U noći između utorka i srijede, u tišini svog sarajevskog doma, preminuo je Čedomir Čedo Kisić, književnik, novinar, publicist, prevodilac i znameniti kulturni radnik.
Spadao je u red najistaknutijih bosankohercegovačkih intelektualaca koji su čitav svoj život i radni vijek posvetili principima tolerancije i njegovanja istinskih ljudskih vrijednosti.
Rođen je 1924. godine u Bileći. Hercegovac, dakle, koji je istovremeno bio i ostao jednako to, Hercegovac ali i Bosanac. Najprije je u Sarajevu završio Višu pedagošku školu, i to na smjeru književnost, a potom u Beogradu studij filozofije i estetike na Institutu društvenih nauka.
Radio je kao novinar, a onda petaestak godina i kao urednik veoma uticajne kulturne rubrike sarajevskog dnevnog lista „Oslobođenje“. Kasnije je otišao u Pariz za dopsinika matičnog lista, a svoje inostrano službovanje nastavio je u diplomatiji, kao kulturni ataše. Najprije u Parizu, a kasnije u Varšavi.
Po povratku u Sarajevo, između ostalog, bio je glavni urednik prestižne revije za umjetnost, nauku i društvena pitanja „Odjek“, časopisa koji je formiran 1947. godine u kome su svoje tekstove, književne, kritičke i filozofske naravi, objavljivali najistaknutiji stvaraoci s bivšejugoslovenskih prostora, ali i iz iz čitavog svijeta.
U vrijeme njegovog urednikovanja „Odjek“ je izrastao u“istinski poligon intelektualnih razmjena i pročišćavanja kulturne svijesti par excellence“, što bi rekao Ivan Lovrenović.
Jedan drugi autor, Kisićev nasljednik na urednikom mjestu u „Odjeku“ Mile Stojić će napisati kako je on izgradio „opus koji bi se mogao imenovati njegovom tako često spominjanom sintagmom-kultura pamćenja.
Kao sudionik i svjedok burnog vremena, on je ispisivao jednu pozitivnu kroniku života i kulture, kulture kao samoga života, odupirući se duhu i filozofiji palanke u kojoj smo živjeli i u kojoj, na žalost, i danas obitavamo“.
Čedo Kisć je iza sebe ostavio nekoliko zbirki putopisa i eseja upravo u pomenutom tonu, a za svoj rad višestruko je nagrađivan veoma visokim društvenim priznanjima. Čitav život širio je toleranciju i propagirao potrebu za mirnim i argumentovanim razgovorom, pokušavajući iznaći mjeru u svim mogućim sporovima i društvenim kontroverzama.
Mirni čovjek otišao je kao što je i živio. Tiho i mirno. Skliznuo kao latica sa buketa na kome Sarajevo i dalje sokoli samopouzdanje u vezi sa onomadnim postojanjem. Kao zalog svakog budućeg.
Spadao je u red najistaknutijih bosankohercegovačkih intelektualaca koji su čitav svoj život i radni vijek posvetili principima tolerancije i njegovanja istinskih ljudskih vrijednosti.
Rođen je 1924. godine u Bileći. Hercegovac, dakle, koji je istovremeno bio i ostao jednako to, Hercegovac ali i Bosanac. Najprije je u Sarajevu završio Višu pedagošku školu, i to na smjeru književnost, a potom u Beogradu studij filozofije i estetike na Institutu društvenih nauka.
Radio je kao novinar, a onda petaestak godina i kao urednik veoma uticajne kulturne rubrike sarajevskog dnevnog lista „Oslobođenje“. Kasnije je otišao u Pariz za dopsinika matičnog lista, a svoje inostrano službovanje nastavio je u diplomatiji, kao kulturni ataše. Najprije u Parizu, a kasnije u Varšavi.
Po povratku u Sarajevo, između ostalog, bio je glavni urednik prestižne revije za umjetnost, nauku i društvena pitanja „Odjek“, časopisa koji je formiran 1947. godine u kome su svoje tekstove, književne, kritičke i filozofske naravi, objavljivali najistaknutiji stvaraoci s bivšejugoslovenskih prostora, ali i iz iz čitavog svijeta.
U vrijeme njegovog urednikovanja „Odjek“ je izrastao u“istinski poligon intelektualnih razmjena i pročišćavanja kulturne svijesti par excellence“, što bi rekao Ivan Lovrenović.
Jedan drugi autor, Kisićev nasljednik na urednikom mjestu u „Odjeku“ Mile Stojić će napisati kako je on izgradio „opus koji bi se mogao imenovati njegovom tako često spominjanom sintagmom-kultura pamćenja.
Kao sudionik i svjedok burnog vremena, on je ispisivao jednu pozitivnu kroniku života i kulture, kulture kao samoga života, odupirući se duhu i filozofiji palanke u kojoj smo živjeli i u kojoj, na žalost, i danas obitavamo“.
Čedo Kisć je iza sebe ostavio nekoliko zbirki putopisa i eseja upravo u pomenutom tonu, a za svoj rad višestruko je nagrađivan veoma visokim društvenim priznanjima. Čitav život širio je toleranciju i propagirao potrebu za mirnim i argumentovanim razgovorom, pokušavajući iznaći mjeru u svim mogućim sporovima i društvenim kontroverzama.
Mirni čovjek otišao je kao što je i živio. Tiho i mirno. Skliznuo kao latica sa buketa na kome Sarajevo i dalje sokoli samopouzdanje u vezi sa onomadnim postojanjem. Kao zalog svakog budućeg.
