veselinu Baroviću. Otada je zamrla, nalazi se u stečaju, iz čistog razloga da u što skorijem roku vlasnicima nekadašnje Solane ostane ogroman prostor u zaleđu Velike plaže, koji je, po nekim procjenama iz vremena kada je tržište nekretnina stajalo puno bolje nego danas, vrijedio preko milijardu eura.“
Prema prostornom planu, Solana „Bajo Sekulić“ se nalazi na spisku vojnih i industrijskih lokacija koje se pretvaraju u turističke zone, a naročito je zanimljivo da tokom usvajanja tog dokumenta nije bilo ni riječi o promjeni namjene ovog značajnog staništa ptica, gdje živi 240 vrsta, od kojih se 70 nalazi na spisku zaštićenih. Odgovor na ovakve nepoznanice daje jednostavna matematika: 15 miliona kvadratnih metara u neposrednoj blizini morske obale, po raspoloživim informacijama, Barovića je koštao oko trideset centi po kvadratu. Procjenjuje se da bi prodajom, Barović mogao zaraditi 330 puta više nego što je uložio u kupovinu ulcinjskog zemljišta.
Tajkuni žele i ulazak u politiku
Nakon što su stekli novac na sumnjivi način, pojedini tajkuni u Hrvatskoj sada žele da uđu u politiku, očito da bi svoje bogatstvo još više uvećali. Što je najparadoksalnije, građani im daju poverenje umesto njihovim kritičarima. Goran Vežić:
I kad nije bilo tajkuna, nego samo nekih egzemplara crvene buržoazije, bilo je korupcije, podsjeća nas splitski glumac Pjero Jelaska, na način koji izaziva nostalgiju:
„Tih stvari je bilo: ,Doktore moj, spasitelju moj, evo ti dva pivca, dva tukca, evo ti pršut…‘ Pršut je uvijek interesantan, svako će ga izjest i svako će ga primiti ispod stola u četiri oka. Nisi se mogao ni operirati ako ne doneseš pršut, makar prednju plećku.“
Vremena pršuta su prošla devedesetih. Došao je novi društveni sustav i rat – pravo vrijeme za otimačinu. Trgovina oružjem tek je jedan primjer. Nekadašnji šef Tuđmanovog kabineta Hrvoje Šarinić:
„Trebalo je zamesti trag novcu. Tako da je išao od jedne banke do druge, da bi konačno došao do onog pravog prodavaoca, s kojim je ministarstvo sklapalo poslove.“
Aktualni hrvatski predsjednik Stipe Mesić:
Ja vam tvrdim da još stoje stotine milijuna na njihovim računima u inozemstvu. A to znači da je Hrvatska opljačkana.
„Ja vam tvrdim da još stoje stotine milijuna na njihovim računima u inozemstvu. A to znači da je Hrvatska opljačkana.“
U miru se nije uspjelo razriješiti slučajeve korupcionaške privatizacije i ratnog profiterstva, unatoč mnogima koji su o tome svjedočili, poput kontroverznog trgovca oružjem Ferdinanda Jukića:
„Tada me je nazvao predsjednik i rekao da hitno dođem u Zagreb. Kod gospodina Martinovića sam dobio papir koji čuvam i dan danas: ,Sredstva za obranu Vukovara stopirana‘.“
Korupcija se uvijek odvija pod političkom kapom. Zato je svojevremeno predsjednik saborskog odbora za sprečavanje sukoba interesa Antun Kapraljević napao HDZ, a odgovorio mu je Vladimir Šeks sa saborskog predsjedničkog stola:
Vremena pršuta su prošla devedesetih. Došao je novi društveni sustav i rat – pravo vrijeme za otimačinu. Trgovina oružjem tek je jedan primjer.
„Nakon pretvorbe i privatizacije, nakon sveg zla koje je napravljeno u pretvorbi i privatizaciji, HDZ je trebalo proglasiti zločinačkom organizacijom i zabraniti joj rad.“
„Nazivati jednu hrvatsku stranku, stranku koja je odigrala ključnu ulogu u stvaranju Hrvatske, zločinačkom organizacijom, sramotna je ocjena.“
U Hrvatskoj se umjesto raščišćavanja kriminala dogodila nesnošljiva sviknutost na korupcionaške afere. Iz splitskog Brodogradilišta je, ima tri godine, otkriveno da je nestalo šest-sedam milijuna dolara. Ta afera je neriješena i danas je zaboravljena, iako se svojevremeno digla velika rasprava oko toga. Saborski zastupnik iz Splita Marin Jurjević je optuživao, a premijer Ivo Sanader je odgovarao:
„Inzistiram da sva državna tijela učine svoj posao da se istraži je li bilo ili ne nečasnih radnji i kriminala u Brodogradilištu Split. Ono što je za sad jedina istina, dakle prije završetka istrage, to je da se po prvi put u splitskom škveru isporučuju brodovi bez penala.“
„Vidite, gospodine premijeru, iako vi petljate, petljate li ga, petljate, nikako da odgovorite na jednu jednostavnu stvar – gdje je šest milijuna dolara, koji su tobože otišli na Cipar, a za koje postoji sumnja da su kriminal, pranje novca, korupcija. To je pitanje, gospodine premijeru, na koje će te morati odgovoriti kad-tad.“
Vide ljude što se događa, zaključuju:
„Sve su pare išle njima gore i sada će nas za jednu kunu prodati! Sram ih bilo! To je najveća sramota!“
Revoltirano je vikao poslovođa u splitskom Brodogradilištu Zdravko Pivčević, ali bunta nema. Masa ne reagira na korupcionaške afere.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ima iza sebe niz, najblaže rečeno, neriješenih korupcionaških repova, ali to mu ne smeta da bude opet izabran na čelo Zagreba i pobijedi borca protiv korupcije, dekana zagrebačkog Pravnog fakulteta Josipa Kregara. Da dobije glasove Zagrepčana mu ne smeta ni to što s visoka odbija bilo kakvo sučeljavanje s čovjekom koji bi ga imao što pitati:
Ja ,orem‘ u središtu ljudskih problema po 16 sati dnevno, sučeljavam se s tim problemima i rješavam ih. Između sučeljavanja sa problemima i protukandidatima biram ovo prvo, to je moje demokratsko pravo.
Do jučer se činilo, i iz Bandićevog primjera, da je političar najunosnije zanimanje. Danas bi se tome moglo pridodati i da je to najprivlačnije zanimanje i za one koji imaju novaca. U Metkoviću već godinama vlada bogataš Stipe Gabrić Jambo, u Istri se za župana natječe bogati Plinio Cuccurin, u Kaštelima za gradonačelnika tajkun Joško Berket, a u Splitu najbogatiji Splićanin Željko Kerum... Financijska moć ima tendenciju da se spoji s političkom moći. Tajkuni trče u politiku jer se iz nje ima lakši upliv u ono najvrjednije što Hrvatska ima – a to je prostor. Prostor je hrvatski zlatni rudnik, kaže saborski zastupnik HDZ-a arhitekt Jerko Rošin:
„Na određeni način hrvatski prostor predstavlja nešto što je u nekoj drugoj zemlji nafta, u nekoj dijamanti ili ne znam koje vrste sirovina kao baze njihove ekonomije. Dakle, hrvatski prostor ima takvu vrijednost da ga treba čuvati.“
U nedjelju će za splitskog gradonačelnika najvjerojatnije biti izabran Željko Kerum, po struci rukovalac građevinskih strojeva, koji je možda i pošteno stigao do svog prvog milijuna. Onda je kupio bivšu „Jugoplastiku“. Na mjestu te tvornice je trebao graditi stanove takozvanog POS-a, poticane stanogradnje. Usput je tu sagrađen i hotel i trgovački centar, dok su oni koji nešto znaju o gradu čupali kose, poput dr. Ive Šimunovića:
Kriminal u urbanizmu, kriminal u arhitekturi… Mi ponovno proizvodnju bacamo iza brda, bacamo je u Kaštele, u Solin, u Bazen, a u Splitu čistimo i ostajemo bez radnih mjesta.
„Kriminal u urbanizmu, kriminal u arhitekturi… Mi ponovno proizvodnju bacamo iza brda, bacamo je u Kaštele, u Solin, u Bazen, a u Splitu čistimo i ostajemo bez radnih mjesta.“
Kerum je kupio i hotel „Marjan“, pred kojim, već postoji odluka, treba nasuti obalu radi parkinga i lakšeg dolaska vozila. Vidjet ćemo hoće li s novim gradonačelnikom i nasip biti koji metar veći.
Ipak, ima nečeg pozitivnog u dolasku tajkuna na vlast – oni više neće morati korumpirati političare kad su oni postali političari.
