Gradska skupština u Doboju prihvatila je zahtjev Udruženja ratnih vetarana „Branioci Doboja - 2. maj 1992. godine“ za uvrštavanje ovog datuma u „kalendar obilježavanja značajnih istorijskih događaja oslobodilačkih ratova.“ S druge strane 2. maja 1992. godine počeo je masovni egzodus nesrpskog stanovništva sa područja Doboja. Ta činjenica nije uzeta u obzir prilikom usvajanja skupštinske odluke niti su na nju pokušali da ukažu predstavnici Bošnjaka i Hrvata u lokalnom parlamentu u Doboju.
Početkom maja 1992. godine među više hiljada stanovnika Doboja, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji su napustili svoje domove, nakon što su srpske vojne i paravojne formacije zauzele ovaj grad, bila je i Rajfa Hadžić. Ova žena, koja je živjela u blizini jedne od kasarni bivše JNA, smatra da spominjanje 2. maja 1992. godine u kontekstu odbrane ili oslobađanja Doboja predstavlja jednostrano tumačenje početka rata na dobojskom području.
„Niko nije napadao nikoga. Jednostavno oni su to zauzeli i nas istjerali. I šta sad imaju glumiti? Šta glume? Glume borce. Oni odbranili. Od koga su odbranili“, govori Rajfa.
Događaji od 2. maja 1992. godine bili su zapravo samo uvod u masovno protjerivanje nesrpskog stanovništva, pljačku i uništavanje njihove imovine, zatvaranje u logore, odvođenje na prinudni rad, premlaćivanje i na kraju ubistva civila.
Potpredsjednik Udruženja "Branioci Doboja 2. maj 1992" Mirko Stojčinović, međutim, smatra da je Doboj „odbranjen od višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.“ Prema njegovim riječima, to su bile formacije „Hrvatskog vijeća obrane“ i "Zbora narodne garde" iz Hrvatske, te "Patriotske lige" i "Zelenih beretki" iz susjednih opština Maglaj i Tešanj. Nakon odluke lokalnog parlamenta kojom je predviđeno i stalno finansiranje iz budžeta obilježavanja 2. maja kao značajnog datuma za Doboj Stojčinović je za naš radio rekao i ovo:
„Snage odbrane grada Doboja koje su deblokirale grad i od tada do danas je on je slobodan grad, i evo vidite svi narodi u njemu žive normalno. I danas je neko rekao na skupštini da su branioci Doboja sačuvali ovaj grad i od rušenja i paljenja. Ja znam da to ne odgovora pripadnicima svakog naroda, ali Doboj je grad koji pripadu entitetu Republika Srpska“, naveo je Stojčinović.
Nakon tzv. odbrane Doboja, inače, zapaljene su desetine bošnjačkih i hrvatskih kuća, te srušeni svi vjerski objekti Islamske zajednice i Katoličke crkve. Današnji gradonačelnik Doboja Obren Petrović iz SDS-a koji je 1992. godine u vrijeme ulaska pripadnika današnjeg Udruženja branilaca u ovaj grad bio jedan od šefova lokalne policije na pitanje od koga je Doboj odbranjen prije 23 godine odgovorio je ovako:
„Ne znam ja to. Ko je rekao da se branio neka taj i objašnjava zašto se branio“, kazao je Petrović.
Predsjednik Gradske skupštine u Doboju Esmin Mahmutović iz SDP-a BiH, koji je kao i preostalih četvero odbornika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti bio uzdržan prilikom donošenja odluke o proglašenju 2. maja 1992. godine značajnim datumom za Doboj kratko je pojasnio šta misli o tome
„To udruženje „Branioci garad Doboja“ smatraju da je to za njih značajan događaj. Šta vi mislite? Ja ne mislim ništa“, kazao je Mahmutović.
Potpredsjednik Skupštine Pejo Krnjić iz koalicije HSS-NHI o 2. maju 1992. godine kao značajnom datumu nam je rekao:
„Ja ne znam. Ja sam otišao 4. aprila, ali objektivno ne znam od koga je odbranjen i od koga je trebalo braniti“, kazao je Krnjić.
I dok predstavnici Bošnjaka i Hrvata tako govore o događajima kojima je zapravo ozvaničen početak rata na dobojskom području ostalo je zapisano pred Tribunalom u Hagu i sudovima u BiH da su stanovnici Doboja nesrpske nacionalnosti nakon toga premlaćivani i ubijani u zgradi policije i okružnom zatvoru u centru grada, u vojnim hangarima u naselju Usora, diskoteci na gradskoj periferiji, te kasarnama u naseljima Miljkovac i Bare. U junu 1992. godine Zahid Kremić je odveden iz svog stana.
„Mene i danas interesuje od koga je Doboj branjen. Doboj je 2./3.maj hermetički zatvoren. Ja sam prvo završio u MUP-u. Ceduljica napisana. Odveden sa lisicama na rukama iz stana. Tamo premlaćen. Odatle smo isti dan prebačeni. Prvi stanovnici najgoreg logora. To je Perčo, (nekadašnja diskoteka op. A.G), gdje je po noći po pet, šet puta, dolazilo i mlatilo“ veli Kremić.
Života u Doboju prije 23 godina, u kojem su značajnu ulogu u maltretiranju i ubistvima civila nesrpske nacionalnosti odigrali i pripadnici Crvenih beretki, jedinice Službe državne bezbjednosti Srbije, prisjetio se i Fahir Buljubašić.
„Nek su me i udarali. Najgore su vrijeđale riječi. Balija, Turčine. To je najgore, pa daj ovo, pa daj ono, pa pendrekom, ma sa svačim“, kaže Buljubašić.
Posmrtni ostaci više od stotinu ubijenih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Doboja još nisu pronađeni. U septembru ove godine pred Okružnim sudom u Doboju trebalo bi da počne suđenje Vojislavu Brestovcu, bivšem policajcu iz Doboja, koji je kao suučesnik optužen za ubistvo dva brata i sestre u naselju u kojem danas živi Rajfa Hodžić s početka ove priče:
„Mislili bit će bogati dok je svijet i vijeka. Što lažu, kriju se samo iz naroda. Nije to narod uradio. Nijedan, ni drugi, ni treći“, kaže Hodžić.