Hrvatski premijer Ivo Sanader u ponedjeljak je na pres konferenciji, nakon susreta sa predsjednikom Vlade Milom Đukanovićem, sa crnogorskim kolegom započeo razgovor o opremi koja je tokom napada na Hrvatsku odnijeta sa dubrovačkog aerodroma kao i o spornom vlasništvu nad jedrenjakom "Jadran" koji se nalazi u Tivtu, a koji je u vrijeme postojanja Jugoslovenske narodne armije bio usidren u Splitu. Sanader je najavio da će razgovori na tu temu biti nastavljeni i tokom ručka, ali detalji nijesu saopšteni.
Sa dubrovačkog aerodroma je, kako tvrdi hrvatska strana, tokom rata početkom devedesetih odnijeto opreme vrijedne 10 miliona eura koja je, kako se tvrdi, i u Srbiji. Neformalne procjene ukupne nanijete štete aerodromu kretale su se i do 25 miliona eura. Crnogorski zvaničnici više su puta nakon javnog izvinjenja premijera Mila Đukanovića Hrvatskoj zbog ratnih operacija na teritoriji te zemlje izrazili spremnost da se nadoknadi šteta, kako su govorili, u moralnom i materijalnom smislu. Ambasodor Hrvatske u Crnoj Gori Petar Turčinović ipak nagovještava da ta država neće insistirati na klasičnoj ratnoj odšteti već da će reparaciju pokušati da dobije kroz projekte koji bi jačali saradnju dva susjeda:
"Hrvatska i Crna Gora razgovaraju o pitanjima simboličke naknade za ratne štete koje su nastale u zadnjem sukobu. Pri tome Crna Gora je napravila već čitav niz simboličnih gesti kojima je na neki način pokazala svoj stav prema tome razdoblju. Ostalo je još nekoliko tema koje su otvorene, od tih tema je i mogućnost da se u akcijama nekih crnogorskim poduzeća gdje se spominje aerodrom Tivat da hrvatska Vlada dobije jedan dio akcija i da se na taj način veže sudbina, recimo, aerodroma Tivat kao nešto oko čega brinu dvije vlade. Da se od te simbolične nadoknade štete pokušava načiniti nešto što će biti ulog zajedništva i za budućnost."
Turčinović kaže da se prednost ovog načina rješavanja problema ogleda u činjenici da bi odštetna suma ukoliko bi se išlo na klasičnu ratnu reparaciju bila daleko veća:
"Kada bi se radilo samo o klasičnoj nadoknadi štete, onda bi to bila jedna suma koja bi bila drugačija. Ne radi se tu o klasičnoj nadoknadi štete, nego samo simboličkoj. Ovo sve do sada što je rađeno je više jedan simbolički izraz kojima se, kada se radi o aerodromu Tivat, nastoji napraviti simbolička kompenzacija za oštećenja i nestalu opremu sa aerodroma Ćilipi."
Branko Lukovac, doskorašnji ambasador Crne Gore u Hrvatskoj, podsjeća da, kako kaže, nijedan sud nije osudio Crnu Goru i presudio obim ratne odštete, ali napominje da je jasno da je Crna Gora, voljno ili nevoljno, bila uvučena u ratne operacije protiv Hrvatske, da je tada pričinjena velika šteta toj državi:
"Politika ove Crne Gore bila je da se primi odgovornost za to što se dešavalo i da se učine gestovi dobre volje koji uključuju i neku simboličnu kompenzaciju za ono gdje je vidjivo da je sa strane Crne Gore učinjena šteta i da Crna Gora, odnosno neke njene institucije, da su se okoristili od imovine koja je pripadala institucijama Hrvatske i tu su neki gestovi urađeni, kao gestovi volje Crne Gore što je primljeno sa velikim odobravanjem od strane Hrvatske i to je doprinijelo stvaranju nove pozitivne atmosfere u odnosima."
Sa dubrovačkog aerodroma je, kako tvrdi hrvatska strana, tokom rata početkom devedesetih odnijeto opreme vrijedne 10 miliona eura koja je, kako se tvrdi, i u Srbiji. Neformalne procjene ukupne nanijete štete aerodromu kretale su se i do 25 miliona eura. Crnogorski zvaničnici više su puta nakon javnog izvinjenja premijera Mila Đukanovića Hrvatskoj zbog ratnih operacija na teritoriji te zemlje izrazili spremnost da se nadoknadi šteta, kako su govorili, u moralnom i materijalnom smislu. Ambasodor Hrvatske u Crnoj Gori Petar Turčinović ipak nagovještava da ta država neće insistirati na klasičnoj ratnoj odšteti već da će reparaciju pokušati da dobije kroz projekte koji bi jačali saradnju dva susjeda:
"Hrvatska i Crna Gora razgovaraju o pitanjima simboličke naknade za ratne štete koje su nastale u zadnjem sukobu. Pri tome Crna Gora je napravila već čitav niz simboličnih gesti kojima je na neki način pokazala svoj stav prema tome razdoblju. Ostalo je još nekoliko tema koje su otvorene, od tih tema je i mogućnost da se u akcijama nekih crnogorskim poduzeća gdje se spominje aerodrom Tivat da hrvatska Vlada dobije jedan dio akcija i da se na taj način veže sudbina, recimo, aerodroma Tivat kao nešto oko čega brinu dvije vlade. Da se od te simbolične nadoknade štete pokušava načiniti nešto što će biti ulog zajedništva i za budućnost."
Turčinović kaže da se prednost ovog načina rješavanja problema ogleda u činjenici da bi odštetna suma ukoliko bi se išlo na klasičnu ratnu reparaciju bila daleko veća:
"Kada bi se radilo samo o klasičnoj nadoknadi štete, onda bi to bila jedna suma koja bi bila drugačija. Ne radi se tu o klasičnoj nadoknadi štete, nego samo simboličkoj. Ovo sve do sada što je rađeno je više jedan simbolički izraz kojima se, kada se radi o aerodromu Tivat, nastoji napraviti simbolička kompenzacija za oštećenja i nestalu opremu sa aerodroma Ćilipi."
Branko Lukovac, doskorašnji ambasador Crne Gore u Hrvatskoj, podsjeća da, kako kaže, nijedan sud nije osudio Crnu Goru i presudio obim ratne odštete, ali napominje da je jasno da je Crna Gora, voljno ili nevoljno, bila uvučena u ratne operacije protiv Hrvatske, da je tada pričinjena velika šteta toj državi:
"Politika ove Crne Gore bila je da se primi odgovornost za to što se dešavalo i da se učine gestovi dobre volje koji uključuju i neku simboličnu kompenzaciju za ono gdje je vidjivo da je sa strane Crne Gore učinjena šteta i da Crna Gora, odnosno neke njene institucije, da su se okoristili od imovine koja je pripadala institucijama Hrvatske i tu su neki gestovi urađeni, kao gestovi volje Crne Gore što je primljeno sa velikim odobravanjem od strane Hrvatske i to je doprinijelo stvaranju nove pozitivne atmosfere u odnosima."
