Piše: Dalijana Teoharova
Na kraju dokumentarca iz 2018., "Vidim crvene ljude", koji prati potragu mlade Bugarkinje za komunističkom prošlošću njene porodice, majka dokumentaristkinje joj prijekorno kaže: "Moja istina, ne pripada tebi", piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Do tog trenutka odnos između Bojine Panajotove i njene majke Milene Makarius došli su do dna nakon otkrića, tokom snimanja filma, da je majka na listama državnih arhiva kao kolaboracionistkinja komunističke tajne policije.
Danas, četiri godine nakon što je film prikazan, Makariusova priča svoju stranu priče objavljenoj u knjizi, "Janin dosije", što je referenca na kodno ime koje je dobila od kontakta u bugarskoj državnoj bezbjednosti (DS), ozloglašenoj moćnoj tajnoj policiji.
"Knjiga nije samo odgovor na film, ona je isprovocirana filmom", rekla je Makariusova za Bugarski servis RSE.
U knjizi, Makariusova, profesorka srednjevjekovne francuske književnosti koja predaje na Univerzitetu u Limogesu u Francuskoj, piše da traga za odgovorima na pitanja koja nije postavljala prije ćerkinog filma.
Pitanja koja se tiču nje same i ljudi okolo.
Panajotova je imala osam godina 1989. godine kada je pao Berlinski zid, preselila se u Francusku ubrzo poslije sa majkom profesorkom i ocem slikarom. Vraćajući se nekoliko puta u Bugarsku tokom 2010-ih, film dokumentuje neumorno propitivanje Panajotove o prošlosti pod komunizmom njene porodice, što kulminira otkrivanjem majčinog dosijea.
Veoma osjetljiva tema u bivšoj komunističkoj zemlji, arhivi bugarske tajne policije nisu otvarani do 2006., mnogo kasnije od njenih susjeda u centralnoj i istočnoj Evropi. Dok su mnogi otvaranje državnih arhiva dočekali s dobrodošlicom shvatajući ga kao sredstvo kojim se otkopavaju zločini počinjeni tokom komunističkog režima, drugi su strahovali da bi previše ljudi moglo biti lažno upleteno, uglavnom zbog navike tajne policije da preuveličava broj saradnika i doušnika.
Kao studentkinja kasnih 1970-ih u Sofiji, Makariusova je radila kao prevoditeljka, redovno imala susrete sa strancima, naročito u francuskoj ambasadi. Njen kontakt, čovjek za kojeg Makariusova kaže da je bio tek prijatelj sa kojim bi popila kafu jednom mjesečno, registrovao ju je pod kodnim imenom Jana. Kada je bio suočen sa ovom činjenicom, bivši službenik tajne policije je rekao da je bilo normalno da „izmišljaju agente“ kako bi, barem na papiru, proširi mreže svojih saradnika.
"Odvratno", rekla je Makariusova u dokumentarcu kada joj je pokazan njen dosije.
Dosije ne sadrži ništa više, nema detalja ili vremena ili stvari koje je Makariusova navodno trebala da radi. Samo se navodi da je bila kolaborant, regrutovana na osnovu patriotizma.
Nije samo zapanjujuće otkriće da je njena majka možda špijun dovelo do napetosti u porodici, već i nepoštedna želja Panajotove da sve zabilježi u filmu, čak i kada je istina bila neprijatna.
"Budući da smo nas dvije zajedno došle do ovih otkrića, snimajući film, unutar filma, bila sam vrlo svjesna da bi, ako se povučem [iz filma], to bilo... samoinkriminišuće. Bilo bi kao da držim znak koji oglašava moju krivicu", rekla je Makariusova.
Pogledajte: Trailer za dokumentarac "Vidim crvene ljude":
I majka i ćerka su se složile da se neće sretati bez kamera sve dok se film ne završi. Ali, do kraja filma, Makariusova je bila uznemirena, njeno strpljenje istrošeno, nije željela da govori sa ćerkom preko Skypa jer se plašila da će biti snimana.
Režiserkin otac, koji je razveden od Makariusove, optužio je svoju ćerku da je fanatična i sklona osudama, poredeći je s legendarnim komunističkim pionirom koji je svog oca prijavio KGB-u.
"Nije bilo prilike za pauzu, ovdje prestaje film i nastavlja da teče život. Takve mogućnosti nije bilo u praksi", kaže Makariusova.
Uzimajući učešće u ćerkinom filmu, Makariusova kaže da je bila prisiljena da se suoči sa temama koje je prethodno izbjegavala.
"U vrijeme kada sam živjela u socijalizmu, nisam razmišljala o tome jer sam bila mlada i okupirana drugim stvarima. Živjela sam svoju mladost", kažeć
Nakon što se preselila u Francusku, brzo je zaboravila život u Bigarskoj.
"Okrenula sam leđa tim stvarima", kaže. "Ovaj film me je natjerao da se vratim nazad u prošlost, svjesno i nekako promislim o svemu."
Za Makariusovu, ključna tema koja je izašla tokom snimanja filma i kasnije dok je pisala knjigu, bio je strah.
"Nisam znala da sam živjela u strahu", kaže ona. "Prvi put sam shvatila da sam živjela u društvu gdje je strah bio kao vazduh koji smo disali. Toliko je prisutan da se uzimao zdravo za gotovo. Ne vidite ga, u vama je, ne pred vašim očima."
Pored dosijea u tajnoj policiji, Makariusova je takođe otkrila priče rođaka koji su patili pod komunističkim režimom, detelje koje ranije nije znala.
"Za čitaoca, nije interesantno samo da pročita još jednu priču žrtve totalitarnog režima, već će imati priliku da vide kako se neko suočava sa tim pričama, kako one rezonuju u svijeti žene kao što sam ja", kaže.
Dokumentarac, i kao dodatak, knjiga Makariusove, bacila je svjetlo na generacijske razlike o tome kako Bugari vide komunističku prošlost.
"Znam da je tvoj dosije trag vremena pokoravanja i laži", piše Panajotova svojoj majci na kraju filma. "Ali da bi krenula naprijed, moja generacija se mora suočiti s ovom prošlošću, čak i ako nas to čini nesavršenom djecom i uvrijeđenim roditeljima."
"Iznenadilo me je koliko dobro je film primljen u Francuskoj. Jedan od razloga za to nije bio toliko u nepoznavanju ove zemlje i totalitarizma, već ta ljudska dimenzija, međugeneracijski dijalog. Propituje da je taj dijalog moguć, koliko težak i dvosmislen može da bude", kaže Makariusova. "Ne možete reći da je majka u pravu ili je ćerka u pravu. Ovo je oduvijek postojalo. Možda je univerzalano."
Na raznim mjestima u knjizi, Makariusova je kritična prema onome što vidi kao ekstreman pristup svoje kćeri snimanju filmova. Još je neodlučna oko pitanja svoje ćerke. S jedne strane, ništa se ne smije sakrivati, jer će onda sljedeće generacije ostati u mraku.
"Ne može se prekinuti prijenos sjećanja i istorije", kaže ona.
Međutim, ako se "istina samo razbacuje", to može biti vrlo težak teret, kaže Makariusova. Ona podsjeća na tezu Svetlane Todorove, bugarske istoričarke, filozofakinje i književne kritičarke, da su ljudi koji su pretrpjeli najteže posljedice totalitarizma rekli svojoj djeci šta im se dogodilo, njihova djeca ne bi mogla živjeti svoje vlastite živote.
"Mislim da ne postoji jedan odgovor, ali pitanje je zanimljivo i važno ga je postaviti", kaže Makariusova.
Facebook Forum