Izbjeglički val promijenio je smjer i ponovno se vraća na Sredozemno more. Glavna ruta sada je od Libije prema Italiji i onda dalje prema Evropi. Samo u jednom danu oko 3.000 ljudi je spašeno u 23 akcije kod libijske obale. Talijanska obalska straža saopćila je da je u dva dana spašeno više od 5.500 ljudi koji su na malim brodicama, ribaricama, čamcima na napuhavanje, pokušali stići do otoka Lampeduse.
Istodobno je Grčka počela sa evakuacijom izbjegličkog kampa nadomak Idomenija. Njemačka kancelaraka Angela Merkel se nada da dogovor s Turskom o smještaju izbjeglica neće propasti.
Kvote za prijem izbjeglica i dalje su razlog za nezadovoljstvo pojedinih članica EU, posebno onih iz bivšeg komunističkog bloka. Mađari će o tome odlučivati na referendumu. Poljaci ih ne žele primiti. Češki establišment ne pokazuje interes, a predsjednik države se ponosi svojim antiizbjegličkim stavovima. Gdje su zakazale članice EU, da li je izostala solidarnost koja bi trebala biti temelj modernog društva?
Brojne međunarodne nevladine organizacije, volonteri iz cijelog svijeta među prvima su koje pomažu ljudima u nevolji. Onaj ko zna što znači biti izbjeglica nema dilemu.
Zrinka Bralo, bivša sarajevska novinarka, i sama izbjeglica od 1993. bavi se pitanjima izbjeglica i migranata. Danas je izvršna direktorica organizacije koja se bori za prava manjina i imigranata u Velikoj Britaniji.
Za RSE govori o boravcima u nekim od izbjegličkih kampova u Evropi i posebno o odnosu prema djeci.
Bralo: Posjetila sam Calais, nezvanični kamp koji njegovi stanovnici zovu “džungla”. To mjesto upravo tako izgleda. Jednostavno nije za ljude. U takvim neljudskim uvjetima živi jedan manji broj djece. Kada kažem djeca mislim na sve one mlađe od 18 godina. Tu je mnogo dječaka od 14 do 16 godina koji bježe iz Eritreje. Prokrijumčarili su se do ovoga kampa na razne moguće načine, a onda stižu u ruke bandi koje ih prebacuju do Britanijegdje neki od njih imaju rodbinu.
Postoji zakon po kojem bi ih Velika Britanija trebala prihvatiti, posebno ako imaju porodicu, na osnovu čega bi mogli zatražiti azil, no to ide jako sporo.
Bila sam i na Lezbosu za Novu godinu i tokom praznika. Tamo je u to doba svakodnevno stizalo 4.000 do 5.000 ljudi u malim čamcima. I svi su oni plaćali krijumčarima ogromne novce kako bi se spasili, pobjegli od rata, ali i iz Turske. Tu sam vidjela novorođene bebe, ali i istraumatizirane tinejdžere iz Sirije. Neki od njih su bili prisiljeni raditi na crno u Turskoj. Nije im bilo dozvoljeno da pohadjaju škole. Ta su djeca izgubila pet godina života i obrazovanja.
Žene i djeca apsolutno nemaju nikakvu zaštitu. Na izbjegličkom putu, u kampovima, u zemljama gdje pristižu ih se tretira kao brojeve i vrlo često su izloženi različitim oblicima nasilja. Postoji crna statistika o 10.000 nestale djece. Brinem se kako će se ta “nestala” djeca odnositi prema Evropi kada jednom odrastu i postanu građani ovog kontinenta i ove Unije. Oni će znati što se desilo i kako smo ih izdali.
RSE: Zašto evropske institucije i organizacije koje su iznosile podatke o deset tisuća nestale djece, nisu istražili što se dogodilo. Kako je moguće da nije bilo odlučnije reakcije?
Bralo: Nažalost, djeca nisu izuzetak u načinu na koji su evropske vlade i EU reagirale na ovaj izbjeglički egzodus. Tu se sve svodi na statistiku, na trošak i na političku štetu ili korist. Mnogi političari ovu krizu koriste za dobijanje poena na lokalnim izborima. To se već godinama događa u Britaniji i Francuskoj. Jedino je Angela Merkel uspjela svima staviti do znanja da će uvijek biti desničara koji se protive migrantima, te da to nije razlog da se ne pomogne ljudima. Stalno se prebacuje krivica s jednih na druge, i u tom nepostajanju sistema oni koji su najviše ugroženi, a to su djeca, “propadaju” kroz tu mrežu sigurnosti. Znači djeca nisu djeca, oni su izbjeglice.
Boli me kada vidim kako se prema tim ljudima pojedine države ponašaju, ostavljeni su bez sredstava, prave pomoći, čak se i djeca radjaju u blatu kampova.
RSE: Ove sudbine podsjećaju na ljude koji su sa djecom bježali od rata u bivšoj Jugoslaviji.
Bralo: Nedavno sam bila na jednom događaju za Srebrenicu. Tamo je bio poster s fotogafijama mučenika koji su nestali u Srebrenici. Gledam te nesretne ljude. Ne izgledaju drugačije odovih mučenika koji su po evropskim izbjegličkim kampovima. Studentima koji su bila na tom događaju rekla sam. Jedini način da se vi ovim ljudima odužite je da pomognete živima. Da sada ovih osam tisuća Srebreničana ustanu i da se ukažu na vašim granicima, isto bi ih tretirali kao ove izbjeglice. Ta jedna hipokrizija po kojoj smo im dobri samo kao mrtvi i samo u prošlosti, to je ono što je najprljavije u ovakoj evropskoj politici.
Facebook Forum