Iako se ne razlikuje značajno od zemalja u komšiluku, o Crnoj Gori je formirana određena slika zbog brojnih korupcionaških afera, sumnji u spregu kriminalaca i pojedinaca iz vrha vlasti koja je sama doprinijela tome, između ostalog, skandaloznim zataškavanjem veza tajne policije sa glavešinama organizovanog kriminala i curenjima informacija koja su licima sa međunarodnih potjernica omogućavala da izbjegnu hapšenja. Kada se toj slici doda svakodnevnica koju povremeno obilježavaju upravo kriminal i nasilje, osećaj nesigurnosti i „manjka države“, koja se i sama nezakonito ponaša, postaje sve jači.
Društvo u tranziciji, divlji kapitalizam, ekonomska kriza, pad životnog standarda i moral urušen tokom ratnih devedesetih, glavni su sastojci savršeno plodnog tla za procvat kriminala. A o njegovoj svakodnevnoj prisutnosti najbolje svjedoči medijski prostor koji je ispunjen izvještajima o uličnim obračunima, tučama, paljevinama koje se podmeću kao upozorenje ili osveta.
Nedavno se, samo u jednom danu, desilo podmetanje požara u garaži podgoričke stambene zgrade, pucnjava u kojoj, doduše, niko nije povrijeđen, ali zato jeste u incidentu ispred kafića u centru glavnog grada gdje je jedno lice izbodeno nožem.
Porast kriminala i nasilja, kao jednog od njegovih pojavnih oblika, svakako utiče na porast nesigurnosti i osjećaja ugroženosti i straha građana.
„Uvećavaće se sve više i više zbog nemogućnosti da se rješavaju osnovna životna pitanja i zbog tehnoloških datosti. Sve to dodatno komplikuje nedaće u kojima se čovjek nalazi i dodatno usložnjava njegovu nesigurnost jer ako je on koliko jučer mislio da se izborio sa nekim stepenom ili oblikom svoje nesigurnosti, nekako sve ove društvene okolnosti, intenzitet zbivanja, ne uspostavljanje sistema vrijednosti i tehnološke datosti, svođenja čovjeka na statistiku, a ne na biće, sa jednom složenom dimenzijom, usložnjava način njegovih strahova i problema koje ima u društvu i opasnosti koje mu prijete i koje se nadvijaju nad njim. Na žalost te opasnosti će, razvojem urušenog društva, biti sve veće i veće", smatra sociolog Srđan Vukadinović.
Nikakvom iznenađenju zbog porasta kriminala i naglog rasta osjećaja nesigurnosti nema mjesta, naročito kada se ima u vidu nedavno objelodanjivanje postojanja „crnih trojki“, malih, neformalnih grupa koje su činili pojedini pripadnici policijske Specijalne antiterorističke jedinice, a koje su, prema kazivanju insajdera, nekadašnjeg policajca Brajuška Brajuškovića, koji je priznao da je i sam bio dio „crnih trojki“, služile za prebijanje novinara koji nisu bili po ukusu vlasti i pojedinih opozicionara.
„Kada sistem pribjegava nasilju, onda nije ni čudo što se građani osjećaju nesigurno“, kaže član skupštinskog Odbora za bezbjednost, Velizar Kaluđerović:
„Nema prečeg i nema značajnijeg društvenog posla u Crnoj Gori nego da se svi prizovemo pameti i da shvatimo da je izgradnja države, u kojoj će institucije raditi po Ustavu i po zakonu, u kojoj nema pojedinca koji će biti iznad tih institucija, prioritet. Svaki pojedinac mora da strepi da će ga za slučaj nezakonitog ili protivpravnog ponašanja stići pravda, izražena u zakonima koji su usvojeni u institucijama Crne Gore. Bez toga ulazimo u anarhiju, a u anarhiji se najbolje snalaze ljudi koji su ogrezli u kriminalu i korupciji i koji jedino silu priznaju kao pravilo ponašanja", smatra Kaluđerović.
„To što je sve više nasilja na crnogorskim ulicama, posljedica je moralnog sunovrata i tranzicije još od ratnih devedesetih do danas, kada crnogorsko društvo proživljava veoma ozbiljnu ekonomsku krizu“, smatra Dritan Abazović iz Pozitivne Crne Gore. Za nasilje, kao glavnu matricu za rješavanje sporova, smatra Abazović, odgovorna je država koja „toleriše nasilje koje provode njene službe, pa je očekivano da i pojedinci iz svijeta kriminala slijede takvo ponašanje“:
„Novinari su vrlo često meta različitih napada. Nedavno smo imali jedan atak eksplozivnom napravom na jednog novinara. Čim država nije sposobna da rješava takve probleme, onda je logično da se i neki lokalni ljudi, koji su skloni takvim manirima, osnaže i osjećaju da i oni mogu da preduzmu neku nezakonsku mjeru protiv nekoga ko im smeta ili sa kojim nemaju dobre odnose", kaže Abazović.
Da li je raste osjećaj nesigurnosti žitelja glavnog grada i da li je bezbjednost na sve nižem nivou? Građani Podgorice različito doživljavaju nasilje i kriminal u svom okruženju:
„Mislim da se svi osjećamo po malo nesigurnim. To je tipično za krizna vremena, kojim prolazimo sada. Ekonomska je kriza i narod nema para. Nezaposlenost je sve veća. Ljudi su neraspoloženi, nervozni i razdraživi. Inače smo donekle nasilni pa volimo konflikte da rješavamo nožem, podmetanjem požara i pretnjama. Neke stvari nisu išle tokom kako je naš narod očekivao.“
„Svjedoci smo da se slične stvari dešavaju i u drugim gradovima, tako da mislim da je riječ o slučajnosti.“
„Ne nešto više nego inače.“
„Ovako nikada nije bilo prije. Radila sam do deset u veče i dolazila sam kući pješke s kraja na kraj grada. Niko me nikada nije taknuo. Pogledajte sada! Strašno! Mora nešto da se učini.“
Društvo u tranziciji, divlji kapitalizam, ekonomska kriza, pad životnog standarda i moral urušen tokom ratnih devedesetih, glavni su sastojci savršeno plodnog tla za procvat kriminala. A o njegovoj svakodnevnoj prisutnosti najbolje svjedoči medijski prostor koji je ispunjen izvještajima o uličnim obračunima, tučama, paljevinama koje se podmeću kao upozorenje ili osveta.
Nedavno se, samo u jednom danu, desilo podmetanje požara u garaži podgoričke stambene zgrade, pucnjava u kojoj, doduše, niko nije povrijeđen, ali zato jeste u incidentu ispred kafića u centru glavnog grada gdje je jedno lice izbodeno nožem.
Porast kriminala i nasilja, kao jednog od njegovih pojavnih oblika, svakako utiče na porast nesigurnosti i osjećaja ugroženosti i straha građana.
„Uvećavaće se sve više i više zbog nemogućnosti da se rješavaju osnovna životna pitanja i zbog tehnoloških datosti. Sve to dodatno komplikuje nedaće u kojima se čovjek nalazi i dodatno usložnjava njegovu nesigurnost jer ako je on koliko jučer mislio da se izborio sa nekim stepenom ili oblikom svoje nesigurnosti, nekako sve ove društvene okolnosti, intenzitet zbivanja, ne uspostavljanje sistema vrijednosti i tehnološke datosti, svođenja čovjeka na statistiku, a ne na biće, sa jednom složenom dimenzijom, usložnjava način njegovih strahova i problema koje ima u društvu i opasnosti koje mu prijete i koje se nadvijaju nad njim. Na žalost te opasnosti će, razvojem urušenog društva, biti sve veće i veće", smatra sociolog Srđan Vukadinović.
Nikakvom iznenađenju zbog porasta kriminala i naglog rasta osjećaja nesigurnosti nema mjesta, naročito kada se ima u vidu nedavno objelodanjivanje postojanja „crnih trojki“, malih, neformalnih grupa koje su činili pojedini pripadnici policijske Specijalne antiterorističke jedinice, a koje su, prema kazivanju insajdera, nekadašnjeg policajca Brajuška Brajuškovića, koji je priznao da je i sam bio dio „crnih trojki“, služile za prebijanje novinara koji nisu bili po ukusu vlasti i pojedinih opozicionara.
„Kada sistem pribjegava nasilju, onda nije ni čudo što se građani osjećaju nesigurno“, kaže član skupštinskog Odbora za bezbjednost, Velizar Kaluđerović:
„Nema prečeg i nema značajnijeg društvenog posla u Crnoj Gori nego da se svi prizovemo pameti i da shvatimo da je izgradnja države, u kojoj će institucije raditi po Ustavu i po zakonu, u kojoj nema pojedinca koji će biti iznad tih institucija, prioritet. Svaki pojedinac mora da strepi da će ga za slučaj nezakonitog ili protivpravnog ponašanja stići pravda, izražena u zakonima koji su usvojeni u institucijama Crne Gore. Bez toga ulazimo u anarhiju, a u anarhiji se najbolje snalaze ljudi koji su ogrezli u kriminalu i korupciji i koji jedino silu priznaju kao pravilo ponašanja", smatra Kaluđerović.
„To što je sve više nasilja na crnogorskim ulicama, posljedica je moralnog sunovrata i tranzicije još od ratnih devedesetih do danas, kada crnogorsko društvo proživljava veoma ozbiljnu ekonomsku krizu“, smatra Dritan Abazović iz Pozitivne Crne Gore. Za nasilje, kao glavnu matricu za rješavanje sporova, smatra Abazović, odgovorna je država koja „toleriše nasilje koje provode njene službe, pa je očekivano da i pojedinci iz svijeta kriminala slijede takvo ponašanje“:
„Novinari su vrlo često meta različitih napada. Nedavno smo imali jedan atak eksplozivnom napravom na jednog novinara. Čim država nije sposobna da rješava takve probleme, onda je logično da se i neki lokalni ljudi, koji su skloni takvim manirima, osnaže i osjećaju da i oni mogu da preduzmu neku nezakonsku mjeru protiv nekoga ko im smeta ili sa kojim nemaju dobre odnose", kaže Abazović.
Da li je raste osjećaj nesigurnosti žitelja glavnog grada i da li je bezbjednost na sve nižem nivou? Građani Podgorice različito doživljavaju nasilje i kriminal u svom okruženju:
„Mislim da se svi osjećamo po malo nesigurnim. To je tipično za krizna vremena, kojim prolazimo sada. Ekonomska je kriza i narod nema para. Nezaposlenost je sve veća. Ljudi su neraspoloženi, nervozni i razdraživi. Inače smo donekle nasilni pa volimo konflikte da rješavamo nožem, podmetanjem požara i pretnjama. Neke stvari nisu išle tokom kako je naš narod očekivao.“
„Svjedoci smo da se slične stvari dešavaju i u drugim gradovima, tako da mislim da je riječ o slučajnosti.“
„Ne nešto više nego inače.“
„Ovako nikada nije bilo prije. Radila sam do deset u veče i dolazila sam kući pješke s kraja na kraj grada. Niko me nikada nije taknuo. Pogledajte sada! Strašno! Mora nešto da se učini.“