Piše: BBC (prevela: Ena Stevanović)
Milijuni ljudi diljem svijeta napustili su svoje domove zbog rata i progona. Međutim, tu je i nekoliko milijuna onih koji prelaze granice da bi bili sa obitelji, da bi živjeli u toplijim krajevima ili da bi zaradili više novaca. Države, barem u teoriji, imaju pravo da ograniče migracije. Pitanje je da li bi uopće trebale imati to pravo.
BBC je ovog tjedna predstavio novi projekat pod nazivom "Globalni filozof" koji koristi studio na poslovnoj školi Harvard u Bostonu a koji omogućava ljudima diljem svijeta da se okupe i uključe u raspravu o granicama i imigraciji.
Izbjeglice ili migranti?
Prema međunarodnim zakonima, svako ima pravo da traži azil zbog progona ili rata. Međutim, u svijetu ne postoji automatsko pravo na kretanje iz ekonomskih razloga. No, razlika između izbjeglica i migranata nije uvijek tako jasna.
Usporedite, naprimjer, bogatog bankara koji želi da pređe u drugi financijski centar gdje su bonusi veći sa poljoprivrednikom koji želi da migrira jer je u njegovoj državi došlo do suše i usjevi su propali. Poljoprivrednik je u tom slučaju više izbjeglica nego migrant. Postoji li ikakva moralno relevantna razlika između ljudi koji umiru od bombi i onih koji umiru od ekstremnog siromaštva?
Bogatstvo naspram identiteta
Za ograničavanje migracija se obično daju dvije vrste objašnjenja. Prvo je vezano uz bogatstvo, a drugo uz identitet. Migracija bi, kako se često navodi, vrlo negativno utjecala na živote postojećih državljana jedne države. Stranci bi mogli uzeti radna mjesta koja bi inače pripala lokalnom stanovništvu, mogli bi sniziti plaće ili preopteretiti javne usluge kao što su zdravstvo i obrazovanje.
Međutim, upitno je da li su takvi strahovi doista opravdani.
Ako ostavimo taj argument po strani, drugi razlog za graničnu kontrolu je kohezija. Za filozofe je to još interesantnije pitanje.
Više puta je rečeno da države najbolje funkcioniraju kada građani imaju snažan osjećaj identiteta koji oblikuje zajednička povijest, religija i kultura. Stranci, stoga, mogu ugroziti tu solidarnost i tako narušiti samo tkivo društva.
Ako se mnogim našim sunarodnjacima obraćamo sa "oni" umjesto sa "mi", vrlo je vjerojatno da ćemo biti manje spremni kroz poreze i rad podržati usluge koje drže naciju zajedno. U mnogim državama je taj osjećaj povezanosti vrlo krhak.
Bivša Jugoslavija se vrlo brzo raspala 90-ih godina kada je Slobodan Milošević počeo promovirati srpski nacionalistički program.
Ali, ukoliko priznamo da socijalna kohezija pruža snažnu osnova za granične kontrole, onda smo prisiljeni donijeti zaključke koje mnogi smatraju vrlo neugodnim.
Sigurno je da su veće šanse da će određeni migranti ugroziti naš osjećaj zajedništva više od drugih. Ta logika ukazuje na sistem koji daje privilegiju ulaska migrantima koji nam najviše liče – rasno, vjerski ili kulturalno. Da li su države doista snažnije kada su etnički i kulturalno homogene?
Sunarodnjaci naspram stranaca
Rasprostranjena je pretpostavka da imamo posebne obaveze prema našim sunarodnjacima koje nemamo prema strancima. Žrtve uragana i popolava u našoj državi mogu tražiti više od nas od žrtava na drugom kraju svijeta. No, to je malo zbunjujuće.
Uzmite za primjer građane Velike Britanije koji žive u Doveru. Zašto oni duguju više stanovnicima Middlesbrougha u Sjevernoj Engleskoj udaljenog nekih 420 kilometara nego izbjeglicama u kampu Calais koji je udaljen svega 42 kilometra?
Ili uzmite za primjer autohtonu populaciju koja je podijeljena granicom između Sjedinjenih Država i Meksika. Da li bi oni trebali imati veći osjećaj obaveze prema svojim udaljenim sunarodnjacima u odnosu na članove svog plemena koji žive vrlo blizu, ali s druge strane granice. Mnoge nacionalne granice su rezultat kontingenta povijesnih faktora i nemaju mnogo veze sa populacijom.
Slobodan izlazak naspram slobodnog ulaska
Većina ljudi vjeruje da ne bi bilo uredu sprječavati građane da napuste svoje države. Zatvaranje granica se smatra kršenjem ljudskih prava.
Bivši američki predsjednik Ronald Reagan je 1987. godine održao poznati govor u Berlinu, pozivajućitadašnjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova da "sruši taj zid". Njegov apel se zasnivao na tome da je zatvaranje čitave populacije iza zida od cigle, bodljikave žice i reda stražara, zapravo, užasavajuće. Na one koji su pokušali preći Berlinski zid je pucano, a oko stotinjak ih je ubijeno.
U tome je, zapravo, cijela zagonetka.
Ako nije u redu sprječavati ljude da napuste svoje države, zašto nije jednako pogrešno onemogućavati ljudima da uđu u određenu državu. Dobro je to što svi imamo pravo da migriramo, ali ta sloboda se čini prilično beznačajnom ukoliko ne možemo nikamo otići.