Od prvog do posljednjeg dana ovog mjeseca jula u Sarajevu traje serija manifestacija različitog sadržaja, koja je imenovana kao - festival kulture Baščaršijske noći. Brojni gosti iz čitavog svijeta, među kojima ima i uglednih imena iz svijeta umjetnosti, predstavit će se sarajevskoj publici. Biće stotinjak različitih manifestacija i sve to besplatno. Tako je bilo i prethodnih 15 godina.
Zvuči lijepo, mada se otvaraju neka zanimljiva pitanja o kojima razgovaramo sa književnikom i publicistom, Ahmedom Burićem, inače dobrim poznavaocem ovdašnjih kulturnih prilika.
Burić: Nisam baš siguran da su te stvari, koje su nastale kao produkt turističke ponude, najvažniji kulturni događaj. Ali šta to znači? Ima tu sjajnih programa i ima tu dobrih stvari. Ali sama činjenica da na tom festivalu nastupaju recimo Masimo Savić, TBF, Burhan Šaban, pa Haris Džinović, pa promocija knjiga o vinu, čini taj program vrlo šarolikim jer tu ima svega. Olako se šamaramo superlativima, pa i u tom slučaju.
Nisam siguran da je to najvažnija kulturna manifestacija. To je turistička manifestacija u kojoj ima nekih koncerata, predstava i izložbi i onda čovjek tu nađe nešto i za sebe. Vjerovatno u toku godine ima bar 15 manifestacija za koje kažu - najvažnija kulturna manifestacija - a bogami, to nije tako.
Burić: Nemam ništa protiv da na Baščaršijskim noćima sviraju najbolji mladi slovenački muzičari, da svira Leo Martin. Bilo mi je krasno na koncertu Zvonka Bogdana, u okviru tog festivala, ali nisam siguran da sve te stvari trebaju dobiti oreol najvažnijeg. Neka se sve to skupa događa, ali previše se tome pridodaje značaja. Mi inače živimo u kulturi spektakla, previše se tome daje neke lažne medijske važnosti, koja programima suštinski može samo odmoći, a nikako dati neki novi kvalitet.
Burić: Nema sumnje. Tu stvarno ima veliki broj šarolikih programa, ali čini mi se da tu treba jedna ruka. Znate kako je to? To vam je kao kad uređujete emisiju ili novine. Sve je to dobro i super je da cvjeta hiljadu cvjetova, ali ipak treba jedna ruka da sve to zalije.
Burić: To je vjerovatno tako. Da biste imali neki festival, na koji dolaze ljudi, taj festival ipak mora biti programski usmjeren. Kao što je na primjer Sziget ili Exit. To je manifestacija zbog koje ćete vi zapucati tamo jer će tamo doći Red hot chili peppers, Iggy Pop ili ne znam ko već. Nisam siguran da će neko, zbog nekoga iz ovoga programa Baščaršijskih noći, zapucati 500 – 600 kilometara da vidi maksuz to. Jer su to stvari koje su u kulturnoj ponudi. S druge strane, trebalo bi znati te brojke, pa reći koliko su potrošile Baščaršijske noći, a koliko je zaradila Turistička zajednica.
Srednje rješenje
Burić: Bez obzira šta čovjek misli o filmskom festivalu, tu se definitivno mora priznati da se radi o manifestaciji koja je napravila brend od sebe. Za to su zaslužni ljudi koji to vode. Mislim da tu nema sumnje i da većina ljudi, koji imaju film kao nekakvu referencu u svom životu, ne mogu zaobići Sarajevo ljeti i ne doći na filmski festival. On je važna turistička stvar, važna je poslovno, važna je kulturološki, važna je komunikacijski. Tu je veliki broj producentskih radionica, gdje se, između ostalog, stvari pletu oko toga. To je jedna ruka.
Nagrade na festivalu MESS, ilustrativna fotografija: Midhat Poturović
Nekolicina ljudi, koja je radila filmski festival, je prve dvije - tri godine probavala kuda bi to trebalo ići, pa su slušali šta im se govori sa strane, pa su osmislili svoj program, pa su im sponzori prišli u pomoć, pa su internacionalizirali svoj rad, pa im je to onda prošlo.
Nisam apriorno protiv Baščaršijskih noći, ali tu treba vidjeti šta je to. Da li se tu dolazi zbog muzike, zbog poezije? Mi živimo u vremenu gdje se prebrzo živi za koncept – za svakog po nešto. Tu ode vjerovatno mnogo para i još se uvijek ne zna gdje su one završile. Mislim da je najbolje programski se odrediti, kao što to radi MESS, koji je meni najbliži sarajevski festival, zato što oni tačno znaju u kojem pravcu idu.
Ima još jedan problem, koji niko od nas nije riješio, niti će očigledno. To je opći problem nečega što se zove festivalska kultura. Problem festivalske kulture nije loš kao komunikacijski princip i mogli bismo reći da je on bolja strana globalizacije. Kad su ozbiljni festivali u pitanju, on dovodi nešto što ljudi u drugom kontekstu ne bi uspjeli vidjeti. Međutim, koncept festivalske kulture je opasan za produkciju zemalja koje prave te festivale. Siguran sam da se toliko para, koliko se ulaže u festivale, ne ulaže u mlade ljude i zdrave koncepte, koji bi na kraju mogli postati ozbiljni kulturni proizvodi. I tu je zapravo meni najveći problem sa tim.
Recimo TBF, splitski bend, odličan rep bend, popularna kultura sa socijalno angažiranim pjesmama. Sve je to kako treba, ali oni su pojava, da kažem narodska, sama o sebi može deverat’. Tako i sa Harisom Džinovićem, kao i sa Leo Martinom u krajnjoj varijanti. Poštujem sve te ljude koji nastupaju, ali sa druge strane imaš neke ljude i neke koncepte za koje bi bilo važno da ih ljudi čuju, a oni nisu toliko komercijalni. I sad se unutar toga postavlja ono vječno pitanje - da li ići za umjetnošću ili za profitom? Ja sam objektivno da se nađe srednje rješenje. Ko sam o sebi može deverati, pusti ga da devera. Neće sada Dini Merlinu davati pare nevladine organizacije.
Burić: Mi smo svugdje na incidentima. Nema kod nas osmišljene strategije. Ali eto, ja bih opet volio, ako je moguće, da se te pare ne dijele tako da se skupi pet ljudi, pa da se posvađaju ili se u miru rastanu, ali da na kraju to završi na raznim računima.
Mislim da u tom smislu treba pokušati napraviti kanal u kojem je određenje prema umjetnosti i određenje prema estradi primarni karakter. Ako je nešto estrada, nisam za to da se to nešto previše finansira iz budžeta. Ako je nešto dobra estrada, ako nam je kulturološki važna, možemo i to podržati. Ali, ko će doći na koncert Burhana Šabana neka ode i plati kartu. To je osobni izbor i to su komercijalne stvari i ne treba to subvencionirati državnim parama.
Imamo Dadu Imamovića, Amiru Medunjanin, pa u krajnjoj varijanti i Dubiozu i Letu štuke, nešto što je komunikacijski kanal koji korespondira sa nečim višim. Hajmo mi stati iza toga! Nema veze ako i novcima. To su nekada bili subvenicionalni oblici umjetnosti, ali ako smo tako odlučili, hajmo i to malo pogurati.
Zvuči lijepo, mada se otvaraju neka zanimljiva pitanja o kojima razgovaramo sa književnikom i publicistom, Ahmedom Burićem, inače dobrim poznavaocem ovdašnjih kulturnih prilika.
RSE: Evo nas u julu mjesecu koji naprosto pršti od kulture. Od prvog do zadnjeg dana traju Baščaršijske noći, tamo pred kraj će biti i SFF. Do koje mjere ti, kao kulturni stvaralac i hroničar, Baščaršijske noći doživljavaš kao najveću kulturnu manifestaciju u BiH? Tako se zapravo oni atribuiraju.
Burić: Nisam baš siguran da su te stvari, koje su nastale kao produkt turističke ponude, najvažniji kulturni događaj. Ali šta to znači? Ima tu sjajnih programa i ima tu dobrih stvari. Ali sama činjenica da na tom festivalu nastupaju recimo Masimo Savić, TBF, Burhan Šaban, pa Haris Džinović, pa promocija knjiga o vinu, čini taj program vrlo šarolikim jer tu ima svega. Olako se šamaramo superlativima, pa i u tom slučaju.
Nisam siguran da je to najvažnija kulturna manifestacija. To je turistička manifestacija u kojoj ima nekih koncerata, predstava i izložbi i onda čovjek tu nađe nešto i za sebe. Vjerovatno u toku godine ima bar 15 manifestacija za koje kažu - najvažnija kulturna manifestacija - a bogami, to nije tako.
RSE: Imamo Sarajevsku zimu, koja ima relativno sličan koncept. Imam osjećaj da hoćeš da kažeš da je ovdje pojam kulture uzet u najširem mogućem pojmu, sa jednim vrlo rastegljivim opsegom.
Da biste imali neki festival, na koji dolaze ljudi, taj festival mora biti programski usmjeren.
RSE: Mislim da je ovaj broj programa, učesnika, manifestacija zaista impresivan, ali nekako nešto nedostaje. Ludilo u kojem nema sistema!
Burić: Nema sumnje. Tu stvarno ima veliki broj šarolikih programa, ali čini mi se da tu treba jedna ruka. Znate kako je to? To vam je kao kad uređujete emisiju ili novine. Sve je to dobro i super je da cvjeta hiljadu cvjetova, ali ipak treba jedna ruka da sve to zalije.
RSE: Ali sve to ipak košta i unatoč finansijskoj oskudici očigledno je da ima obilatu pomoć domaćih institucija, sa jedne strane, ali i sponzora, među kojima i onih međunarodnih. Opet kad pogledamo turističke efekte, o kojima si govorio na početku, ipak mi se čini da tu nema razmjere između ulaganja i dolaska ljudi ovdje.
Burić: To je vjerovatno tako. Da biste imali neki festival, na koji dolaze ljudi, taj festival ipak mora biti programski usmjeren. Kao što je na primjer Sziget ili Exit. To je manifestacija zbog koje ćete vi zapucati tamo jer će tamo doći Red hot chili peppers, Iggy Pop ili ne znam ko već. Nisam siguran da će neko, zbog nekoga iz ovoga programa Baščaršijskih noći, zapucati 500 – 600 kilometara da vidi maksuz to. Jer su to stvari koje su u kulturnoj ponudi. S druge strane, trebalo bi znati te brojke, pa reći koliko su potrošile Baščaršijske noći, a koliko je zaradila Turistička zajednica.
Srednje rješenje
RSE: Ima nekih kvalifikacija. Baščaršijske noći traju 31 dan a Filmski festival traje četvrtinu tog vremena. Kad se pogledaju ukupne brojke posjetitelja ili gledatelja, Baščaršijske noći imaju 100-tinjak hiljada a SFF oko 70.000. Ovo su besplatne manifestacije, a ovo su ipak plaćene manifestacije. Strašni broj ljudi je zainteresovan za film iz regiona, i iz cijelog svijeta. Oni dolaze kao pravi turisti ovdje. Ipak, meni se čini da tih sedam – osam dana SFF-a ima mnogo veće turističke efekte od Baščaršijskih noći.
Burić: Bez obzira šta čovjek misli o filmskom festivalu, tu se definitivno mora priznati da se radi o manifestaciji koja je napravila brend od sebe. Za to su zaslužni ljudi koji to vode. Mislim da tu nema sumnje i da većina ljudi, koji imaju film kao nekakvu referencu u svom životu, ne mogu zaobići Sarajevo ljeti i ne doći na filmski festival. On je važna turistička stvar, važna je poslovno, važna je kulturološki, važna je komunikacijski. Tu je veliki broj producentskih radionica, gdje se, između ostalog, stvari pletu oko toga. To je jedna ruka.
Nekolicina ljudi, koja je radila filmski festival, je prve dvije - tri godine probavala kuda bi to trebalo ići, pa su slušali šta im se govori sa strane, pa su osmislili svoj program, pa su im sponzori prišli u pomoć, pa su internacionalizirali svoj rad, pa im je to onda prošlo.
Nisam apriorno protiv Baščaršijskih noći, ali tu treba vidjeti šta je to. Da li se tu dolazi zbog muzike, zbog poezije? Mi živimo u vremenu gdje se prebrzo živi za koncept – za svakog po nešto. Tu ode vjerovatno mnogo para i još se uvijek ne zna gdje su one završile. Mislim da je najbolje programski se odrediti, kao što to radi MESS, koji je meni najbliži sarajevski festival, zato što oni tačno znaju u kojem pravcu idu.
Ima još jedan problem, koji niko od nas nije riješio, niti će očigledno. To je opći problem nečega što se zove festivalska kultura. Problem festivalske kulture nije loš kao komunikacijski princip i mogli bismo reći da je on bolja strana globalizacije. Kad su ozbiljni festivali u pitanju, on dovodi nešto što ljudi u drugom kontekstu ne bi uspjeli vidjeti. Međutim, koncept festivalske kulture je opasan za produkciju zemalja koje prave te festivale. Siguran sam da se toliko para, koliko se ulaže u festivale, ne ulaže u mlade ljude i zdrave koncepte, koji bi na kraju mogli postati ozbiljni kulturni proizvodi. I tu je zapravo meni najveći problem sa tim.
Recimo TBF, splitski bend, odličan rep bend, popularna kultura sa socijalno angažiranim pjesmama. Sve je to kako treba, ali oni su pojava, da kažem narodska, sama o sebi može deverat’. Tako i sa Harisom Džinovićem, kao i sa Leo Martinom u krajnjoj varijanti. Poštujem sve te ljude koji nastupaju, ali sa druge strane imaš neke ljude i neke koncepte za koje bi bilo važno da ih ljudi čuju, a oni nisu toliko komercijalni. I sad se unutar toga postavlja ono vječno pitanje - da li ići za umjetnošću ili za profitom? Ja sam objektivno da se nađe srednje rješenje. Ko sam o sebi može deverati, pusti ga da devera. Neće sada Dini Merlinu davati pare nevladine organizacije.
RSE: Da svedemo to, uslovno rečeno, na politički rječnik. Nemamo kulturne politike, nemamo strategije. Sve se dešava spontano. I ovo što je veliki proizvod, što postaje nešto po čemu se BiH prepoznaje je zapravo incident, a ne proizvod organizovanog rada.
Burić: Mi smo svugdje na incidentima. Nema kod nas osmišljene strategije. Ali eto, ja bih opet volio, ako je moguće, da se te pare ne dijele tako da se skupi pet ljudi, pa da se posvađaju ili se u miru rastanu, ali da na kraju to završi na raznim računima.
Mislim da u tom smislu treba pokušati napraviti kanal u kojem je određenje prema umjetnosti i određenje prema estradi primarni karakter. Ako je nešto estrada, nisam za to da se to nešto previše finansira iz budžeta. Ako je nešto dobra estrada, ako nam je kulturološki važna, možemo i to podržati. Ali, ko će doći na koncert Burhana Šabana neka ode i plati kartu. To je osobni izbor i to su komercijalne stvari i ne treba to subvencionirati državnim parama.
Imamo Dadu Imamovića, Amiru Medunjanin, pa u krajnjoj varijanti i Dubiozu i Letu štuke, nešto što je komunikacijski kanal koji korespondira sa nečim višim. Hajmo mi stati iza toga! Nema veze ako i novcima. To su nekada bili subvenicionalni oblici umjetnosti, ali ako smo tako odlučili, hajmo i to malo pogurati.
