Članovi Demokratske partije Baracka Obame žele senatskim saslušanjima doći do podataka koliko su pomenute metode ispitivanja osumnjičenih efikasne. Iako naglašavaju da mučenja svake vrste smatraju greškom, ipak žele znati što je država naučila iz tih postupaka. Senator Patrick Leahy iz države Vermont kaže:
"Ja sam ponosan Amerikanac, moji sugradjani takodje. Ponosan sam na istoriju ove zemlje, na konzekventno poštivanje zakona. Ponosan sam i na činjenicu da su SAD i kad naprave grešku spremne ju priznati, naučiti iz toga i obećati da neće ponoviti istu. Upravo zato su ovakva saslušanja dobra. Amerikanci zaslužuju znati koje je greške država napravila i što želi dalje činiti."
Jedan od svjedoka u Senatu, bivši federalni istražitelj, izjavio je kako je on, koristeći neagresivne metode saznao više od osumnjičenog člana Al Kai'de Abu Zubaydaha, nego njegov kolega koji je zatvorenika podvrgavao “davljenju u vodi”.Ovo svjedočenje, po mišljenju senatora Sheldona Whitehouse-a, još je jedan dokaz da se osumnjičenik sve više opire što su metode ispitivanja bolnije.
"Moje iskustvo govori da mučenje tokom ispitivanja utječe obrnuto na ispitivanog. Što je bol jača, on pruža sve veći otpor. Drugi pragmatični argument protiv upotrebe sile nad zatvorenicima jeste činjenica da Al Kai’da onda može opravdavati svaki svoj akt sile i može to koristiti za regrutaciju novih snaga. Kada sam nadgledao ispitivanja u Iraku, strani su mi borci kazali da su tu došli nakon što su vidjeli slike američkog nasilja u zatvorima Abu Ghraib ili Guantanamo Bay."
Jedan drugi svjedok bio je Philip Zelikow, glavni savjetnik bivše američke ministrice vanjskih poslova Condoleezze Rice. On je u Senatu izjavio kako se tokom rasprave u Uredu državnog sekretara takodje čulo da su mučenja poput “davljenja u vodi”, ilegalna. Ali, kaže on, bez obzira što pojedinac može misliti o nečemu, ljudi koji se zalažu za to i dalje provode svoje metode i nazore.
"Ja mislim, da je to, na raznim nivoima, bila kolektivna greška. Tu su mnogi Amerikanci iz obje političke partije mislili da je takav program neophodan kako bi se zaštitila zemlja. Mi to sada možemo ocijeniti greškom. Ali je važno reći da je u pitanju kolektivna krivica, greška iz koje se mora učiti i razumjeti zašto je to tako učinjeno."
Robert Turner, profesor prava na Univerzitetu Virginia usporedio je posljednje slučajeve mučenja s odlukama koje je tokom II Svjetskog rata donio tadašnji predsjednik Franklin Roosevelt.
"Neki misle da dobri ljudi ne mogu donijeti pogrešne odluke. Podsjetiću vas zato na 19. februar 1942 kada je Roosevelt donio odluku o pritvaranju u logore 100.000 Amerikanaca. Bez podizanja optužnice, bez sudjenja. Ti ljudi nisu učinili ništa pogrešno, mnogi od njih su rodjeni u SAD, nikad nisu posjetili Japan. Njihov se zločin sastojao samo u tome što su imali rodbinu u Japanu."
Ovaj se dio smatra crnom mrljom u američkoj istoriji. Saslušanja u Senatu o mučenjima osumnjičenih za terorizam trebala bi izbjeći ponavljanje iste greške.
"Ja sam ponosan Amerikanac, moji sugradjani takodje. Ponosan sam na istoriju ove zemlje, na konzekventno poštivanje zakona. Ponosan sam i na činjenicu da su SAD i kad naprave grešku spremne ju priznati, naučiti iz toga i obećati da neće ponoviti istu. Upravo zato su ovakva saslušanja dobra. Amerikanci zaslužuju znati koje je greške država napravila i što želi dalje činiti."
Jedan od svjedoka u Senatu, bivši federalni istražitelj, izjavio je kako je on, koristeći neagresivne metode saznao više od osumnjičenog člana Al Kai'de Abu Zubaydaha, nego njegov kolega koji je zatvorenika podvrgavao “davljenju u vodi”.
Kada sam nadgledao ispitivanja u Iraku, strani su mi boric kazali da su tu došli nakon što su vidjeli slike američkog nasilja u zatvorima Abu Ghraib ili Guantanamo Bay.
"Moje iskustvo govori da mučenje tokom ispitivanja utječe obrnuto na ispitivanog. Što je bol jača, on pruža sve veći otpor. Drugi pragmatični argument protiv upotrebe sile nad zatvorenicima jeste činjenica da Al Kai’da onda može opravdavati svaki svoj akt sile i može to koristiti za regrutaciju novih snaga. Kada sam nadgledao ispitivanja u Iraku, strani su mi borci kazali da su tu došli nakon što su vidjeli slike američkog nasilja u zatvorima Abu Ghraib ili Guantanamo Bay."
Jedan drugi svjedok bio je Philip Zelikow, glavni savjetnik bivše američke ministrice vanjskih poslova Condoleezze Rice. On je u Senatu izjavio kako se tokom rasprave u Uredu državnog sekretara takodje čulo da su mučenja poput “davljenja u vodi”, ilegalna. Ali, kaže on, bez obzira što pojedinac može misliti o nečemu, ljudi koji se zalažu za to i dalje provode svoje metode i nazore.
Važno je reći da je u pitanju kolektivna krivica, greška iz koje se mora učiti i razumjeti zašto je to tako učinjeno.
"Ja mislim, da je to, na raznim nivoima, bila kolektivna greška. Tu su mnogi Amerikanci iz obje političke partije mislili da je takav program neophodan kako bi se zaštitila zemlja. Mi to sada možemo ocijeniti greškom. Ali je važno reći da je u pitanju kolektivna krivica, greška iz koje se mora učiti i razumjeti zašto je to tako učinjeno."
Robert Turner, profesor prava na Univerzitetu Virginia usporedio je posljednje slučajeve mučenja s odlukama koje je tokom II Svjetskog rata donio tadašnji predsjednik Franklin Roosevelt.
"Neki misle da dobri ljudi ne mogu donijeti pogrešne odluke. Podsjetiću vas zato na 19. februar 1942 kada je Roosevelt donio odluku o pritvaranju u logore 100.000 Amerikanaca. Bez podizanja optužnice, bez sudjenja. Ti ljudi nisu učinili ništa pogrešno, mnogi od njih su rodjeni u SAD, nikad nisu posjetili Japan. Njihov se zločin sastojao samo u tome što su imali rodbinu u Japanu."
Ovaj se dio smatra crnom mrljom u američkoj istoriji. Saslušanja u Senatu o mučenjima osumnjičenih za terorizam trebala bi izbjeći ponavljanje iste greške.
