Otkud sve izraženije forme devijantnog ponašanja, ranije ne baš karakterističnog za crnogorsko društvo u razgovoru za RSE analizira Radoje Cerović, psiholog i komunikolog.
Cerović: Vandalsko ponašanje je jedna od podkategorija antisocijalnog ponašanja. Antisocijalno ponašanje, kao i vandalsko ponašanje, su bili objekti niza istraživanja i o tome postoji puno literature. Evidentno u tim istraživanjima je da je vandalsko ponašanje u principu antisocijalno ponašanje i da je u velikoj mjeri povezano sa osećajem emocionalne udaljenosti od drugih. Ono što je suprotnost antisocijalnom ponašanju je empatično ponašanje, znači sposobnost da se osjeti emocija drugog i da je taj drugi blizak.
Ako u jednom društvu i jednoj podzajednici ili subkulturi postoji osjećaj izolovanosti, onda takav osjećaj, u velikoj mjeri, između ostalih faktora koji mogu tomu da doprinesu, doprinose činjenici da imamo česte takve forme ponašanja. U jednom totalnom odsustvu realnog istraživanja, koja se time bave, veoma je teško dati bilo kakav sud. Neka istraživanja, koja su rađena drugim povodima, ukazuju na neke veoma zabrinjavajuće činjenice. Neka istraživanja pokazuje veoma nizak nivo socijalnog ili solidarnog ponašanja, a solidarno ponašanje je jedna od mjera empatičnog odnosa, sposobnosti povezivanja sa drugima.
Istraživanje koje je pravilo UNDP prošle godine pokazuje da je povjerenje u socijalni kontekst kod Crnogoraca veoma nisko, da se u prosjeku ta neka otvorena komunikacija, osim sa najužom porodicom, sprovodi sa veoma malo ljudi. Veoma malo ljudi vjeruju jedni drugima.
Sve to ukazuje na jedna emocionalni supstrat, koji veoma pogoduje nasilničkom, vandalskom i antisocijalnom ponašanju, koje teži kršenju normi ili ignorisanju normi socijalnog konteksta.
Cerović: Neko bi mogao da kaže da je to produkt teške ekonomske situacije, ekonomske krize, siromaštva. Nisam sklon da vjerujem takvim objašnjenjima i mislim da su to suviše laka objašnjenja. Bili smo i u većim krizama, pa do toga nije dolazilo.
Jedna od činjenica, povezana sa osjećajem izolovanosti, je da postoje indicije da su depresivno-anksiozna stanja u cijelom regionu, a mogao bih čak da se usudim da kažem u Crnoj Gori i više od regiona, posebno izražena. Određene agresivne forme, vandalizam je jedna od tih formi, a i ovi posebno surovi ili nama mnogima neobjašnjivi delikti, mogu da budu povezane sa osjećajem očaja, koji je povezan sa depresijom, sa osjećajem niže vrijednosti, sa potrebom da se osvetimo društvu, drugima, bližnjima i tome slično.
Veoma bi bilo, sa naučne tačke gledišta, u nivou totalne spekulacije, da se pokuša objasniti zašto je to tako. Morali bi dokazati da je to tako jer samo mišljenje nije dovoljno, nešto što je možda neka uvriježena opservacija od strane psihologa u Crnoj Gori, da je to jedan izražen fenomen. Prvo bi morali postojati dokazati. U trenutku u kojem bi se to dokazalo, onda bi vjerovatno razmišljali o nizu činjenica.
Prva je da je Crna Gora jedno, istorijski gledano, siromašno ratničko društvo, koje je živjelo kroz generacije u situaciji ekstremnog stresa. Taj stres se, iako je pripadao prethodnim generacijama, kroz emocionalne stilove prenosi sa generacije na generaciju, ne genetski, nego kroz obrazovanje, kroz odgajanje u porodicama. Znači anksiozan način razmišljanja u kojem nije u redu da se radujete jer ste sigurni da će se sutra nešto dogoditi loše ili nemojte previše da se smijete jer će nešto da vas snađe. To su tipični mentalni ciklusi koji dovode do razine povišenog stresa, a to opet dovodi do stvaranja depresivnog sindroma.
Cerović: To je nemoguće razdvojiti. Vjerujem da određene istorijske okolnosti, koje su se u Crnoj Gori dešavale, u ovom momentu tranzicije, transformacije socijalnih normi i onoga što su pravila, jednog postepenog slabljenje patrijarhalnog i hirearhijskog sistema, što je dobro, dovode do prividnog nestanka svih normi. Ako ste bili zaključani u jednoj maloj kutiji, toliko vremena, onda vas izlazak iz te kutije uvodi u jedan potpuno novi svijet, u kojem se mnogi vrlo teško snađu. Sve to u dejstvu s osjećajem izolovanosti.
Socijalne norme, same po sebi, ne postoje, one nisu napisane, nećete nigdje naći pravilnik socijalnih normi. One se održavaju na jednom sistemu socijalnih emocija. Prije svega stid i ponos djeluju kao jedan socijalni kontekst i ponašamo se u skladu sa određenim normama socijalnog konteksta. To je veoma povezano sa osjećajem pripadnosti socijalnom kontekstu. Ukoliko imate osjećaj izolovanosti, onda taj socijalni kontekst nema nikakav upliv na vas i vi ste u jednoj automatskoj situaciji da kršite norme tog konteksta jer ga ne osjećate kao nešto čemu pripadate.
Cerović: Te posljedice mogu da budu dramatične i mogle bi da budu prisutne već sada. Mislim da bi Ministarstvo zdravlja trebalo da pristupi takvim epidemiološkim podacima, da se vidi da li neki od tipičnih produkata depresivno-anksioznih sindroma, kao što su neka autoimuna oboljenja, nekakva vaskularna oboljenja i slično, pokazuju veći procenat u Crnoj Gori nego što bi bilo opravdano ili što postoji u Evropi i regionu. To bi bila jedna od ozbiljnih indicija da je prisutna ta simptomatologija i da je ta simptomatologija jača nego što bi to bilo za očekivati.
Druga istraživanja bi bila na striktno psihološkom domenu. Bilo bi neophodno sprovesti jedno testiranje i uporediti podatke sa regionom i sa evropskim prosjecima. Treba vidjeti statistike samoubistava, statistike nasilnih krvnih delikata i tome slično. To su neke indicije koje ne mogu da daju sigurnost u tom smislu da nešto možemo sa sigurnošću da tvrdimo stopostotno, ali sve te indicije bi govorile da bi u jednom trenutku bilo neophodno suočiti se sa jednom državnom politikom, možda i na nivou obrazovnog sistema, sa potrebom da se na neki način te situacije koliko moguće koriguju. Riječ je o jednoj veoma kompleksnoj problematici, koja nije podložna jednostavnim eksperimentima.
U protivnom, ono što nas očekuje na kratak rok, to su veoma ozbiljne konsekvence koje se odnose na zdravlje građane, a sasvim sigurno mogu biti i ozbiljne konsekvence na sve ono što su integracijski procesi koji se od nas očekuju u budućnosti, kao što je integracija u EU, prihvatanje nekih novih setova normi, socijalnih pravnih. To je proces koji očekuje Crnu Goru u budućnosti. Sve će to biti izuzetno otežano, ukoliko je ova pretpostavka tačna.
Svi ćemo biti srećni ako je ova pretpostavka pogrešna, ali mnogo, i suviše, indicija postoji da bi trebalo na državnom nivou, od Ministarstva zdravlja, Ministarstva edukacije i Ministarstva nauke, da se oformi jedna komisija koja bi ustanovila da li postoje zabrinjavajući faktori u smislu psihološkog zdravlja nacije.
RSE: U posljednje se vrijeme u takozvanim „crnim hronikama“ medija u Crnoj Gori, osim „uobičajenih informacija“ za te rubrike, pojavljuju često i vijesti o bizarnim krađama: džinovskih ukrasa sa gradske jelke, šahtama, kipovima sa spomenika, užadi sa mostova, sječi drveća po gradskim površinama ili parkovima. Prije nekoliko godina dogodila se krađa cijelog drvoreda palmi sa gradskog bulevara, kamenovanje voza u pokušaju da ga se izbaci iz šina. Uglavnom je riječ o šteti pričinjenoj na javnim dobrima, od kojih počinitelji gotova da nemaju nikakvu korist. Kako porast ovakvog ponašanja objašnjavate ili kako se stručno može kvalifikovati?
Cerović: Vandalsko ponašanje je jedna od podkategorija antisocijalnog ponašanja. Antisocijalno ponašanje, kao i vandalsko ponašanje, su bili objekti niza istraživanja i o tome postoji puno literature. Evidentno u tim istraživanjima je da je vandalsko ponašanje u principu antisocijalno ponašanje i da je u velikoj mjeri povezano sa osećajem emocionalne udaljenosti od drugih. Ono što je suprotnost antisocijalnom ponašanju je empatično ponašanje, znači sposobnost da se osjeti emocija drugog i da je taj drugi blizak.
Ako u jednom društvu i jednoj podzajednici ili subkulturi postoji osjećaj izolovanosti, onda takav osjećaj, u velikoj mjeri, između ostalih faktora koji mogu tomu da doprinesu, doprinose činjenici da imamo česte takve forme ponašanja. U jednom totalnom odsustvu realnog istraživanja, koja se time bave, veoma je teško dati bilo kakav sud. Neka istraživanja, koja su rađena drugim povodima, ukazuju na neke veoma zabrinjavajuće činjenice. Neka istraživanja pokazuje veoma nizak nivo socijalnog ili solidarnog ponašanja, a solidarno ponašanje je jedna od mjera empatičnog odnosa, sposobnosti povezivanja sa drugima.
Istraživanje koje je pravilo UNDP prošle godine pokazuje da je povjerenje u socijalni kontekst kod Crnogoraca veoma nisko, da se u prosjeku ta neka otvorena komunikacija, osim sa najužom porodicom, sprovodi sa veoma malo ljudi. Veoma malo ljudi vjeruju jedni drugima.
Sve to ukazuje na jedna emocionalni supstrat, koji veoma pogoduje nasilničkom, vandalskom i antisocijalnom ponašanju, koje teži kršenju normi ili ignorisanju normi socijalnog konteksta.
RSE: Osim ovakvih delikata, takođe nije zanemarljivo da se u posljednje vrijeme bilježe i neki zločini iz koristoljublja, koji nisu bili baš uobičajeni na ovim prostorima - ubijanja bliskih srodnika radi novca, ili da se otvaraju grobnice pokojnika, umrlih pije 30-tak godina, da bi se krali zlatni zubi. Bilo je pojava da se krade sa groblja, ali ne i da se otkopavaju grobovi radi koristoljublja. Nekada je, pretpostavljam, partijahalni mentalitet sprečavao ovakve stvari, a sada takvih kočnica kao da nema?
Cerović: Neko bi mogao da kaže da je to produkt teške ekonomske situacije, ekonomske krize, siromaštva. Nisam sklon da vjerujem takvim objašnjenjima i mislim da su to suviše laka objašnjenja. Bili smo i u većim krizama, pa do toga nije dolazilo.
Jedna od činjenica, povezana sa osjećajem izolovanosti, je da postoje indicije da su depresivno-anksiozna stanja u cijelom regionu, a mogao bih čak da se usudim da kažem u Crnoj Gori i više od regiona, posebno izražena. Određene agresivne forme, vandalizam je jedna od tih formi, a i ovi posebno surovi ili nama mnogima neobjašnjivi delikti, mogu da budu povezane sa osjećajem očaja, koji je povezan sa depresijom, sa osjećajem niže vrijednosti, sa potrebom da se osvetimo društvu, drugima, bližnjima i tome slično.
Veoma bi bilo, sa naučne tačke gledišta, u nivou totalne spekulacije, da se pokuša objasniti zašto je to tako. Morali bi dokazati da je to tako jer samo mišljenje nije dovoljno, nešto što je možda neka uvriježena opservacija od strane psihologa u Crnoj Gori, da je to jedan izražen fenomen. Prvo bi morali postojati dokazati. U trenutku u kojem bi se to dokazalo, onda bi vjerovatno razmišljali o nizu činjenica.
Prva je da je Crna Gora jedno, istorijski gledano, siromašno ratničko društvo, koje je živjelo kroz generacije u situaciji ekstremnog stresa. Taj stres se, iako je pripadao prethodnim generacijama, kroz emocionalne stilove prenosi sa generacije na generaciju, ne genetski, nego kroz obrazovanje, kroz odgajanje u porodicama. Znači anksiozan način razmišljanja u kojem nije u redu da se radujete jer ste sigurni da će se sutra nešto dogoditi loše ili nemojte previše da se smijete jer će nešto da vas snađe. To su tipični mentalni ciklusi koji dovode do razine povišenog stresa, a to opet dovodi do stvaranja depresivnog sindroma.
RSE: Izolovanost i nedostatak solidarnosti, više je odgovornost na porodici, nego na samom društvu?
Cerović: To je nemoguće razdvojiti. Vjerujem da određene istorijske okolnosti, koje su se u Crnoj Gori dešavale, u ovom momentu tranzicije, transformacije socijalnih normi i onoga što su pravila, jednog postepenog slabljenje patrijarhalnog i hirearhijskog sistema, što je dobro, dovode do prividnog nestanka svih normi. Ako ste bili zaključani u jednoj maloj kutiji, toliko vremena, onda vas izlazak iz te kutije uvodi u jedan potpuno novi svijet, u kojem se mnogi vrlo teško snađu. Sve to u dejstvu s osjećajem izolovanosti.
Socijalne norme, same po sebi, ne postoje, one nisu napisane, nećete nigdje naći pravilnik socijalnih normi. One se održavaju na jednom sistemu socijalnih emocija. Prije svega stid i ponos djeluju kao jedan socijalni kontekst i ponašamo se u skladu sa određenim normama socijalnog konteksta. To je veoma povezano sa osjećajem pripadnosti socijalnom kontekstu. Ukoliko imate osjećaj izolovanosti, onda taj socijalni kontekst nema nikakav upliv na vas i vi ste u jednoj automatskoj situaciji da kršite norme tog konteksta jer ga ne osjećate kao nešto čemu pripadate.
RSE: Kakve bi mogle biti posljedice ako se sa ovakvim devijacijama društvu ne suočimo na pravi način?
Cerović: Te posljedice mogu da budu dramatične i mogle bi da budu prisutne već sada. Mislim da bi Ministarstvo zdravlja trebalo da pristupi takvim epidemiološkim podacima, da se vidi da li neki od tipičnih produkata depresivno-anksioznih sindroma, kao što su neka autoimuna oboljenja, nekakva vaskularna oboljenja i slično, pokazuju veći procenat u Crnoj Gori nego što bi bilo opravdano ili što postoji u Evropi i regionu. To bi bila jedna od ozbiljnih indicija da je prisutna ta simptomatologija i da je ta simptomatologija jača nego što bi to bilo za očekivati.
Druga istraživanja bi bila na striktno psihološkom domenu. Bilo bi neophodno sprovesti jedno testiranje i uporediti podatke sa regionom i sa evropskim prosjecima. Treba vidjeti statistike samoubistava, statistike nasilnih krvnih delikata i tome slično. To su neke indicije koje ne mogu da daju sigurnost u tom smislu da nešto možemo sa sigurnošću da tvrdimo stopostotno, ali sve te indicije bi govorile da bi u jednom trenutku bilo neophodno suočiti se sa jednom državnom politikom, možda i na nivou obrazovnog sistema, sa potrebom da se na neki način te situacije koliko moguće koriguju. Riječ je o jednoj veoma kompleksnoj problematici, koja nije podložna jednostavnim eksperimentima.
U protivnom, ono što nas očekuje na kratak rok, to su veoma ozbiljne konsekvence koje se odnose na zdravlje građane, a sasvim sigurno mogu biti i ozbiljne konsekvence na sve ono što su integracijski procesi koji se od nas očekuju u budućnosti, kao što je integracija u EU, prihvatanje nekih novih setova normi, socijalnih pravnih. To je proces koji očekuje Crnu Goru u budućnosti. Sve će to biti izuzetno otežano, ukoliko je ova pretpostavka tačna.
Svi ćemo biti srećni ako je ova pretpostavka pogrešna, ali mnogo, i suviše, indicija postoji da bi trebalo na državnom nivou, od Ministarstva zdravlja, Ministarstva edukacije i Ministarstva nauke, da se oformi jedna komisija koja bi ustanovila da li postoje zabrinjavajući faktori u smislu psihološkog zdravlja nacije.
