Problem jezika ponovo je podigao strasti u Republici Srpkoj. Brojni roditelji bošnjačke djece odbili su da na kraju školske godine podignu knjižice i svjedočanstva jer je u njima pod maternjim jezikom pisalo bošnjački jezik, a ne bosanski jezik, kako oni smatraju da treba. Ministarstvo prosvjete se pravda da je naziv jezika u skladu sa ustavom Republike Srpske dok međunarodne organizacije ističu kako pitanje jezika ne treba biti predmet podjela i politizacije koje utiču na obrazovanje djece.
Umjesto da se ponose ocjenama u svojim knjižicama koje su stekli učenjem i radom u toku protekle školske godine, učenici bošnjačke nacionalnosti područnih škola u Kotorskom i Grapskoj u okolini Doboja nisu ih podigli. Problem je nastao jer njihovi roditelji odbijaju da se kao maternji jezik upiše bošnjački, a ne bosanski jezika, kako tvrde, da je do sada stajalo.
Da bošnjački jezik ne postoji smatra i Lamija Mehmedić, član Savjeta roditelja Osnovne škole ˝Milan Rakić˝ u Kotorskom.
˝Mene sada konkretno zanima po kom planu i programu će se izvoditi nastava bošnjačkog jezika, koji ne postoji. Po kom udžbeniku će učiti naša djeca bošnjački jezik, ja takav nisam vidjela i ko će zapravo predavati taj jezik˝, pita se Mehmedić.
Elvedina Bečić, majka dvoje učenika iz Kotorskog takođe je revoltirana ovim što se dešava.
˝Mi smo u državi Bosni i Hercegovini i ja mislim da bosanski jezik je naš maternji jezik i na drugo ne pristajemo˝, poručuje Bečić
Da podignu knjižice svoje djece zbog upisanog bošnjačkog jezika, odbili su i roditelji djaka iz područne Osnovne škole ˝Vuk Stefanović Karadžić˝ iz sela Grapska u okolini Doboja. Enisa Karalić jedna je od nezadovoljnih roditelja:
˝Djeca su naravno učila bosanski jezik i ne prihvatam to kao i svi ostali, da se sada odjednom uči bošnjački jezik˝, kaže Karalić
Sličan problem imaju i roditelji bošnjačke djece iz Vrbanjaca koji već dvije godine vode bitku za nacionalnu grupu predmeta u kojoj traže izučavanja bosanskog jezika. Nedžad Smajlović, jedan od roditelja, kaže da oni i dalje imaju problem i da nema nikakvog pomaka.
˝Mi nećemo isto odustati tu u Vrbanjcima i Kotor Varoši dok ne dobijemo bosanski jezik, da piše u knjižicama i u svjedočanstvima. To je stav nas svih roditelja tu u Vrbanjcima. Mi ne ugrožavamo ničija prava da djeca uče srpski i hrvatski jezik ali nek dopuste i nama da naša djeca uče ono što mi hoćemo, ne samo ovdje, nego da na područiju cijele BiH svi imaju ista prava˝, poručuje Smajlović.
Postavlja se pitanje zašto se odjednom umjesto bosanskog u svjedočanstvima našao bošnjački jezik, iako su djeca izučavala bosanski po nastavnom planu i programu Tuzlanskog kantona iz udžbenika bosanskog jezika. Iz Ministarstva prosvjete Republike Srpske ne žele komentarisati ovu naglu promjenu, ali ističu je ona u skladu sa entitetskim Ustavom. Radmila Kocić, pomoćnica ministra za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje kaže:
˝U Ustavu Republike Srpske definisani su nazivi jezika u Republici Srpskoj i mi smo se upravo toga držali kad smo radili naš nastavni plan. Nemoguće je izvesti naziv jezika ukoliko on nije podudaran sa nazivom naroda. Pošto u Ustavu stoje nazivi srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda, dakle u skladu sa tvorbenim pravilima Srpskog jezika izvedeni su i nazivi srpski, hrvatski i bošnjački jezik˝, kaže Kocić.
Mile Dmičić, profesor Pravnog fakulteta u Banjaluci kaže da pitanje jezika nije definisano u Ustavu BiH, a da se u Dejtonskom mirovnom sporazumu jedino spominju jezici srpski, bosanski i hrvatski u kontekstu prevoda teksta sporazuma na te jezike, što nikad nije urađeno. Tako Dmičić ističe da je pitanje naziva jezika različito definisano u Ustavu Federacije, Brčko Distrikta i Republike Srpske.
˝U Republici Srpskoj jezici su bošnjačkog naroda, hrvatskog naroda i srpskog naroda. U Ustavu Federacije BiH riječ je o bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, a isto određenje je i u statutu Brčko distrikta. Dakle, različiti su pristupi˝, pojašnjava Dmičić.
Dmičić napominje da na tragu ovih definicija jezika treba poštovati entitetske ustave i poštovati pravo na definisanje naziva jezika po evropskim konvencijama.
˝Treba imati potpunu naučnu, stručnu, pedagošku i uopšte političku senzibilnost prema tome kako i na koji način će se, posebno u dokumentima koji čine javne isprave u školstvu, definisati jezik˝, kaže Dmičić.
Povodom problema koji imaju roditelji bošnjačke djece, oglasile su se i međunarodne nevladine organizacije. Iz OSCE-a u Bosni i Hercegovin smatraju da jezik nikako ne bi trebao biti povod nesuglasica, a posebno nebi trebao uticati na obrazovanje djece, dok iz UNICEF-a u BiH traži hitno rješenje "kontroverze u vezi sa nazivom jezika koji se koriste u obrazovanju".
S obzirom da problemi običnih građana uglavnom u BiH dobijaju političke konotacije, različiti su i stavovi političara Srpske i Bošnjačke nacionalnosti. Ipak, niko ne može osporiti građanima BiH bilo koje nacionalnosti da svoj jezik zovu kako hoće, tvrde roditelji.
