Projekat "Zvono" počeo je sa radom prije više od tri decenije, predstavljali su zamajac razvoja moderne likovne umjetnosti, a poslije pauze, prouzrokovane ratom, ponovo su na sceni - u nešto manje izmijenjenom obliku i personalnom sastavu, ali sa istim začetnikom, jednakim entuzijazmom i sličnim stvaralačkim kredom. O svemu tome razgovaramo sa Aleksandrom Sašom Bukvićem, kiparom i jednim od lidera projekta.
Bukvić: Zvono je počelo sa svojim aktivnostima davne 1979. godine, kad se skupila grupa mladih studenata sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu i počeli su puštati ploče. Tu se uglavnom slušao džez. Onda smo poslije izvjesnog vremena počeli praviti izložbe i to studentima sa Likovne akademije. To je u ono vrijeme bilo kao nepisano pravilo da student ne smije izlagati. Međutim, mi smo prekršili to pravilo i pravili smo izložbe. To je onda postalo mjesto gdje su počeli dolaziti studenti sa Filozofskog fakulteta i sa Muzičke akademije.
Bukvić: Upravo tako. Mi smo u stvari počeli iz ničeg. Nikakvih para nije bilo. Niti smo mi zarađivali, niti smo mi trebali davati neke pare. To je bila izvanredna kombinacija jednog kafića, gdje se mogla popiti kafa ili neko piće, a sa druge strane imali ste zidove gdje su se izlagale slike. Znači - jedna idealna galerija koja finansira samu sebe. Mi nismo nikome ništa plaćali, ali nismo ni dobijali ništa za to. Radili smo to iz čistog entuzijazma.
Bukvić: Zvono kao mjesto je bila baza, a grupa je osnovana 1982. godine, tri godine poslije otvaranja Zvona. Družeći se, došli smo do zaključka da bi nam bilo najbolje da napravimo jednu multimedijalnu umjetničku grupu. Tu smo se opet počeli skupljati sa više studenata sa Likovne akademije, a kasnije nam se pridružio i fotograf Kemal Hadžić.
Bukvić: Grupa je dobila ime po kafani, a kafana je dobila ime po zvonu sa Katedrale, pošto je tu Katedrala veoma blizu. Mi smo jednostavno preuzeli zvono, što je više bilo simboličko ime. Počeli smo da zvonimo, ali ustvari, to je bilo alarmno zvono da se ljudi počnu polako okretati prema kulturnim dešavanjima i ljudima koji rade u kulturi.
Počeli smo vrlo skromno i razmišljali smo kako da kao grupa privučemo što više posjetilaca. Onda smo došli na ideju da jednostavno izađemo na ulicu. Ljude je bilo vrlo teško dovesti u galeriju da gledaju neke izložbe. Međutim mi smo radili po onoj narodnoj – kad neće Muhamed brijegu, hoće brijeg ka Muhamedu. Tako da su prve izložbe bile na ulici, nekadašnjoj Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji. Odjek je bio jako dobar, tako da smo počeli da radimo češće i veće projekte.
Bukvić: Mi smo bili zajedno do rata, a onda smo se raspršili na sve strane. Recimo, Kemal Hadžić je Fenixu u Arizoni, Sead Čizmić je u San Dijegu, Satko Hadžihasanović je u Torontu, Matko Kantarić je u Celju i Biljana Gavranović je u Banja Luci. Ja sam se jedini vratio u Sarajevo i ne dozvoljavam da se Zvono zaboravi.
Bukvić: Taj posao se radi iz ljubavi. Tu nema nikakvih sredstava, čak što više, često moram da uložim neka manja sredstava da bi se neki program održao ili da bi se postavila neka izložba. Znači, radi se apsolutno bez para i radi se iz čiste ljubavi. Ako ljubav postoji, nije teško ni raditi.
Bukvić: Imao sam kompletnu dokumentaciju o aktivnosti Zvona od 1988. do 1992. godine, tri – četiri godine. Tu dokumentaciju sam izložio.
U tom periodu je izlagalo stotinjak umjetnik, što je vrlo veliki broj za jednu galeriju koja nema nikakvih finansijskih sredstava. Među tim izlagačima bili su, među ostalim, Tomislav Gotovac, koji ove godine predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom Bijenalu, ali i Raša Teodosiljević, koji predstavlja Srbiju na Vececijanskom Bijenalu. Zaista o kvalitetu izložbi ne treba pretjerano govoriti, sve je jasno.
Naravno, izlagala je i grupa Zvono, i pojedinačno i zajedno, izlagali su sarajevski i BiH umjetnici kao što su Skopljak, Ismar Mujesinović, Rade Tadić, koji je sada profesor na Akademiji. Bio je to zaista dobar program.
Pomažemo mladim umjetnicima
Bukvić: Naravno, to je fino, kad se čovjek „navuče” na program izvana, onda dolazi i kad ima i kad nema programa. Međutim, mi smo nastojali da pravimo vrlo raznolike programe, tako da, osim klasičnih izložbi, klasičnih postavki i instalacija, mi smo radili performanse, promocije knjiga, večeri poezije. Bilo je i koncerata ozbiljne muzike, rok muzike. Vrlo raznoliko je bilo i bio je vrlo zanimljiv program. Onda su se ljudi jednostavno naviknu da dolaze i uvijek očekuju da će biti nešto i nenajavljeno.
Tako da se jednom desilo da je došla grupa slovenačkih pjesnika na neki festival ovdje u Sarajevo. Jedan od gostiju Zvona ih je doveo u Zvono i mi smo u Zvonu napravili njihovo veče, veče slovenačke poezije, sa prevodiocem. Sve je to bilo organizovano za čas. To je i za mene, kao organizatora, bilo iznenađenje.
Bukvić: Mislim da mlade ljude nikako ne treba kriviti. Oni nemaju skoro nikakve uslove da rade kada završe Akademiju. Ništa ih apsolutno ne čeka. Ne čeka ih ni posao, ni atelje, ni bilo kakva pomoć. Jednostavno, oni su prepušteni sami sebi i nije ni čudo što su prilično neaktivni i što imaju želju da odu negdje vani. Oni misle da će im negdje vani biti bolje.
Međutim, ja i dalje radim sa mladim umjetnicima koji često izlažu u Zvonu. Čak vrlo rado radim sa ljudima koji su tek završili Akademiju, znači koji nisu nikad ranije izlagali. Recimo, Nebojša Šerić Šoba je imao svoju prvu izložbu dok je bio student u Zvonu, a sad je Šoba svjetski umjetnik. Pomažemo mladim umjetnicima i očekujemo da dolaze, to je dobra stvar. Ja bih uvijek, kada govorimo o tim mladim ljudima, citirao Miljenka Jergovića, koji je rekao na pitanje, zašto je napravio izbor mlade BiH poezije: „Pravim kulturni kontekst iz kojeg mogu i sam da djelujem”.
Bukvić: Prije svega bih rekao da je u Zvonu izložba Emira Kapetanovića, mladog sarajevskog umjetnika koji pravi instalaciju. Na sljedećoj izložbi će izlagati tri člana grupe Zvono: Kemo Hadžić iz Feniksa, Sejo Čizmić iz San Dijega i ja. Nas trojica ćemo napraviti izložbu fotografija.
Poslije toga vjerovatno dolazi Lejla Čehajić, a poslije toga dolazi taj moj projekt „Više volim Halida, nego Endyja Warhola”. Projekt se sastoji iz ovih segmenata: Uzeo sam pet portreta Halida Bešlića, dao sam Ismaru Mujezinoviću da ih uradi na kompjuteru, ali u warholskom stilu, otprilike kao što je Warhol radio Elizabt Tejlor, Elvisa Prislija i tako dalje. Ismar je to u tom stilu na kompjuteru uradio Halidove portrete, koji će biti izloženi.
Muziku će raditi grupa Akreditacija i Damir Nikšić. Akreditacija je grupa koja radi ambijentalnu muziku. Damir Nikšić će raditi hitove Halida Bešlića na bluz i ambijentalan način. To će biti obrade i to će biti omaž Halidu Bešliću, koga ja izuzetno poštujem.
A što se tiče samog koncepta - zašto toliko volimo nešto što je strano, a ne vidimo šta je dobro kod nas, kod kuće.
Bukvić: Pa nije. Mislim da umjetnici, koji su poznati po tome da rade na klasičan način, polako preuzimaju koncept od nas i da polako mijenjaju svoj način rada. Mislim da tu nema nekih većih problema i da se uzajamno poštujemo Mi idemo na njihove izložbe i oni dolaze na naše. Tu nema nekih većih problema.
RSE: U našim medijima sve češće se pojavljuje Zvono, razni kulturni sadržaji vezani su uz ovo ime. Znam da ima dosta mladih ljudi koji se ne sjećaju bivšeg Zvona. Šta to u stvari Zvono bi?
Bukvić: Zvono je počelo sa svojim aktivnostima davne 1979. godine, kad se skupila grupa mladih studenata sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu i počeli su puštati ploče. Tu se uglavnom slušao džez. Onda smo poslije izvjesnog vremena počeli praviti izložbe i to studentima sa Likovne akademije. To je u ono vrijeme bilo kao nepisano pravilo da student ne smije izlagati. Međutim, mi smo prekršili to pravilo i pravili smo izložbe. To je onda postalo mjesto gdje su počeli dolaziti studenti sa Filozofskog fakulteta i sa Muzičke akademije.
RSE: Zvono je zapravo postalo centralno okupljalište stvaralaca koji nisu čekali neke velike datume i prigode da izlažu, da se prezentiraju, nego su krenuli u susret publici. To je publiku počelo privlačiti u jednu kafanu između hotela Evropa i mosta Čumurija.
Bukvić: Upravo tako. Mi smo u stvari počeli iz ničeg. Nikakvih para nije bilo. Niti smo mi zarađivali, niti smo mi trebali davati neke pare. To je bila izvanredna kombinacija jednog kafića, gdje se mogla popiti kafa ili neko piće, a sa druge strane imali ste zidove gdje su se izlagale slike. Znači - jedna idealna galerija koja finansira samu sebe. Mi nismo nikome ništa plaćali, ali nismo ni dobijali ništa za to. Radili smo to iz čistog entuzijazma.
RSE: Pod istim imenom djelovala je i Umjetnička grupa, koja se uzima kao svojevrsni zamajac u razvoju.
Bukvić: Zvono kao mjesto je bila baza, a grupa je osnovana 1982. godine, tri godine poslije otvaranja Zvona. Družeći se, došli smo do zaključka da bi nam bilo najbolje da napravimo jednu multimedijalnu umjetničku grupu. Tu smo se opet počeli skupljati sa više studenata sa Likovne akademije, a kasnije nam se pridružio i fotograf Kemal Hadžić.
RSE: Zbog čega ime Zvono? Da li si se sam u početku nadao kako će se iz tih neiztraženih mogućnosti, kao nekog stvaralačkog materijala, uspjeti izliti se projekt koji je kasnije nastao i ovako zvučno zazvonio?
Bukvić: Grupa je dobila ime po kafani, a kafana je dobila ime po zvonu sa Katedrale, pošto je tu Katedrala veoma blizu. Mi smo jednostavno preuzeli zvono, što je više bilo simboličko ime. Počeli smo da zvonimo, ali ustvari, to je bilo alarmno zvono da se ljudi počnu polako okretati prema kulturnim dešavanjima i ljudima koji rade u kulturi.
Počeli smo da zvonimo, ali ustvari, to je bilo alarmno zvono da se ljudi počnu polako okretati prema kulturnim dešavanjima i ljudima koji rade u kulturi.
Počeli smo vrlo skromno i razmišljali smo kako da kao grupa privučemo što više posjetilaca. Onda smo došli na ideju da jednostavno izađemo na ulicu. Ljude je bilo vrlo teško dovesti u galeriju da gledaju neke izložbe. Međutim mi smo radili po onoj narodnoj – kad neće Muhamed brijegu, hoće brijeg ka Muhamedu. Tako da su prve izložbe bile na ulici, nekadašnjoj Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji. Odjek je bio jako dobar, tako da smo počeli da radimo češće i veće projekte.
RSE: Gdje je sada društvo iz Zvona? Gdje je Kemo, Sejo Čizmić i drugi?
Bukvić: Mi smo bili zajedno do rata, a onda smo se raspršili na sve strane. Recimo, Kemal Hadžić je Fenixu u Arizoni, Sead Čizmić je u San Dijegu, Satko Hadžihasanović je u Torontu, Matko Kantarić je u Celju i Biljana Gavranović je u Banja Luci. Ja sam se jedini vratio u Sarajevo i ne dozvoljavam da se Zvono zaboravi.
RSE: Nećeš se uvrijediti u poodmakloj dobi, ali čini mi se sa istom energijom si se bacio na reanimaciju projekta Zvono?!
Bukvić: Taj posao se radi iz ljubavi. Tu nema nikakvih sredstava, čak što više, često moram da uložim neka manja sredstava da bi se neki program održao ili da bi se postavila neka izložba. Znači, radi se apsolutno bez para i radi se iz čiste ljubavi. Ako ljubav postoji, nije teško ni raditi.
RSE: Posebno je bila inspirativna izložba - Oni su izlagali u Zvonu. Kos u zapravo Oni?
Bukvić: Imao sam kompletnu dokumentaciju o aktivnosti Zvona od 1988. do 1992. godine, tri – četiri godine. Tu dokumentaciju sam izložio.
U tom periodu je izlagalo stotinjak umjetnik, što je vrlo veliki broj za jednu galeriju koja nema nikakvih finansijskih sredstava. Među tim izlagačima bili su, među ostalim, Tomislav Gotovac, koji ove godine predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom Bijenalu, ali i Raša Teodosiljević, koji predstavlja Srbiju na Vececijanskom Bijenalu. Zaista o kvalitetu izložbi ne treba pretjerano govoriti, sve je jasno.
Naravno, izlagala je i grupa Zvono, i pojedinačno i zajedno, izlagali su sarajevski i BiH umjetnici kao što su Skopljak, Ismar Mujesinović, Rade Tadić, koji je sada profesor na Akademiji. Bio je to zaista dobar program.
Pomažemo mladim umjetnicima
RSE: Da, ljudi su izlagali, izvodili performanse, čitali poeziju, svirali, a ima i dosta onih koji jednostavno nisu mogli propustiti da dođu - morali su prisustvovati.
Bukvić: Naravno, to je fino, kad se čovjek „navuče” na program izvana, onda dolazi i kad ima i kad nema programa. Međutim, mi smo nastojali da pravimo vrlo raznolike programe, tako da, osim klasičnih izložbi, klasičnih postavki i instalacija, mi smo radili performanse, promocije knjiga, večeri poezije. Bilo je i koncerata ozbiljne muzike, rok muzike. Vrlo raznoliko je bilo i bio je vrlo zanimljiv program. Onda su se ljudi jednostavno naviknu da dolaze i uvijek očekuju da će biti nešto i nenajavljeno.
Tako da se jednom desilo da je došla grupa slovenačkih pjesnika na neki festival ovdje u Sarajevo. Jedan od gostiju Zvona ih je doveo u Zvono i mi smo u Zvonu napravili njihovo veče, veče slovenačke poezije, sa prevodiocem. Sve je to bilo organizovano za čas. To je i za mene, kao organizatora, bilo iznenađenje.
RSE: Mogu li ova podsjećanja ponovo okupiti ove silne stvaralačke potencijale oko istog ili sličnog projekta, ili će ovi mladi umjetnici i dalje gledati svoja posla i pokušati se domoći neke donacije?
Mlade ne čeka ni posao, ni atelje, ni bilo kakva pomoć. Jednostavno, oni su prepušteni sami sebi i nije ni čudo što su prilično neaktivni i što imaju želju da odu negdje vani.
Međutim, ja i dalje radim sa mladim umjetnicima koji često izlažu u Zvonu. Čak vrlo rado radim sa ljudima koji su tek završili Akademiju, znači koji nisu nikad ranije izlagali. Recimo, Nebojša Šerić Šoba je imao svoju prvu izložbu dok je bio student u Zvonu, a sad je Šoba svjetski umjetnik. Pomažemo mladim umjetnicima i očekujemo da dolaze, to je dobra stvar. Ja bih uvijek, kada govorimo o tim mladim ljudima, citirao Miljenka Jergovića, koji je rekao na pitanje, zašto je napravio izbor mlade BiH poezije: „Pravim kulturni kontekst iz kojeg mogu i sam da djelujem”.
RSE: Pretpostavljam da imaš dovoljno projekata u perspektivi ali od najavljenih se meni posebno zanimljivim čini ovaj pod naslovom „Više volim Halida od Warhola”. Šta se zapravo krije iza tog, za likovnog umjetnika, prilično čudnog naziva?
Bukvić: Prije svega bih rekao da je u Zvonu izložba Emira Kapetanovića, mladog sarajevskog umjetnika koji pravi instalaciju. Na sljedećoj izložbi će izlagati tri člana grupe Zvono: Kemo Hadžić iz Feniksa, Sejo Čizmić iz San Dijega i ja. Nas trojica ćemo napraviti izložbu fotografija.
Poslije toga vjerovatno dolazi Lejla Čehajić, a poslije toga dolazi taj moj projekt „Više volim Halida, nego Endyja Warhola”. Projekt se sastoji iz ovih segmenata: Uzeo sam pet portreta Halida Bešlića, dao sam Ismaru Mujezinoviću da ih uradi na kompjuteru, ali u warholskom stilu, otprilike kao što je Warhol radio Elizabt Tejlor, Elvisa Prislija i tako dalje. Ismar je to u tom stilu na kompjuteru uradio Halidove portrete, koji će biti izloženi.
Muziku će raditi grupa Akreditacija i Damir Nikšić. Akreditacija je grupa koja radi ambijentalnu muziku. Damir Nikšić će raditi hitove Halida Bešlića na bluz i ambijentalan način. To će biti obrade i to će biti omaž Halidu Bešliću, koga ja izuzetno poštujem.
A što se tiče samog koncepta - zašto toliko volimo nešto što je strano, a ne vidimo šta je dobro kod nas, kod kuće.
RSE: Da li u ovim akcijama imaš podršku ili barem izazivaš simpatije kod kolega koji su skloniji tradicionalnim formama, tehnikama, materijalima? Da li vas uvažavaju u matičnim udruženjima ili je opet prisutan onaj pogled odozgo, kao prije trideset godina?
Bukvić: Pa nije. Mislim da umjetnici, koji su poznati po tome da rade na klasičan način, polako preuzimaju koncept od nas i da polako mijenjaju svoj način rada. Mislim da tu nema nekih većih problema i da se uzajamno poštujemo Mi idemo na njihove izložbe i oni dolaze na naše. Tu nema nekih većih problema.
