Crnogorski prirodni resursi su na udaru privatnog biznisa

Jelena Marojević Galić iz NVO Green Home u intervjuu za RSE govori o tome kako se nakon u većini propalih privatizacija crnogorskih preduzeća, domaći tajkuni i njihov kapital sve više okreću ka prirodnom blagu i iskorištavanju tog potencijala za njihovu brzu i laku zaradu.

Ipak, kaže Marojević Galić, dosadašnji tolerantan odnos prema apetitima tajkuna vlast će morati da mijenja jer ako njoj nije stalo do održivog razvoja i očuvanja prirodnog blaga Crne Gore, jeste Evropskoj uniji i međunarodnim organizacijama.

RSE: Koliko su privredni resursi u Crnoj Gori na udaru tajkuna i novokomponovanih biznismena? Gdje je to najočiglednije? Možda su javnosti najpoznatiji slučajevi Solane u Ulcinju i fabrike Jakića u Pljevljima.

Marojević Galić: Na žalost taj problem postaje sve izražajniji, naročito sada, kada smo zaokružili jednu seriju privatizacija, više ili manje uspješnih ili neuspješnih. Sve više se kapital okreće prirodnim resursima, kao određenom potencijalu ili izvoru lake zarade. Danas zaista prirodni resursi jesu na udaru privatnog biznisa. Tome može posvjedočiti čitav niz slučajeva.

Trenutno je aktualna Solana i njena prodaja kao građevinskog zemljišta, zatim slučaj Jakić i dodjele koncesije bez javnog oglašavanja. Jedna velika oblast korupcije na polju prirodnih resursa je devastacija šumskih kompleksa na sjeveru Crne Gore, bespravna sječa i nelegalan izvoz drvne sirovine. Tako se možemo podsjetiti nelegalne i prekomjerne sječe u šumskom kompleksu Dragišnica koji je danas već dio nacionalnog parka Durmitor. Potencirala bih i slučajeve nelegalne i prekomjerne eksploatacije pijeska i šljunka iz rječnih korita, u rječnim tokovima u Crnoj Gori, najviše na sjeveru. Ni Morača nije pošteđena. To je jedna tema o kojoj se nedovoljno priča, ali u stvari predstavlja veliki problem. Nudi mogućnost lakog i brzog sticanja novca u vlastitu korist, a s druge strane nanose se velike štete rječnim tokovima i rijekama. Kao direktna posljedica je izlivanje rijeka u slučaju velikog vodostaja. Tako da se na taj način državi Crnoj Gori i njenim građanima stvara velika ekonomska šteta koja stvara dobit koju ostvaruju prije svega pojedinci.

Imamo dosta slučajeva na jugu Crne Gore. Naša obala već možemo reći da je devastirana raznim ilegalnim gradnjama. Neka prirodna područja duž naše obale su potpuno devastirani, da li požarima, da li nelegalnom gradnjom. Zbog privatnog interesa i interesa kapitala na udaru su se našli prirodni resursi.

RSE: Da li je po vama slučaj Solane primjer kako krupni kapital grubo narušava prirodno blago Crne Gore?

Marojević Galić: Svakako za Solanu treba reći odmah da je to jedan od dragulja čitavog Jadrana, ne samo naš. Takva područja i eko sistemi, kao što su solane, su izuzetno rijetki u Evropi. Na čitavom Jadranu ima još Solana u Sloveniji, od koje su Slovenci uspjeli da naprave turistički brend. Solana je prepoznatljiva turistička destinacija u Crnoj Gori. Na aerodromu u Ljubljani možete kupiti jednu slanu čokoladicu od 50 grama za 10 eura. Oni do toga prave brend i prepoznatljivu atrakciju Slovenije.

Solana sa svojom velikom površinom predstavlja jedinstveno mjesto na čitavoj jadranskoj obali i predstavlja određeni eko sistem sa biološke tačke gledišta.

Mi nismo imali mudrosti da 2007. i 2008., kada smo donosili prostorni plan, zaštitimo to područje iako je u nacrtu samog prostornog plana postojao prijedlog da se to područje uvrsti u kategoriju spomenik prirode. To se zemljište preko noći, na insistiranje određenih tajkuna, upisalo kao građevinsko. Danas Solanu, i pored toga što ona već uživa određene vidove međunarodne zaštite, mi nismo prepoznali kao bitno i vrijedno područje, ali Evropa jeste. Nedavno smo imali reakciju Janeza Potočnika koji je pozvao našu Vladu sa preispita odluku o prenamjeni područja Solane u čini mi se u turističko-razvojnu zonu. Pozvao se na obaveze koje Crna Gora ima prema EU.

Mislim da ćemo u narednom periodu morati mnogo više da obratimo pažnju na ono što smo potpisali i na prirodne resurse, kako se odnositi prema njima u skladu sa dokumentacijom i praksom EU. Najmanje što možemo da uradimo za solanu jeste da se sačuva njena funkcija proizvodnje soli, koja i omogućava postojanje tako specifičnog eko sistema i postojanje takvog biljnog i životinjskog svijeta. Uz određena ulaganja u skladu sa principima održivosti, od Solane bi mogla da se napravi jedinstvena i specifična turistička destinacija. Ako prodate zemlju za određena novčana sredstva, vi ste ostvarili određeni profit i tu stavljate tačku. Ako uložite određena sredstva, dugoročno gledano, u takvo područje kao što je Solana, ako se to uradi u skladu sa principima određenog razvoja i turizma, možete da napravite turistički brand, ali i mjesto koje će podmiriti potrebe sticanja profita i očuvanja životne sredine.

RSE: Koliko država ima volje i koliko uspjeva da zaustavi devastaciju i zloupotrebu prirodnih resursa u navedenim slučajevima?

Marojević Galić: Na žalost, svi smo svjedoci da je jako loš rezultat u donošenju pravosudnih odluka kada su u pitanju krivična djela u oblasti životne sredine. Mislim da nismo uspjeli da dovoljno zaštitimo prirodne resurse od krupnog kapitala. Javnost se uvjerila da postoje određeni problemi koji nas navode na činjenicu da državu i sistem u tom segmentu čekaju ključni izazovi i ključni problemi, za koje će trebati mnogo više vremena da ih riješimo.

Jedan od najočiglednijih primjera, gdje država nije uspjela da zaštiti zloupotrebu prirodnih resursa, je slučaj Dragišnice, šumskog kompleksa, koji je po prostornom planu predviđen da se pridruži Nacionalnom prku Durmitoru. Potpuno je upitno na koji način je data koncesija privatnom subjektu, preduzeća Trudbenik iz Mojkovca, na sječu šume. Takođe prilikom procesa koncesije nije dodijeljen ni pristupni put tom području, što je obaveza ako dodjeljujete koncesiju. Sječom su se probili kilometri i kilometri puta kroz najzaštićeniju zonu Nacionalnog parka Durmitor, čime se prekršio čitav niz zakona. I pored brojnih prijava od strane samih mještana, NVO-a, pisanja medija i prijava institucija kao što su Nacionalni park Durmitor, Zavod za zaštitu prirode, Agencije za prirodnu sredinu, tužilaštvo nije reagovalo.

Inspekcije suda su zatajile po zakonu. One su, pored napisanih krivičnih prijava, morale da kazne koncesionara novčano i zatvorom, ali to se nije desilo. Na kraju je ipak ovaj slučaj našao epilog na sudu, ali Sud na Žabljaku, koji je bio nadležan, pokazao je neefikasnost, odugovlačeći ovaj postupak, u prvom redu neprivođenjem okrivljenog nekih šest-sedam ročišta. Tako se sve odužilo neke dvije godine i kao rezultat svega imamo izrečenu prvu presudu zatvora za krivično djelo narušavanja životne sredine, ali ta presuda ni danas, poslije dvije godine nije pravosnažna. Ta priča se i dalje odvija.

U jednom trenutku je problem toliko narastao, da više problem nije bila sječa stabala u tom šumskom kompleksu, niti ekonomska i prirodna šteta koja je nanijeta tom lokalitetu, već kako zaštiti predstavnike NVO-a, koji su prijavili nadležnim organima slučaj devastacije i kršenje propisa. Paralelno s tužbama koncesionaru su išle tužbe od strane koncesionara ka predstavnicima NVO-a za klevetu i slične stvari, koje su izuzetno brzo procesuirane, za razliku od slučaja ugrožavanja životne sredine.