Poprilično pouzdani izvori kažu kako je predsjednika SAD Baracka Obamu nedavno impresioniralo novo izdanje vrlo pouzdane “Nove republike”. Pročitao je, naime, poduži esej Roberta Kagana vrlo dvosmislenog naslova “Bez popuštanja”, ali s mnogo jasnijim podnaslovom “Mit o američkoj propasti”. Upravo taj esej predsjednik je uzeo i ugradio u svoje obraćanje naciji, riječima “Svako ko kaže da je američki utjecaj oslabio, ne zna o čemu govori”. Među onima koji zaista ne znaju o čemu pričaju svakako je Barack Obama.
Ta predsjednikova priča prepoznatljiva je u riječima, ali više kroz njegove akcije. Samoga sebe i svoju vanjsku politiku predstavljao je tako kao da su Sjedinjenim državama zaista oslabile moć, prestiž i što je još važnije - predanost. Isti onaj Obama koji je u svom obraćanju naciji citirao čuvenu formulaciju Madeleine Albright da je Amerika "neophodna nacija", zaboravio je da je uskratio američku moć i utjecaj u suočavanju s Muamerom Gadafijem. Umjesto toga, ustanovio je termin “podrška iz pozadine”, prepuštajući liderstvo Francuskoj i Britaniji, te zadihan trčao iza njih.
Samoga sebe i svoju vanjsku politiku predstavljao je tako kao da su Sjedinjenim državama zaista oslabile moć, prestiž i što je još važnije - predanost.
U svom eseju, koji je zapravo ulomak iz knjige, Kagan upozorava čitaoca da se ne gubi u ovom trenutku. Uspon i pad nacije je dugoročni posao, i posrtanja u trajanju jednog dana ili čak godine mogu izgledati kobno, ali, kako nas uči istorija, ne mora ni značiiti ništa. Kagan podsjeća na Watergate skandal koji je djelovao kao domaći i poraz u Vijetnamu koji je bio međunarodni Waterloo. Čak dva u jednom desetljeću trebala su nas “pomesti”, ali nisu. Bila je to tačka od koje smo mogli dalje, s ponosom. I od te tačke i ja krećem, kaže Richard Cohen.
Od predsjednikova obraćanja naciji, cijela se lepeza “nipodaštavanja” sručila na Bijelu kuću. U Iraku kažu kako ne mogu trpjeti toliko Amerikanaca u svojoj zemlji. Egipćani planiraju sudjenje za 19 Amerikanaca po, očigledno političkoj optužnici. Rusija ne želi saradjivati na solviranju problema Irana. Baš kao ni Kina. Te su dvije zemlje čak stavile veto na rezoluciju o Siriji. Indija će nastaviti kupovati iransku naftu, a Teheran je već naučio da Washingtonu treba samo obećati da će biti dobri i sve će biti OK. Palestici poručuju da će se ujediniti bez obzira na američke prijetnje da će im ukinuti finansijsku pomoć, a Izrael, usprkos svim jamstvima i podršci koje dobijaju od SAD, prijeti da će bombardovati iranska nuklearna postrojenja.
Ako neće SAD, ko će onda?
Kao što Kagan napominje, pitanje je li Amerika u padu?, aktuelno je već godinama. Mene ako pitate, piše Richard Cohen, rasprava je počela zajedno s opadanjem ugleda. U svakom slučaju SAD i dalje su dovoljno moćne i dovoljno bogate i mogu biti “nezaobilazna nacija”, kako to kaže Albrightova, ili čak “sposobni da budu šampioni”, kako ih doživljava Kagan, dakle onakve kakve su bile tokom ratova u Bosni ili na Kosovu... No da bi se to postiglo potrebno je imati i viziju i prijetnju.
Sirijski vojnik blizu grada Homs, 12. februar 2012.
Narodi ne bi smjeli odbacivati Ameriku ili njenog predsjednika, kako to čine Benjamin Netanjahu u vezi sa izgradnjom naselja na Zapadnoj obali, ili Vladimir Putin u svakom pogledu i na svakom mjestu. Ni bombarderi, ni SEALs specijalci nisu politika. Oni su taktički instrument, a ne strateška vizija.
Bliski istok se raspada u komadiće. Arapsko proljeće jedu njegove sopstvene metafore - jesen, zima... Sve je mračnije. Fudbalski rašomon u Egiptu koji je odnio 80 života kazuje nešto o tom duštvu, da pamet nije samo u zviždaljkama. Sirija se raspada, Jordan bi mogao biti sljedeći, a Pakistan? - možda je i obična stvar dovoljna da se iz prijatelja pretvori u neprijatelja.
Nad nekim od navedenih država Amerika ima ograničen utjecaj. A demokratija u razvoju, bez pravog balansa, ograničava taj utjecaj i u budućnosti. Ali čak i ograničena Amerika ima neograničene mogućnosti i svečanu obavezu. Ako neće SAD, ko će onda?, pita se Cohen i odgovara - NIKO.
Ljudima su posljednjih mjeseci republikanski predsjednički kandidati govorili o Americi i Amerikancima koji već dugo ne postoje. Tražeći valjda odgovor na to, predsjednik je ušao u lik kojeg je izrezao iz novina. Nalijepio je njegov izgled i ponašanje i predstavio to kao svoju politiku. A taj izgled i to ponašanje u suprotnosti su s njim samim.
Amerika može biti ili ne mora biti u opadanju, ali Obama je zasigurno, od skora, u zabludi.
