Pošteno je reći da se do prisilnog slijetanja putničkog aviona Ryanaira u Minsku proteklog vikenda činilo da je Evropska unija ove godine patila od teškog oblika "bjeloruskog umora".
Mnogostruka pitanja sa kojima se suočio nelagodni istočni susjed bloka i njegova demokratska opozicija jednostavno su se prestala vrlo visoko registrovati u Briselu, sa tekućom pandemijom COVID, pogoršanjem odnosa s Rusijom i, nedavno, izraelsko-palestinskim sukobom. Odnosno, sve dok režim Aleksandra Lukašenka nije natjerao avion registrovan u EU, koji je letio između dvije prijestonice Unije, da sleti u Minsk, kako bi mogao uhapsiti novinara Romana Protaseviča.
Iznenada, Bjelorusija se vratila na vrh dnevnog reda u EU, a lideri se trude da ponude odgovarajući odgovor kada se sastanu na već unaprijed planiranom samitu u Briselu 24. maja uveče. Sudeći prema njihovim izjavama, Brisel bi mogao da reaguje možda dalje od izjava zabrinutosti i osude.
U deklaraciji EU, koju je potpisalo svih 27 članica - što je prilično rijetko danas, jer je posebno Budimpešta nedavno blokirala većinu predmeta povezanih sa inostranstvom - navodi se da će "EU razmotriti posljedice ove akcije, uključujući poduzimanje mjera protiv odgovornih".
Inače vrlo odmjerena predsjednica Evropske komisije Ursula Von der Leyen 23. maja uveče je napisala na Twitteru da će "nečuveno i ilegalno ponašanje režima u Bjelorusiji imati posljedice". Dodala je da "oni koji su odgovorni za otmicu Ryanaira moraju biti sankcionisani."
Šta se može očekivati?
Koje mjere možemo očekivati da će Brisel poduzeti? Pozivanje na istragu Međunarodne organizacije civilnog vazduhoplovstva (ICAO) gotovo je sigurno. Razgovara se i o zabrani slijetanja na aerodrome EU državnom bjeloruskom nacionalnom avioprijevozniku Belaviji, i obustavi ulaska svih letova aviokompanija iz EU u bjeloruski zračni prostor.
Postoje naznake da se ove mjere mogu dogoditi relativno brzo, ali naravno, imale bi najveći učinak kada bi se pridružile sve države članice, kao i ostale zapadne zemlje, nudeći neku vrstu koordinacije.
Predloženo je i obustavljanje cjelokupnog tranzita, uključujući kopneni tranzit iz Bjelorusije u blok, iako ostaje da se vidi hoće li se susjedne države poput Poljske složiti sa tim s obzirom na potencijalni ekonomski uticaj. Tu se postavlja pitanje hoće li države članice EU krenuti u blokadu isplata od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) na koje Minsk ima pravo u nastojanju da se bori protiv posljedica pandemije COVID-19.
Sankcije
Zatim, postoje tradicionalne sankcije prema entitetima i ljudima, ali i moguće ekonomske sankcije. Nakon represije nad demonstrantima koja je uslijedila poslije namještenih predsjedničkih izbora u avgustu, EU je u jesen 2020. godine, u tri kruga, nametnula zamrzavanje imovine i zabrane izdavanja viza za ukupno 88 pojedinaca i 7 entiteta, uključujući i samog Lukašenka.
Četvrti paket sankcija radi se od početka ove godine i trebao je izaći prije ili na Savjetu vanjskih poslova EU 21. juna. Međutim, rad na ovom paketu prilično dobro ilustruje gore pomenuti "bjeloruski umor" u Briselu. Na tome je trebalo početi u februaru, ali sve je bilo bolno sporo. Diplomatski zbor EU, Evropska služba za vanjsko djelovanje (EEAS), nije bila voljna pokrenuti paket sankcija, tvrdeći da to obično čine države članice.
Uobičajeni osumnjičeni, poput Litvanije, dugo su tvrdili da ne bi trebalo da Vilnjus ili druge istočne države članice EU uvijek pokreću takve vrste inicijativa i da bi i druge trebale preuzeti.
Na kraju je prije nekoliko sedmica devet zemalja istupilo i predstavilo neke liste koje sadrže oko 70 imena ljudi i entiteta, uglavnom iz sektora pravde u Bjelorusiji. Ali uglavnom su to radili istočnjaci, i opet je navodno lista razvodnjena dok su je relevantne radne grupe u Briselu počele sjecirati sa poslovnim ljudima bliskim Lukašenku i osjetljivim subjektima precrtanim jer imaju trgovinske veze sa raznim zemljama EU.
Na popisu bi najvjerojatnije ostali ljudi koji teško da imaju bankovne račune u bloku, niti bi ionako putovali na grčka ostrva ili Azurnu obalu - obrazac viđen i u prethodna tri kruga sankcija.
Stoga je nije ni malo čudno što se Lukašenko osjećao ohrabrenim da učini ono što je učinio 23. maja. Još od prošlogodišnjih ukradenih izbora, nastavio je zavrtati vijke na opoziciji s malo stvarne akcije ili reakcije EU - barem u poslednjih šest meseci. Sigurno je s oduševljenjem primijetio da Bjelorusija ove godine zapravo nije bila na dnevnom redu kao ozbiljna tačka za raspravu ni na jednom Savjetu EU za vanjske poslove, i ne bi nastupila na samitu EU 24. maja uveče da nije bilo incidenta sa Ryanair-om.
Razni zvaničnici EU ranije su mi privatno priznali da je on "pobijedio" i da će ostati na čelu države, uprkos činjenici da EU službeno ne priznaje njegovu vlast. Osjećaj je bio da će Bjelorusija polako, ali sigurno biti prebačena u uobičajeno stanje ugodne zapadne zapuštenosti, a opoziciona liderka Svetlana Tsikhanouskaya postala je još jedan uvriježeni, ali prognani bjeloruski lider.
Možda sada postoji šansa da se to promijeni - ako EU i ostatak Zapada to zaista žele.