Dvadeset tri godine nakon ratnih zločina u Bugojnu, obitelji žrtava u tom gradu ogorčene su jer svi odgovorni još nisu procesuirani. Godišnjice stradanja obilježili su i Bošnjaci i Hrvati, i jedni i drugi sa živim sjećanjem na ratnu tragediju u Bugojnu.
Prije 23 godine, u bugojanskom naselju Vrbanja, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubili su 45 bošnjačkih civila. Obitelji žrtava ovih su dana ponovno uputile poziv pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini da na osnovu dokumenata, koja su dostavila boračka udruženja iz Bugojna, procesuiraju odgovorne za ovaj zločin.
"Poslali smo 20-ak dokumenta Sudu i Tužilaštvu, međutim, nikakvih konkrentih odgovora nismo dobili. Jedini koji je odgovarao je Slavko Šakić i po priznanju je osuđen na minimalnu kaznu. Što se tiče komandne odgovornosti, niko nije ni procesuiran ni spominjan. Imamo 100-postotne dokaze, a tužiteljica Tužilaštva BiH ima daleko više. Međutim, ona kaže da nema dovoljno dokaza, a nema zato što nema političke volje", kaže Mirsad Teskeredžić, predsjednik Udruženja obitelji stradalih u Vrbanji 1993.
Sjećanja Vahida Karagića na ratna stradanja u Bugojnu živa su i nakon više od dvije decenije. Karagić je 1993. godine bio zatvoren u logoru HVO-a u motelu "Akvarijum", a iste godine na kućnom pragu mu je ubijen otac, o čemu je ranije govorio i za RSE.
"Prošao sam torturu logora…Ubili su mi oca pred kućom, čovjeka sa 60-ak godina koji je čuvao svoju kuću i nije nikome ništa zlo mislio. Logor me nije toliko pogodio kao kad sam pred kućom našao oca napola izgorenog, iskasapljenog i sa ranom od metka na sljepoočnici. Istinskog suživota nema dok se ne izvedu zločinci pred lice pravde i ne kazne imenom i prezimenom, a ne po naciji i vjeri", ističe Karagić.
Nekoliko dana prije obilježavanjem godišnjice stradanja u Vrbanji, obilježena je i godišnjica stradanja bugojanskih Hrvata. Procjenjuje se se da je u tom gradu tokom proteklog rata poginulo više od 300 osoba hrvatske nacionalnosti, te da ih je 550 prošlo kroz logor "Stadion", Armije RBiH.
Tijela 19 vojnika i 14 civila do danas nisu pronađena, a među nestalima je i Mihovil Strujić o čijem je nestanku često govorio i njegov brat Zlatko Strujić, tokom nekoliko bezuspješnih potraga za tijelima nestalih.
"Brata sam posljednji put vidio u podrumu salona namještaja Slavonija DI. Ispred nas je išao jedan policajac i baterijom pokazao na mjesto gdje je Mihovil ležao u vodi, na kartonskoj podlozi sa još 20 ili 30 ljudi. Oni su iz podruma Slavonija DI odvedeni u policijsku postaju gdje su zlostavljani, a poslije toga u Prusac... Nakon toga im se gubi svaki trag. Do sada su procesuirani samo mlađi ljudi koji nisu bili tako visoko rangirani kao članovi ratnog predsjedništva općine Bugojno na čelu sa Dževadom Mlaćom kojeg će stići pravda", navodi Zlatko Strujić.
Obitelji stradalih Hrvata iz Bugojna nezadovoljne su procesuiranjem odgovornih za ovaj zločina koje je, kako kažu, završeno procesuiranjem Nisveta Gasala, Musajba Kukavice, Enesa Handžića i Senada Dautovića.
Predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskoga rata u BiH Anđelko Kvesić, također, u nekoliko navrata je upozoravao da nisu procesuirani naredbodavci, te da tijela nestalih još nisu pronađena jer odgovorni za stradanja Hrvata u Bugojnu i dalje obavljaju važne funkcije u BiH.
"Osobe koje to znaju, ratni zapovjednici Armije BiH na području Bugojna, nisu željeli reći, a sudstvo i tužiteljstvo je svakako pod utjecajem politike. Tko će sjeći granu na kojoj sjedi, kad se zna tko je bio alfa i omega tokom rata u Bugojnu i da oni još obavljaju uloge u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti", izjavio je Kvesić.
