U Tuzlanskom kantonu još uvijek postoji osam izbjegličkih centara u kojima živi 450 obitelji. Ti ljudi se nikada, nakon što su protjerani u ratu sa svojih ognjišta, nisu uspjeli vratiti niti ostvariti pravo na povratak. Dvadeset godina nakon rata njihov život je teži nego kada su izbjegli. Nadali su se da će se vratiti kućama ili da će se brojna Ministarstva, koja nose prefiks povratka, pobrinuti za njih, a ne ih ostaviti na milost i nemilost surovoj bh. svakodnevici.
Husein Hrustanović 1995. godine je pobjegao iz Bratunca. Njegovi roditelji 18 godina nisu ni znali da je živ. A onda ih je sam pronašao u izbjegličkom naselju Ježevac. Nigdje ne radi, a niti se može vratiti u Bratunac. Mada bi volio. Tamo bi, kaže, mogao barem živjeti od poljoprivrede.
„Mora se živjet da se petlja. Ja sam bio dugo vremena tamo u Vojvodini i onda sam pronašao ovdje u mene mater. Trebalo bi da se ovdje nešto promijeni. Da se ljudi vrate u svoje domove, to bi bilo najbolje. Kada bi se barem moglo doći do kakve donacije. Tamo ima veliko imanje u Tegarama kod Bratunca. Sada je to sve popaljno i srušeno. Volio bih se vratiti. Bolje da se vrnem i da tamo živim. Šta ću ovdje. Tu sam s materom, gubim i proturam vrijeme“, priča.
U izbjegličkom naselju Ježevac ljudi uglavnom preživljavaju od prikupljanja uglja. Oni koji su ko djeca došli ovdje danas su odrasli ljudi. Mnogi su već zasnovali obitelji, ali perspektivu za život nisu pronašli. Živi se, kažu nam, od danas do sutra.
„Hvala ovima sa separacije što izručuju onaj talog pa se nekada nađe uglja. Dijete imam samo jedno, devedeset i treće godište. Momak. Završio srednju ekonomsku školu, sve petice ima. Teško je. Nema posla. Ko ima pameti teško mu je. Da se hoće barem ikakav donator naći da samo moja duša ne ode u grob, a da mi dijete nema krova nad glavom. A svaka čast drugom narodu. Kome se živi ovdje neka živi. A vidiš kako je ovdje. Ovo nije kolektiv, ovo je takoreći smeće“, kaže nam Nevena Hrustić koja je u Ježevac došla još 1995. godine iz Srebrenice.
Najteže je za djecu, kažu nam njihovi roditelji. Djeca nemaju bezbrižno djetinstvo jer žive od nadnica koje su im jedini prihod. Mersudin Alić danas je zadovoljan. Susjeda ga je zovnula da joj pocijepa drva pa će mu tih deset eura dobro doći.
„Nije baš skroz loše. Mada se sve raspada. Vidi se već da se krovovi ruše, prokišnjava. Nama je dovoljno malo što se ono kaže da čovjek bude zadovoljan i da se insan koliko toliko obraduje. Ali eto, borimo se da preživimo, svake godine nam je isto. Vidite i sami, došao sam kod ove žene da joj pocijepam ta drva. To mi je sve ako negdje sebi nađem posla“, priča Alić.
Takav život nisu birali
Mersudinov sin Melis ide u prvi razred. Na polugodištu sve su petice upisane u njegovu prvu đačku knjižicu.
Volio bi kaže da djeca u izbjegličkom naselju imaju barem igralište. Priča nam, mjesto za igru, imali su ranije, ali na tom mjestu danas se odlaže smeće.
„Nekad u školi bude petica, a nekad i četvorki“, kaže Melis koji se najviše, priča, voli igrati "žmire".
"Nekad trčim, nekad vozim biciklo i sve tako“, prepričava nam Melis,a o tome kako mu je živjeti u centru veli: „Lijepo“.
Uvjeti života u izbjegličkim kućicama sve su teži. Krovovi prokišnjavaju, blato im je na pragovima, a i udaljeni su od gradova.
„Eto možete pogledati dole igralište kakvo nam je. Puno smeća. Plati vodu, plati struju, a neće smeće da odvuku. Samo se bojimo da nam se djeca ne porazboljevaju. Eto, preksinoć padala kiša. Sin me ujutro pita jel mi prokislo tu gdje sam spavala. Ja mu kažem da jeste, ali eto pomjerila sam se tamo gdje ne prokišnjava. Nikakvi uslovi. Nekad mi dođe da idem dole da nekoga tražim. Jer što da se moja djeca ovdje pate. Ja sam njih petero dovela ovdje ko pet crva. Odhranila, odškolovala, poudala. Borim se ovdje da nešto sinu napravim, ali sama ne mogu“, kaže nam Rahima Avdić.
Svi ovi ljudi voljeli bi se vratiti na svoja ognjišta jer mnogi još uvijek čekaju na donaciju. Abaz Đurđić kaže da su izbjeglice taoci političkih prilika u BiH.
„Donacije neće da daju da gradimo kuće. Kolko sam samo puta podnosio papire i koješta. Svaki put me odbiju. To je malo veća politika. Ne razumijem o čemu oni razmišljaju. Ja samo znam da nama nije dobro. Njima je dobro. Oni imaju plate. A običan čovjek iako radi opet nema plate, nema ništa“, veli Đurić.
U resornom Ministarstvu za povratak TK kažu nam da su nemoćni bili što sami napraviti. Ministarstvo za ljudska prava izbjeglice BiH još prije pet godina obećalo je gašenje izbjegličkih centara, ali o tome se više ne govori. Nurdin Muhamdbegović, pomoćnik za povratak u Ministarstvu, boji se, kaže da će ovi izbjeglički centri još živjeti, a u njima i ovi ljudi.
„Mislim da pod ovim okolnostima, odnosno sa sadašnjim sredstvima kojima raspolažemo ovo će još poprilično potrajati. Jedino što sada možemo je plačati im struju, osigurati im ogrjev. Ponekad bude neka intervencija na objektima koja se po potrebi i radi“, navodi Muhadbegović.
Kada ih netko zovne izbjeglicama, uvrijede se. Jer takav život nisu sami birali. Silom prilika ovo im je postao novi dom. Mada njihove misli i srca su tamo - u Podrinju.
