U Minhenu (SR Njemačka), od 23. februara do 24. marta održaće se 12. Dani Balkana. Ova manifestacija, kroz koncerte, projekcije filmova, izložbe, književne večeri, folklor, kulinarske specijalitete, na najbolji način predstavlja običaje i tradiciju balkanskih naroda.
Festival Dani Balkana nastao je na osnovu ideje Sadije Klepo, koja je prije 25 godina, zajedno sa ženama, izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, osnovala humanitarnu organizaciju "Od čovjeka čovjeku".
RSE: Uz održavanje javnih tribina, zanimljive sadržaje iz oblasti muzike, filma, književnosti i drugih umjetničkih načina izražavanja, šta je osnovna zamisao održavanja festivala Dani Balkana u Njemačkoj?
Klepo: Mi svake godine pokušavamo ne samo da sadržajno obogatimo Dane Balkana, nego da ih proširimo, da se slika našeg područja, punog različitih tema, različitih tradicija, u Minhenu, u Njemačkoj, pa i Evropi, promijeni. Mi smatramo da je Balkan, da je Jugoistočna Evropa zaslužila, zahvaljujući svemu onome što može da ponudi, da u Evropi ima neku drugu sliku, ne sliku razaranja, ne sliku krvi, primitivizma, zločina, nego sliku različitih kultura, sliku suživota, sliku humanosti, gostoljubivosti, raznih prirodnih ljepota i posebnih ljudi.
Kad sam pokrenula te aktivnosti prije 12 godina, niko, ama niko ih nije htio da podrži. Niti Nijemci, niti naši ljudi. Kao da su govorili: "Ma pusti, čovječe, Balkan, kakav Balkan!". Međutim, ja sam željela upravo to ime, Balkan. To je bilo i provociranje, na neki način, a jesmo Balkan, otkako je svijeta i vijeka je Balkan, i ja neću da se odreknem tog našeg najvažnijeg geografskog određenja. Da ne bih nabrajala sve zanimljive sadržaje, program sa detaljima festivala u Minhenu, može se vidjeti na internet stranici www.balkantage.org.
RSE: U planu su i debate o savremenim temama. Možete li izdvojiti neke od njih?
Klepo: U posljednjih nekoliko godina Bosnu i Hercegovinu, cijeli Balkan, masovno napuštaju mladi stručni kadrovi. To je bio povod da napravimo ovogodišnje Dane Balkana sa temom "Njemačka, zemlja snova". To smo tako nazvali zato što mnogi mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine maštaju o tome da dođu u Njemačku, da ovdje rade i žive.
To nam je bio povod, ali, u stvari, mi želimo ovih mjesec dana, od 23. februara do 24. marta, različitim manifestacijama, kao što su javne tribine, diskusije, razgovori, koncerti, film, pozorište, dakle, kroz najrazličitije forme da prikažemo i usporedimo napuštanje ljudi sa Balkana nekad i sad.
Prvi put se to dogodili prije 50 godina, daleke 1968. godine, kada je između SR Njemačke i tadašnje SR Jugoslavije potpisan Ugovor o tome da radnici organizovano iz Jugoslavije rade jedno vrijeme u Njemačkoj. Taj ugovor je bio jako napredan za to vrijeme zato što je regulisao sva pitanja boravka i rada naših ljudi u Njemačkoj, ali je, naravno, predviđeno da se oni jednog dana vrate u svoju zemlju.
Zbog rata koji se desio 1990-ih godina, a naravno i zbog prirodnih i drugih društvenih okolnosti, ljudi koji žive ovdje već 20 godina, nemaju uslova da se vrate. Tu su njihova djeca koja su sklopila svoje porodice, sklopljena su brojna prijateljstva, ljudi se naviknu na novo područje i većinom ostaju u zemlji u kojoj su proveli tolike godine. Tako da ćemo obraditi temu 50 godina od čuvenog ugovora između Jugoslavije i Njemačke.
Tu je i tema "Balkanski ratovi devedesetih godina", ratovi u bivšoj Jugoslaviji, pojam protjerivanja, napuštanja domova preko noći, izbjeglička sudbina. Zatim ćemo razgovarati o tome zašto mladi ljudi napuštaju svoju i dolaze u jednu stranu zemlju, u kojoj isto tako nije jednostavno živjeti i raditi, u kojoj zaista postoje mnogobrojne teškoće, od asimilacije do društvene situacije u Njemačkoj, koja sada za pridošlice nije povoljna kao što je bila prije 50 ili 25 godina. Mi hoćemo da prikažemo kroz razne forme kako se odvijao taj proces odlivanja ljudi i kadrova iz Bosne i Hercegovine.
RSE: Koliko su za dane Balkana zainteresovani Nijemci?
Klepo: Ja sam oduševljena da su Dane Balkana prihvatili naši saradnici Nijemci. Mi smo jedna socijalno-integrativna organizacija. Prije 25 godina, kad je bio rat u Bosni i Hercegovini, bili smo humanitarna organizacija, organizovali smo razne humanitarne koncerte, humanitarne transporte u sve krajeve Balkana, ne samo u Bosnu i Hercegovinu, bili smo u svim zemljama na Balkanu, u svim republikama bivše Jugoslavije, sa različitim programima.
Onda smo se preorijentisali u jednu integracionu organizaciju, jer smo rekli da izbjeglice i migranti pripadaju njemačkom društvu, da oni mogu da budu obogaćenje tog društva.
Mi nismo došli, ne da nešto Nijemcima oduzmemo, nego smo došli da radimo dobro, ali i da damo jedan dio naše bogate kulture i tradicije i da time doprinesemo bogatstvu društva ovdje.
U našoj organizaciji koja broji 350 saradnika, rade ljudi iz više od 50 nacija, dakle, ne radi se samo o Nijemcima, nego i ljudima iz bivšeg Sovjetskog Saveza, iz Južne Amerike, imamo i jednog člana iz Australije. To je stvarno jedna međunarodna migrantska organizacija i da tako kažem, primjer zajedničkog života i rada ovdje u Njemačkoj. Aktuelni predsjednik je dr. Dieter Hüttner (aktivan od 1997. godine), koji je dao ogroman doprinos razvoju bh. i balkanske kulture u Bavarskoj i cijeloj Njemačkoj.
RSE: Produžavate humanitarnu misiju. Organizacija "Od čovjeka čovjeku", koju ste osnovali kada su izbjeglice iz BiH ali i iz drugih balkanskih država stizale u Njemačku, sada pomaže migrantima koji stižu iz ratom, nasiljem ili siromaštvom zahvaćenih zemalja. Na koji način?
Klepo: Ovdje u Bavarskoj, 2015. godine bilo je preko milion izbjeglica iz Sjeverne Afrike, Centralne Afrike, Sirije, Iraka, Irana, dijelova Bangladeša, drugih država Bliskog Istoka. Bili smo organizacija koja je najvećim dijelom razumjela te ljude, priskočila u pomoć, jer to je bila stvarno vanredna situacija. Mi se još brinemo o hiljadama izbjeglica i pokušavamo da uz različite integracione metode spasimo te ljude, da ne budu ponovo protjerani na opustošena područja poslije rata, kao što je Sirija, kao što je Irak, Kurdistan.
Takođe, u Sjevernoj Africi, nimalo nije situacija sređena. Mi se borimo za to da te izbjeglice budu nekako integrisane u ovo društvo, jer Njemačka treba radnu snagu, Njemačka treba to što mi imamo, tu empatiju u različitim organizacijama, za stare ljude, za djecu, trebaju im inženjeri, treba im nova snaga da bi njihova jako velika privreda i veliki napredak mogli ići dalje.
RSE: Mogli ste da iz svoje organizacije pomognete boljem položaju migranata i smanjenju patnji koje ovi ljudi imaju?
Klepo: Mi imamo to razumijevanje za njih, imamo sasvim drugačiju motivaciju kad radimo sa izbjeglicama, a naše iskustvo je od preko 25 godina rada s izbjeglicama, prije s izbjeglicama sa Balkana i Bosne i Hercegovine. Sada su to izbjeglice iz raznih krajeva, iz Iraka, dolazili su Kurdi, Jezidi. Mi smo se nekako naučili, imamo nove projekte, imamo novi oblik saradnje sa tim ljudima. Prije svega, ne želimo samo da ih gledamo i da ih savjetujemo, nego da ih čim prije uvedemo u društvo, u radni odnos, a onda će oni, naravno, sami ići dalje. To je naša ideja.
Do sada se Njemačka samo brinula o izbjeglicama. Oni su trpili izbjeglice, a mi ne želimo nikoga da trpimo, nego da ih napravimo korisnim dijelovima društva i subjektima, a ne objektima. To je ta naša novost s kojom mi nastupamo ovdje u njemačkom društvu.
Volim Njemačku, ali se ne mogu odreći državljanstva BiH.
RSE: Država Njemačka je prepoznala Vaš rad i angažman i dodijelila Vam neka veoma značajna i cijenjena priznanja. Koja su to?
Klepo: Dobila sam zlatnu medalju za zasluge za Bavarsku, zlatnu medalju Evrope, dobila sam najveće priznanje koje se može dati u Njemačkoj, to je njemački orden za zasluge – Bundesverdienstkreuz am Bande, to je veliko priznanje koje sam dobila upravo krajem 2015. godine. Nijemci jako poštuju rad i zalaganje, bez obzira što nisam njemačka državljanka, ja nisam uzela njihovo državljanstvo – nekako imam problem s tim da dam svoje državljanstvo.
Kada bi mogla imati dvostruko državljanstvo, onda bih ja uzela njemačko. Nemam ništa protiv Njemačke, jako volim Njemačku, njihovu dobru organizaciju, ljude koji su korektni, koji su ustvari jako humani, korektni, dobri, to je jedno plemenito društvo. Ali, ja se ne mogu odreći bh. državljanstva, jako bih se loše osjećala. No, Nijemci su bili tako velikodušni da su i meni, kao bh. državljanki, dali svoje veliko državno priznanje.
Facebook Forum