Piše: Chris Rickleton
U dvije najveće države Centralne Azije, Uzbekistanu i Kazahstanu, modernistički reformatori koji su bili potlačeni tokom ranog perioda Sovjetskog Saveza sada se slave u dokumentarcima, televizijskim serijama i na visokoprofilnim konferencijama.
Ipak, za vladajuću autoritarnu elitu dodvoravanje koje ti intelektualci i utemeljitelji uživaju u svojim zemljama čini se kao mač s dvije oštrice.
Djelimično zato što je partnerska Moskva, koja je trenutno angažovana u dugotrajnom i krvavom pokušaju osvajanja dijelova suverene Ukrajine, opsjednuta istorijom i prilično osjetljiva na to razdoblje, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Ali ovi autoritarni režimi imaju svoje razloge zašto žele da kontrolišu duhove prošlosti svojih nacija.
U Uzbekistanu, to su džadidi, progresivni pokret muslimanskih intelektualaca koji su se pojavili početkom 20. vijeka u dijelu Carske Rusije u kojem se govorio turski jezik.
Za mnoge u Uzbekistanu pripadnici pokreta džadida nisu samo napredni oci osnivači već i moderni uzori, i nije iznenađujuće da ih predsjednik Šavkat Mirzijoev spominje.
U posljednjih nekoliko mjeseci, pokret džadida i njihove ideje često su slavljene u njegovim govorima, dokumentarnom filmu prepunom vladinih poruka i na konferenciji na kojoj je starija kćerka predsjednika održala glavni govor.
"Ne bi bilo pogrešno reći da su ideje, snovi i želje džadida našli svoj odjek u politici predsjednika Šavkata Mirzijoeva", rekla je Mirzijoeva domaćim i stranim akademicima 11. decembra na konferenciji pod nazivom "Džadidi: Ideje nacionalnog identiteta, nezavisnosti i državnosti".
"Novi Uzbekistan, na čelu s predsjednikom, samouvjereno korača putem izgradnje sekularne pravne države i civilnog društva, stvaranja visokokvalitetnog obrazovnog sistema, osiguravanja slobode govora i otvorenosti", dodala je kćerka Mirzijoeva.
Poređenje između brenda Novog Uzbekistana koji zagovara Mirzijoev i ideala džadida je ono koje je predsjednik sam napravio, na sjednici Republičkog vijeća za duhovnost i obrazovanje u Taškentu 22. decembra.
Nisu svi današnji sljedbenici džadida, koji se ponekad nazivaju neo-džadidi, u najmanju ruku, tome sklono.
U Kazahstanu, to je pokret nacionalne svijesti Alaš iz istog perioda koji je nedavno dobio poticaj iz pop kulture.
Zapravo, film pod naslovom "Mirzakip, probudi se Kazače!" objavljen u drugoj polovini prošle godine bavi se životom i periodom ključnih figura u pokretu koji je postao toliko popularan da je iznenadio vlasti.
Film je podržao državni emiter Qazaqstan i dalje privlači veliku pažnju iako se prestao prikazivati u kinima početkom oktobra što je izazvalo ogorčenje javnosti.
"Nismo mislili da će postojati toliki interes. Tako da smo odabrali jedan period (za prikazivanje filma) nakon kojeg, pošto je publika i dalje bila zainteresovana, smo produžili za jednu sedmicu", objasnila je tada ministarka kulture i informisanja Aida Balaeva.
Balaeva je naglasila da je prikazivanje filma okončano samo zbog razloga rasporeda i zakazivanja i ukazala da se i dalje može pogledati na internetu.
Ali slučajnost ili ne, film je prestao da se prikazuje odmah nakon što je aktivista u sjeveroistočnom gradu Semeju, održao improvizovani govor u kino Sali odmah nakon projekcije.
Eldos Dosanov je ukazao na paralele između represije koju su pretrpjeli članovi Alaš pokreta i suvremeni aktivisti i pozvao Kazake da ne dozvole da se "istorija ponovi".
Kasnije tog mjeseca, Dosanov je uhapšen i kažnjen sedmicom dana pritvora nakon što je sud presudio da je njegov govor bio poziv na nesankcionisane javne demonstracije.
Tvorci nacije
Za razliku od Alaša, džadidi se ne mogu klasifikovati kao strogo nacionalni pokret.
Utemeljitelj pokreta bio je krimsko-tatarski intelektualac Ismail Gaspirali i oslanjao se na druge panturkističke pokrete tog razdoblja.
Ali teritorija koji sada čini Uzbekistan postala je važno središte džadidističke aktivnosti u prvim decenijama 20. vijeka.
Za džadide prioritet je bila modernizacija društva, uključujući i obrazovanje, kojim su dominirale islamske škole medrese.
Vijekovima prije, gradovi kao Buhara i Samarkand smatrani su a centre islamskog svijeta.
Ali, trgovačke rute Puta svile, kojima su se odvijale globalne razmjene znanja kao i roba, zamrle su kda su morski putevi preuzeli prvenstvo.
Do kraja 19. vijeka, region je bio pod kontrolom Ruskog Carstva, koje je praktikovalo elemente nedirektne vladavine, dopuštajući ljudima poput Muhammeda Alim Kana, posljednjeg emira Buhare, da vladaju kao dio ruskog protektorata.
Džadidi rođeni u Taškentu, poput Abdulla Avlonija i Munavvarkuorija Abdurašidona, gradili su škole koje su ih dovele u sukob s vjerskim konzervativcima, koje je emir podržavao, i izdavali su novine koje su carističke vlasti zatvorile.
Pod boljševicima je bilo još gore, a Abdurašidon je bio jedan od mnogih džadida koji su uhićeni i pogubljeni tokom čistki sovjetskog vođe Josifa Staljina u kasnim 1920-im i 1930-im godinama.
Kao i lideri Alaš pokreta i mnogi drugi disidenti potlačeni tokom tog perioda, istaknuti članovi džadida posthumno su rehabilitovani u sklopu politike glasnosti Mihaila Gorbačeva krajem 1980-ih.
Ali autoritarni Mirzijev, na vlasti od 2016., vjerovatno je prvi lider Centralne Azije iz perioda nezavisnosti koji se otvoreno poistovjetio sa pokretom iz ovog politički turbulentnog perioda.
Kulminacija tih napora do sada čini se da je film „Sanjari“, o džadidima koji je priducirala kompanija koju je Uzbekistanski servis Radija Slobodna Evropa povezao sa porodicom zetom porodice Mirzijoev, Otabekom Umarovom.
Objavljen u novembru film su kritikovali suvremeni obožavaoci džadida koji su rekli da vlasti pokušavaju da redefinišu pokret pod svojim uslovima i razvodne islamski identitet pokreta.
Drugi su tvrdili da je živopisna produkcija bogata kostimima, koja uključuje brojne rekonstrukcije, kao i pjevačku i plesnu epizodu tadžikistansko-ruske evrovizijske zvijezde Maniže, površno prikazala ruske carske i post-Staljinove sovjetske vlasti.
Jamšid Muslimov, uzbekistanski ekonomski analitičar i obožavatelj džadida, na primjer, nazvao je dokumentarni prikaz cara Nikolaja II kao agenta modernizacije u srednjoj Aziji "potpuno pogrešnim tumačenjem".
"(Dokumentarac) takođe sugeriše da je represija džadida iz perioda Staljina bila samo produkt svog vremena i ignorisala je pravi motiv koji je bio potiskivanje njihovog stava u vezi nezavisnosti i izgradnji nacije", rekao je Muslimov za RSE.
'Doći će vrijeme Alaša'
S obzirom da očigledne veze produkcije da insajderima uzbekistanskog režima, određeni nivo oprosta za Moskvu koji se ogleda u filmu je logičan.
Danas je Kremlj ujedno i ključni partner za države Centralne Azije i izuzetno je osjetljiv na bilo kakve nagovještaje ruskih loših poteza u istoriji regije, bilo da se oni tiču vremena komunizma ili carizma.
Nakon prikazivanja nezavisnog dokumentarca u Kazahstanu 2019. o gladi iz 1930-ih godina zbog koje je, čak i po konzervativnim procjenama, smrtno nastradalo milion Kazahstanaca, rusko ministarstvo inostranih poslova smatralo je da je potrebno da javno negira i okrivi "pristalice nacionalističkih pogleda“ u nekoliko „centralnoazijskih zemalja" zbog sugestija da su Sovjeti osmislili kampanje i javno manipulisali glađu koja je tada vladala.
"Smatrati da je zajednička tragedija naroda SSSR-a namjerno "istrebljenje" određenih grupa stanovništva na rasnoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi u najmanju ruku lišena svake osnove, a u najboljem slučaju namjerna provokacija s ciljem podsticanja anti-ruskog raspoloženja i međuetničke mržnje u prijateljskim zemljama sa velikim brojem stanovnika koji govori ruski", bio je ljuti odgovor ruskog ministarstva.
Istina, u filmu o pokretu Alaša koji je prošle jeseni prikazan u kazahstanskim bioskopima nije bilo ničeg eksplicitno antivladinog ili previše anti-ruskog.
Naslov "Mirzakip, probudi se Kazače!" uzet je iz knjige alaškog pjesnika Mirzakipa Dulatulija, istog naslova koju su zabranile carističke vlasti 1909.
Dalutali je poživio da bude dio kratkotrajne Alaške autonomije, vlade koja je uspostavljena tokom haosa u ruskom građanskom ratu.
Originalno je pušten kao serijal državnog emitera, a kasnije je prerađen za prikazivanje u kinima u formatu dugometražnog filma.
Pa ipak, svaki prikaz pokreta poziva na paralele koje ne laskaju uvijek modernim kazahstanskim vlastima, kaže istoričar iz Almatija, Kangeldi Abžanov.
"Alaš je bio više za parlamenrnu vladavinu. Ali danas imamo super-predsjedničku rpubliku", rekao je on za RSE.
"Alaš je želio da razvije kontakte da najrazvijenijim državama na svijetu. ali naša vlada je više orijentisana prema post-sovjetskim zemlja. Konačno, Alaš su pokretali prvenstveno kazački prioriteti, kazački interesi, dok mnogi od naših današnjih zvaničnika razmišljaju na ruskom jeziku i žele da vide Kazahstan bliže Rusiji", tvrdi on.
Ipak, zvaničnici Kazahstana nastavljaju da samo riječima odaju počast ovoj grupi.
Označavajući 155. godišnjicu njegovog rođenja 2021., predsjednik Kasim-Žormat Tokaev odao je priznanje Alikanu Bukeinkanu i vladi Alaš pokreta koju je Bukenkan predvodio što su Kazahstanu dali "primjer državnosti".
Na konferenciji povodom obilježavanaj 100. godišnjice osnivanja Alaš vlade 2017. prethodnik Tokajeva, Nursultan Nazarbajev bio je još izrazitiji.
"Strastvene ideje pokreta Alaša su uputstva naših predaka za stvaranje suverene države i generalno slobode. Snovi iz tog vremena o slobodi i nezavisnosti sada su ostvareni. Naša generacija je to postigla", pohvalio se on.
Abžanov dovodi u pitanje iskrenost takvih riječi.
"Bilo koja Kazačka vlada će kazniti samu sebe ako odbije da oda poštovanje za pokret Alaš, koji je toliko popularan i poštovan među Kazahstancima", rekao je Abžanov.
"Donekle Alaš ostaje u sjenci", dodao je istoričar, navodeći da će "ipak, vrijeme Alaša ponovo doći".
Facebook Forum