U Sarajevu je predstavljena monografija i održana izložba plakata, 10 godina East West centra. Radi se o jedinstvenom regionalnom projektu, u kome je učestvovalo više od 1.000 umjetnika i saradnika iz 23 svjetske zemlje.
Predstave, kao što su Hamlet, Faust, Nora, Klasni neprijatelj, Osvajanje sreće, prikazane su na tri kontinenta, a projekti Sarajevska crvena linija i Stoljeće mira nakon stoljeća ratova, izazvali su ogromnu pažnju planetarne kulturne javnosti, kaže reditelj Haris Pašović, osnivač i lider East West centra.
RSE: Neki dan sam se podsjetio kako si 2005. godine, kada ste krenuli sa Hamletom, prizivao desetak izvođenja ove predstave. Evo, projekt East West centar traje li traje. Očigledno je da upornost, rad, potreba za iskazivanjem pobijeđujr sve te prvotne sumnjičavosti?
Pašović: Mi smo stvarno krenuli sa oprezom i skromno, pokušavajući da vidimo da li može i kako može da funkcioniše jedan takav nezavisni projekt. U početku smo vjerovali da će biti uspjeh ako budemo odigrali desetak predstava u tako velikoj produkciji, kakav je bio Hamlet, koji je bio prva regionalna velika produkcija, sa glumcima iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, čak i iz Turske i naravno iz BiH. Pokazalo se da je to i više nego moguće, zato što je već prva predstava nadišla sva naša očekivanja.
Publika je zapravo ta koja je obezbijedila život East West centru jer je publika ta koja je podržavala to što radimo, dolazeći na naše predstave. Rekli su ljudi da to vole, da im je to zanimljivo i da hoće nešto tako. Mediji su to vrlo lijepo prihvatili.
To i nas je stimulisalo i jedna predstava je vodila u drugu, druga u treću. Tako smo došli u punih deset godina. U međuvremenu stvarno nismo mogli ni sanjati da ćemo igrati na tri kontinenta, da će u našim predstavama igrati više od 1.000 raznih umjetnika i da će oni doći iz 24 zemlje. To stvarno nismo mogli znati prije deset godina, kada smo počinjali.
Zajednička potreba
RSE: Zanimljivo je da si ti okupljao umjetnike sa svih strana i da se nisi oslanjao na uski krug. To je zapravo, na izvjestan način, pokazalo svrhovitost ove zamisli?
Pašović: Uvijek sam tako živio. Od osamnaeste godine putujem po regionu i po EX YU. I to mi je bio mali prostor. To je bila ogromna zemlja. Sa druge strane mi se činilo da treba umjetnik još više i šire da radi. Kada smo došli u situaciju da svi živimo i radimo u tom rascjepkanom prostoru, u kome nema ni puno izbora, ni puno mogućnosti, jednostavno mi to nije odgovaralo. Nisam mogao u tome da se snađem. Prirodno je bilo da se okrenem ljudima, institucijama i partnerima sa kojima sam radio i ranije. Neki novi ljudi su se pojavili u međuvremenu. Puno mladih glumaca, mladih umjetnika se pojavilo. I oni su također imali tu potrebu.
Prirodno je da glumci, reditelji, koreografi, igrači, umjetnici uopšte, žele jedan širi kulturni prostor. Drago mi je da se u ovih deset godina to bitno pomjerilo. Mi smo malo tome doprinijeli, ali to se događalo i u drugim institucijama, drugim organizacijama, u drugim gradovima. To je jedna zajednička potreba da se živi i radi u jednom širom prostoru, budući da se radi o sličnim kulturnim referencama. U četiri zemlje se govori isti jezik, koji se zove drugačije, ali zapravo se mi vrlo dobro razumijemo. To su sve pogodnosti koje pogoduju stvaranju jedne zanimljive umjetnosti, koja je puna različitosti, puna raznih iskustava i raznih mogućnosti.
RSE: Nedavno je ovdje u Sarajevu bila postavljena jedna lijepa izložba plakata, monografija, uz desetu godišnjicu projekta. Bila je to sjajna prilika da se prisjetimo, više nego prihvaćenih predstava, East West centra.
Pašović: Mi smo ponosni na tu monografiju. Naravno da smo htjeli da podsjetimo publiku na plakate. Monografija je jedno novo djelo jer ona sadrži u sebi detaljan opis, i u fotografskom smislu, ali isto tako i u tekstualnom, svih naših projekata koje smo imali u proteklih deset godina, svih učesnika, svih partnera, reakcija u domaćoj i međunarodnoj štampi. Na kraju je to izašlo u jednu veliku publikaciju koja je velikog formata, ima 400 stranica, 1.500 slika. Kada je monografija došla iz štampe, malo smo zastali i rekli da je to stvarno bio veliki posao. Ponosni smo šta smo sve zajedno uradili.
RSE: Osim klasičnog pozorišta, predstava u kojima su, istina, najčešće viđena i malo drugačija, i čitanja i interpretacije, bilo je još veoma intrigantnih projekata, kao onaj spektakularni performans uz sto godina od velikog rata.
Pašović: Mi dijelimo naše projekte na male i velike. Sada igramo predstavu Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla, u kojoj je na sceni samo dvoje glumaca i dvoje djece. Sa druge strane, prije dvije godine, smo radili projekt Stoljeće mira, nakon stoljeća ratova, gdje je bilo više od 300 učesnika na otvorenoj sceni na Latinskoj ćupriji, tačno na mjestu gdje je bio sarajevski atentat. Imali smo projekt Sarajevske crvene stolice, koji se protezao na jednom kilometru u Titovoj ulici, povodom 20 godina početka opsade Sarajeva. Tu je bilo nekoliko stotina hiljada ljudi koji su posjetili tu instalaciju. Mi volimo i male projekte, projekte gdje možemo da dođemo u male gradove. Igrali smo u više od 40 gradova u BiH, plus u regionu i inostranstvu.
Stvarno postoji jedna raznovrsnost, i u pogledu forme, i u pogledu sadržaja, kada je u pitanju East West centar. Trenutno sam u Novom Sadu. Tu počinjemo jednu jako zanimljivu koprodukciju između mog prvog pozorišta, pozorišta Promena, na Akademiji u Novom Sadu, i East West centra, moje sadašnje kompanije, ali i naših partnera, BNP iz Zenice, sa kojim smo radili nekoliko puta koprodukciju. U to je uključen i novi partner za East West Centra, za mene je stari, to je jedno novosadsko pozorište na mađarskom jeziku. Tu će učestvovati 15 mladih glumaca iz BiH i Srbije, ponovo još jedan uzbudljiv materijal. Nadamo se da će to biti projekt, kao i naši prethodni projekti, kada smo išli i u druge zemlje.
RSE: Pretpostavljam da znaš kako je bilo dosta zavisti kod nekih tvojih kolega, kada su tvoji veliki projekti bili u pitanju. Nekada sam stekao dojam da pojedinci razmišljaju otprilike ovako - Kada neki ambasador krene u Sarajevo, šef mu dadne kesu dukata sa riječima - Predaj ovo Harisu neka pravi pozorište.
Pašović: Razumijem da ljudi imaju neke loše i pogrešne predstave o tome kako se radi i kako je moguće da se radi. To obično dolazi od ljudi koji nisu u poslu ili ljudi koji ne rade tako intenzivno. Onda oni ne mogu ni znati koja količina rada iza nečega stoji. Međutim, to je manji broj ljudi. Ono što mi imamo, kao stalni fidbek, je publika. Povodom 100 godina od početka I svjetskog rata, bilo je preko 10.000 ljudi na predstavi. Tu predstavu je TV Hajat direktno prenosila, što znači da su je vidjeli milioni.
Mi imamo strašno puno publike i publika voli naše predstave. To je za nas osnovni fidbek. Ima poslovica koja kaže - Dokon pop i jariće krsti. Znači, ljudi koji nisu uložili dovoljno rada ili vremena, možda nemaju ni dovoljno talenta ili znanja, izmišljaju priče. To je dio neke svakodnevice svuda, ne samo u BiH, nego i na Balkanu. To je neki lokalni folklor.
Udar na međunarodnu kulturu u BiH
RSE: Tu je negdje i suština ovog nesporazuma sa dijelom kolega koji rade u institucijama kulture, a prigodom sage o Zemaljskom muzeju?
Pašović: Vjerujem u progres i moderan način rada. Vjerujem i u količinu rada. Radim puno čitav život, a kada kažem puno, mislim na 14 sati dnevno, često bez vikenda i godišnjeg odmora. Radim sa ljudima koji isto tako pristupaju poslu jer nema radnog vremena u klasičnom smislu. Kada se čovjek navikne na tu vrstu angažmana, onda očekujemo da i drugi imaju takav angažman. Drugi ljudi imaju neki drugi koncept. Kada su u pitanju zajedničke institucije, mislim da svi mi imamo pravo da kažemo i da kritikujemo, a na kraju se društvo odluči za opciju koja je moguća u tom trenutku.
RSE: Čini mi se vrlo zanimljiva činjenica da East West centar, sa svim ovim što smo o njemu čuli, ali i ranije znali, jednako kao još neke kulturne institucije od međunarodnog ugleda i jamačno velikih dometa, ne uživaju baš puni respekt ovih nadležnih kulturnih vlasti.
Pašović: Ti si to čak i malo preljubazno rekao. Radi se o tome da smo ponekad stvarno izloženi jednom izuzetnom napadu, kao što je bilo u slučaju kada je trenutačna ministrica za kulturu FBiH, Zora Dujmović, i nama i drugim međunarodnim institucijama i organizacijama u BiH, skresala 65% od naših prosječnih sredstava, koja nisu bila velika iz prethodnih godina. To je bio jedan organizovani udar na međunarodnu kulturu u BiH.
Mi smo se protiv toga pobunili, udružili, objasnili Vladi FBiH zašto to nije dobro. Ono što je vrlo značajno u tom slučaju je da je Vlada FBiH usvojila naše argumente iskorigovala odluku ministrice. To je bilo prvi put da je Vlada FBiH, u odnosu na žalbu korisnika, korigovala odluku nekog ministra uopšte, iz bilo kojeg ministarstva.
Mi smatramo da je to vrlo važno za uspostavu dijaloga. Pozdravljamo tu odluku Vlade jer je Vlada FBiH tu imala sluha. Nije se ponašala jednostrano, nego je čula argumente, i nas koji smo iz struke, koji smo objasnili i iznijeli argumente zbog čega je važno da međunarodna kultura u BiH postoji i ima društvenu podršku.
RSE: Nadam se da je to prvi korak ka uspostavi jednog normalnog odnosa, gdje će prevladavati ovi estetski dometi, a ne razni ključevi - teritorijalni, nacionalni ili neki drugi.
Pašović: Da i ja budem optimističan, kao i ti. Neće to ići lako, ali mislim da je važno da neprekidno imamo dijalog sa ljudima na vlasti, koji zapravo ipak treba da reflektuju ono što su ukupni interesi BiH ili modernog društva u cjelini. To nije specifično samo za BiH. Mi vidimo da kolege u Srbiji i Hrvatskoj imaju slične probleme. Mislim da tu mora da se uspostavi jedan drugačiji kriterijum, kada je u pitanju neka vrsta zajedničke akcije u tom jedinstvenom kulturnom prostoru.
Facebook Forum