Evropska unija kao zajednica naroda različitih nacija, kultura i običaja, često ističe slogan "slavimo raznolikost a ne razlike". Bosna i Hercegovina - zemlja velikog bogatstva raznolikosti - nažalost, često ističe samo razlike. Čak i dobra djela ljudi u najtežim vremenima, kakav je bio rat od 1992. do 1995., teško se probijaju u javnost. Jedan od ljudi u pravom smislu te riječi bio je Dragoje Bato Veljković, koji je život izgubio braneći komšije u Aerodromskom naselju u Sarajevu. I on bi pao u zaborav, ali to ne žele njegove radne kolege.
Za herojski čin jednog inženjera geologije rijetki su čuli. Bio je zaljubljenik u prirodu i filantrop. U etičnosti i pravednosti nikad nije bio kolebljiv, pa ni kada je život izgubio braneći komšije druge vjeroispovijesti.
Rođen je 8. aprila 1937. godine u Srbiji, u selu Makrešane kod Kruševca. Magistrirao je na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu. Dragoje Veljković, zvani Bato, od 1963. godine trajno je vezan za Bosnu i Hercegovinu, odnosno Sarajevo gdje je radio u preduzećima Geoinženjering, Geoinstitut i Energoinvest. Bio je jedan od autora Osnovne geološke karte SFRJ. Tokom istraživanja obojenih metala olova i cinka u Trepči na Kosovu upoznao je tada 12 godina mlađeg kolegu Ramu Kurtanovića.
"Kako je vrijeme prolazilo i kako su se okolnosti u bivšoj Jugoslaviji mijenjale, ja sam krenuo, a supruga mi je vodila porijeklo iz Bosne i Hercegovine, da tražim posao u Sarajevu. I dobio sam posao u tadašnjem Geoinstitutu. Bato Veljković me s oduševljenjem prihvatio. Tada je on bio geolog obojenih metala u Energoinvestu. Pošto je Geoinstitut radio poslove za Energoinvest, Bato je od nadležnog rukovodstva tražio da se uključim u taj projekat", kaže Kurtanović za RSE.
Ubrzo su postali prijatelji, priča nam Ramo Kurtanović, inače profesor geologije na univerzitetima u Tuzli i Zenici.
Ramo Kurtanović
"To je bio čovjek neiscrpne energije i veliki ljubitelj prirode, a naročito geologije. U stručnom odnosu nije želio da stane na pola, nego je radio do perfekcije. Bato je sigurno bio pravoslavac i u duši on je vjernik bio, ali vjernik koji je poštovao različitost i poštovao čovjeka. Sjećam se događaja kad smo išli na teren zajedno, Bare, gdje smo mi istraživali, uglavnom je bilo katoličko naselje, čim bi se pojavio Bato, mi smo dočekivani u kući, ako je bio lijep dan, sjeli bismo u dvorište. Nudili nas da ručamo, nikad odbio nije, ali sam zapamtio da je u svom džepu uvijek imao čokoladice za djecu", ističe on.
Istražujući na različitim terenima došli su do impresivnih podataka, ali kako kaže naš sagovornik, Dragoje Veljković Bato nikad nije patio od popularnosti.
"Bato je bio uvijek čovjek koji svoje rezultate nije publicirao javno, odmah, sa EPP-om. Rekao bi, 'onaj ko sam počinje da slavi, brzo propada'. Bato nije bio takav, nije se bavio politikom, bavio se strukom."
Posljednji rat u Bosni i Hercegovini omeo je snove i ovih ljudi. Bato je sa suprugom Olgom živio u Sarajevu. Nisu imali djece. Ramo Kurtanović se prisjeća da je stalno kontaktirao sa Batom sve do momenta kada su prekinute telefonske veze. Jednog dana mu je dojavljeno da su Batu ubili pripadnici Zelenih beretki. Međutim, crv sumnje nije mu dao mira. Uspio je nekako stupiti u kontakt sa Batinom suprugom.
"A Olga mi je kazala sljedeće: 17. juna 1992. godine u njihovo aerodromsko naselje u Sarajevu ušla je četnička paravojna jedinica Beli orlovi. Pljačkali su imovinu stanovnicima, a one koji nisu uspjeli pobjeći postrojili su i odveli. Bato je bio među postrojenima, da bi ga 20. juna poznanici pronašli u mrtvačnici. To su riječi njegove supruge Olge, meni prenijete na dan njegove sahrane na groblju Vlakovo kod Sarajeva. Poslije nekoliko dana, bez svog Bate, sama, sa zavežljajem u ruci, otputovala je k bratu u Ćupriju, u Srbiji", navodi Ramo Kurtanović.
Pri granatiranju Aerodromskog naselja Bato je u skloništu ohrabrivao građane i trudio se biti u kontaktu sa prijateljima i kolegama. Učestvovati u paravojnim formacijama i okrenuti nišan na komšiju – on nije znao niti želio.
"On je bio u stroju koji je išao prema Dobrinji. Meni je pričala i Olga da su mu tražili ličnu kartu, i kad su vidjeli gdje je rođen, rekli su mu 'A, ti si Alijin Srbin, da vidimo šta imaš kući'. Pazite, te komšije koje su stradale, Bošnjaci i Hrvati, to je poznato da su strijeljani, ali, kad su njega stavili u taj stroj, onda možete misliti kakav je bio. On je sigurno mogao, kao Srbin, da nađe soluciju da ne bude u stroju, i možda je mogao sa svojim novcem i autom da spasi glavu, ali mislim da je u sebi nosio svoju etičnost, svoj moralni kredibilitet i to nije mogao", kaže naš sagovornik.
Dragoje Veljković Bato, sin popa i rodom iz Srbije, odlučio je stati na stranu pravde. Ovaj jedinstven primjer ljudske dobrote i čestitosti danas je zaboravljen. Koliko li je još ljudi poput njega izgubilo svoj život da bi zaštitilo prijatelje i komšije a za koje, vjerovatno, javnost nikada neće saznati?
