Christopher Taylor: U Sarajevu se osjećam kao kod kuće

Jedan od značajnijih američkih pijanista Christopher Taylor održao je u srijedu uveče koncert u Sarajevu pred punom salom Doma Oružanih snaga BiH. Inače, povod njegovog dolaska u bh. prijestolnicu je novi ciklus majstorskih radionica na sarajevskoj Muzičkoj akademiji za mlade pijaniste, polaznike regionalnog programa Sarajevo Chamber Music Institute koji Akademija vodi proteklih godina. U intervjuu za RSE Christopher Taylor, između ostalog, govori o pozivu koje je samo od sebe izazov - umjetnik.

RSE: Često gostujete u Sarajevu. Rekao bih da zajedno sa muzičarima Menhetnovog gudačkog kvarteta (Manhattan String Quartet) uveliko doprinosite razvoju i opštoj promociji muzičke scene u Bosni i Hercegovini. Vaš komentar?

Christopher Taylor: Istina. Ovdje se osjećam kao kod kuće. Dobro se provodim u Sarajevu, uživam svirati i sastajati se sa ljubiteljima muzike. Kada su me pozvali da ponovo dođem na proljeće nimalo nisam oklijevao.

RSE: Na koncertu ste svirali „Goldberg varijacije“ J.S. Bacha i „Prvu ratnu sonatu“ Sergei-ja Prokofieva. Zašto baš ova djela?

Christopher Taylor: Oba ova prekrasna djela trenutno su obuzela moje misli i prste. Zapravo, još nikad nisam svirao ovakvu kombinaciju, mada sam Golderberg varijacije često izvodio budući da su težište mog repertoara. Međutim, Prokofiev mi je manje poznat jer sam ga izvodio jedanput i činilo mi se kao prilika da ga ponovim i tako dodatno usavršim. Goldberg varijacije su, pak, potpuno drugačiji komadi, ali oba su remek-djela i govore nam o drugačijim perspektivama, odnosno na šta je sve sposoban naš instrument a to su velike mogućnosti.

RSE: O čemu razmišljate onog trenutka kada izađete pred publiku i počnete svirati?

Christopher Taylor: Svirati pred publikom je interesantna psihološka igra. Svjesni ste da vas publika posmatra i to vas tjera da dodatno izoštrite misli i, u najboljem slučaju, to vas neće omesti i činiti vam nervozu, naročito ako svirate muziku koju i sami volite - onda vam itekako pomaže u interpretaciji. Naravno, ako ste na vrijeme radili zadaću i redovno vježbali imaćete povjerenja u sebe što vam omogućava da „preživite“ koncert, pa čak i kada pogriješite možete naći način da to neprimjetno izbjegnete. Zapravo, onog trenutka kada počnete svirati - muzika vas uzme pod svoje.

RSE: Odličan ste pijanista. Šta je formula uspjeha?

Christopher Taylor: Vježbanje čini dobar dio te formule. Ljudi često jedanput dnevno „pređu“ komad i smatraju da je to dovoljno. Međutim, potrebno je vježbati nekoliko sati. Zapravo, koliko ćete izdvojiti vremena za vježbanje ovisi i o drugim okolnostima. Ako predajete u školi, poput mene, ili se pripremate za koncert - tada sate vježbanja treba udvostručiti. Najvažnije je da djelo koje svirate shvatite sa različitih tačaka gledišta.

RSE: Pojedini muzičari sa kojima sam razgovarao kažu da je važno ostati vjeran jednom stilu, naprimjer, specijalizovati se za renesansnu muzike. Kako tumačite ova razmišljanja?

Christopher Taylor: Svirao sam djela različitih tipova muzike. Naravno, činjenica da puno vjerujem u savremenu - muziku 20. i 21. vijeka - mnogi će protumačiti da mi je to specijalnost. Ali, smatram da ne možete biti dobri u sviranju moderne muzike a da, pritom, ne poznajete djela iz „starijeg“ repertoara. Sve je to povezano. Da biste istinski shvatili i znali svirati Messiaena trebate poznavati i Chopina jer imaju slične tehnike sviranja, iako bi neko na prvo slušanje rekao da je riječ o drugačijim tehnikama. Muzika je muzika i mnogo možete naučiti svirajući i Bacha i Prokofieva. Takođe, ubijeđen sam da je korisno svirati djela koja čine vaš repertoar. Smatram da je takvu ulogu u mom slučaju igrao Messiaen, mada ne bih želio provesti cijeli život svirajući samo njegova djela ma koliko genijalna bila.

RSE: Predajete klavir u Sjedinjenim Američkih Država. Imali ste priliku da, u okviru majstorskih radionica, predajete i sarajevskim studentima. Koliko se razlikuju američki od bosanskohercegovačkih studenata u pristupu prema radu?

Christopher Taylor: Interesantno pitanje. Naravno, moji studenti dolaze iz cijelog svijeta, pa i iz Bosne i Hercegovine a to je Dino Mulić. Moju klasu čine Rusi, Ukrajinci, Italijani, Kinezi, Korejanci, kao i Amerikanci. Svaki student je poseban.

RSE: Da li je pitanje discipline kod pojedinih studenata?

Christopher Taylor: Upravo tako. Disciplinovani i lijeni ljudi dolaze iz svih krajeva svijeta. Prije bih rekao da postoje različiti pristupi u učenju i vježbanju. Kod azijskih studenata uviđa se ta napetost, dok je nešto ležerniji pristup kod evropskih studenata. Naravno, teško je generalizovati jer nisam imao priliku da provedem više vremena sa bh. studentima, osim sa Dinom Mulićem koji je izuzetno disciplinovan i marljiv pijanista. U konačnici, mogu reći da sarajevski studenti upijaju sve moje sugestije i vrlo su zahvalni studenti.

RSE: „Čudo od djeteta“ je, vjerovatno, među češćim pojmovima koji se pretražuju na on-line sferi. Internet obiluje video sadržajima u kojima možete vidjeti petogodišnjake kako „rasturaju“ po instrumentu. Mnogo je talentovanog svijeta, a konkurencija još veća. Može li svjetsko tržište obezbijediti mjesta za sve te obećavajuće mlade umjetnike?

Christopher Taylor: Teško pitanje. Čini se da je veća ponuda od potražnje. Krenete li tim putem znajte da je teško probiti se jer je konkurencija svirepa. Koliko god bilo čak i zastrašujuće, istovremeno je i uzbudljivo da talenata imate u izobilju. Naravno, danas se široj javnosti možete promovisati na mnoge načine. Međutim, u moje vrijeme, budući da sam kao sedmogodišnjak počeo svirati, nisam imao priliku da svoj video objavim na youtube-u. Teško je predvidjeti da li bi mi takav video pomogao ili odmogao. Naravno, teško je i odgovoriti da li će ta čuda od djece istim intenzitetom svirati i u narednih 20 godina. Tranzicija od mladog do istinski zrelog umjetnika je zaista teška.

RSE: Kako žive umjetnici u Sjedinjenim Američkim Državama?

Christopher Taylor: Bez obzira gdje živite biti umjetnik nije lako. Izazov je i taj budući da umjetnost ne dobija onoliko podrške koliko zaslužuje. Jedan odsto Amerikanaca brine o klasičnoj muzici a to je pesimističan podatak. Međutim, iako to znači da samo tri miliona Amerikanaca voli klasičnu muziku to je, opet, dovoljno jer imamo ljude koji su vjerni ovoj muzici što je, u današnje vrijeme, ohrabrujuće.