U Pragu je promovisan dječiji roman “Chief drvena noga” bosanskog autora Rizaha Pašalića koji je nedavno izašao na českom jeziku u izdanju “Fori Prague”. Knjiga je u Sarajevu doživjela dva izdanja. Najprije je objavljena u izdanju “Svjetlosti”, a postom je štampala i izdavačka kuća “Zoro”
To je priča o trinaestogodišnjem dječaku Dikiju koji, nakon što je ostao bez noge, stiže sa ocem i majkom u jedno malo mjesto na Jadranu gdje su oni godinama provodili godišnji odmor. Pri prvom susretu sa drugovima shvata da je njegov strah da će ga sažaljevati i da ga više neće prihvatati kao sebi ravnog bio opravdan.
Počinje da izbjegava drugove, samuje i najviše vremena provodi na moru u očevom čamcu pošto je prethodno dobro savladao pomorske vještine. To njegovo znanje učiniće od njega heroja kada prilikom bure uspije da spasi djevojčicu koja je sama ostala u čamcu na razbješnjelom moru. Odrasli ga grle i čestitaju mu, a njegovi drugovi, koji su ga do juče sažaljevali, sada mu se dive.
Promocija je organizovana pod pokroviteljstom Ministarstva školstva Češke Republike i Ambasade Bosne i Hercegovine u Pragu. Ministarstvo je pozvalo Rizaha Pašalića da svoj roman prezentira na početku savjetovanja direktora specijalnih škola za hendikepiranu djecu iz cijele Češke Republike.
Otvarajući promociju Zvjezdana Marković, koja je je u ime Ambasade Bosne i Hercegovine bila nosilac cijelog projekta, rekla je da vjeruje da će roman koji priča o dječaku koji nakon gubitka noge uspijeva da pobijedi i sebe i svoju skeptičnu okolinu naći čitaoca u Češkoj .
“Ta priča je u suštini optimistička”, kaže ona.
Rizah Pašalić: Znao sam da u toku rata moram nastaviti sa pisanjem, bojao da će me užas rata uništiti. Posebno mi je bilo teško da vidim djecu koja su stradala u ratu.Rizah Pašalić je svoj roman posvetio djeci invalidima bosanskog rata. “Želja mi je da ova knjiga bar malo utješi djecu invalide rata” kaže Pašalić u posveti. Roman je pisao za vrijeme rata u veoma teškim okolnostima. Pašalić je rat proveo na Grbavici, dijelu Sarajeva koji je bio pod okupacijom srpskih snaga. Bio je u radom vodu, pa je od jutra do večeri morao da radi najteže fizičke poslove. Kako je u takvim uslovima našao snage da piše?
“Rat je užasna stvar i mislim da sam pisao da na neki način zaštitim sebe”, kaže Pašalić u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.
“Ja sam pisao čitav život. Kad sam bio mlad, pisao sam radio drame i priče, poslije sam desetine godina kao advokat pisao tužbe, žalbe, pa onda opet priče i romane. Znao sam da u toku rata moram nastaviti sa pisanjem, bojao da će me užas rata uništiti. Posebno mi je bilo teško da vidim djecu koja su stradala u ratu. I onda sam odlučio da ne pišem o samom ratu - možda ću nekad i o tome pisati - nego da pišem nešto što će pomoći bosanskoj djeci koja su često ostajala invalidi, ne samo fizički invalidi, ta djeca su bila teško pogođena u razvoju jer nisu doživjela radost djetinjstva.”
NAJBOLJI SARADNICI - DJECA
Pašalić, koji u svom romanu njeguje stil stalne komunikacije pripovjedača sa glavim junakom romana, na jednom mjestu kaže: “Koliko bi Dikiju bilo lakše da sam mu mogao reći da će on biti prvi pozitivni lik sa drvenom nogom, naravno ne računajući Pinokija koji je sav bio načinjen od drveta”, aludirajući na činjenicu da su junaci sa drvenom nogom u dječijoj literaturi uglavnom bili gusari i razbojnici.
Objašnjavajuci taj svoj izbor Pašalić ističe:
“Želio sam da pokažem da i djeca, koja su hendikepirana, mogu učiniti nešto lijepo, pametno, hrabro, da čovjek sa hendikepom nije osuđen na nesreću.”
Pašalić veoma insistira na tome da su mu u pisanju romana na okupiranoj Grbavici najbolji saradnici bila djeca:
“Kad bih napisao neko poglavlje odnosio bih to na čitanje djeci u komšiluku. Oni bi to pročitali, ja bih sa njima porazgovarao, pitao ih kako im se to sviđa, a oni bi onda od mene tražili da im što prije donesem iduće poglavlje jer su željeli da vide šta će dalje biti sa mojim junakom Dikijem. Davali su mi i sugestije kako bi oni voljeli da se priča dalje razvija. Kao da su ta djeca zajedno sa mnom pisala roman, a ja sam, naravno, žurio da što prije zadovoljim njihovu znatiželju. Djeca u Češkoj su na moj roman reagovala na poseban način. Naime, moja knjiga je podijeljena djeci koja su na liječenju u jednoj praškoj bolnici, neki od njih su i invalidi, pa su oni svoj doživljaj mog romana izrazili crtežima. Bilo je dvadesetak crteža. Neki su rađeni olovkom, drugi vodenim bojama, bilo je i onih koji su rađeni tušem, a bilo je i kolaža. Nevjerovatno je šta su sve oni uspjeli da vide u mom romanu.”
Crteži djece iz Tomajerove bolnice u Pragu inspirisani knjigom
Crteži djece iz Tomajerove bolnice u Pragu, inspirisani prizorima iz romana “Chief drvena noga”, bili su izloženi na promociji u Ministarstvu školstva i izazvali su divljenje prisutih. Mirjana Orozović dječiji psiholog te bolnice kaže:
“Djeca su bila oduševljena tim romanom. Oni su pratili avanture glavnog junaka Dikija kao da se to njima događa. Uživali su u činjenici da neko ko je hendikepiran može da pravi podvige na kojima mu zavide ne samo zdrava djeca nego i odrasli. Među djecom, koja su ilustrovala roman, bila je i jedna djevojčica koja je nedavno u saobraćajnoj nesrećui ostala bez noge. Napravila je krasan crtež. Oni ne doživljavaju hedikepiranost kao neku strašnu nesreću kako odrasli na to gledaju, pa onda to prenose na svoju djecu. Zanimljivo je da su gotovo svi crteži zračili optimizmom. Samo poneki predstavljaju dečaka koji pati zato što nema nogu.”
Zvjezdana Marković kaže da će crteži biti ponuđeni fondaciji poznate glumice Šantal Pulen, koja radi na poboljšanju uslova u dječijim bolnicama, da bi ukrasili bolničke sobe.
Roman je na česki preveo Mihad Mujanović, asistent na Katedri za slavistiku Karlovog univerziteta u Pragu. Mujanović je rođen u Srebrenici, a potom se njegova porodica preselila u Bratunac, odakle je za vrijeme rata protjerana. U Prag je stigao kao dječak od šest godina.
To je priča o trinaestogodišnjem dječaku Dikiju koji, nakon što je ostao bez noge, stiže sa ocem i majkom u jedno malo mjesto na Jadranu gdje su oni godinama provodili godišnji odmor. Pri prvom susretu sa drugovima shvata da je njegov strah da će ga sažaljevati i da ga više neće prihvatati kao sebi ravnog bio opravdan.
Počinje da izbjegava drugove, samuje i najviše vremena provodi na moru u očevom čamcu pošto je prethodno dobro savladao pomorske vještine. To njegovo znanje učiniće od njega heroja kada prilikom bure uspije da spasi djevojčicu koja je sama ostala u čamcu na razbješnjelom moru. Odrasli ga grle i čestitaju mu, a njegovi drugovi, koji su ga do juče sažaljevali, sada mu se dive.
Promocija je organizovana pod pokroviteljstom Ministarstva školstva Češke Republike i Ambasade Bosne i Hercegovine u Pragu. Ministarstvo je pozvalo Rizaha Pašalića da svoj roman prezentira na početku savjetovanja direktora specijalnih škola za hendikepiranu djecu iz cijele Češke Republike.
Otvarajući promociju Zvjezdana Marković, koja je je u ime Ambasade Bosne i Hercegovine bila nosilac cijelog projekta, rekla je da vjeruje da će roman koji priča o dječaku koji nakon gubitka noge uspijeva da pobijedi i sebe i svoju skeptičnu okolinu naći čitaoca u Češkoj .
“Ta priča je u suštini optimistička”, kaže ona.
“Rat je užasna stvar i mislim da sam pisao da na neki način zaštitim sebe”, kaže Pašalić u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.
“Ja sam pisao čitav život. Kad sam bio mlad, pisao sam radio drame i priče, poslije sam desetine godina kao advokat pisao tužbe, žalbe, pa onda opet priče i romane. Znao sam da u toku rata moram nastaviti sa pisanjem, bojao da će me užas rata uništiti. Posebno mi je bilo teško da vidim djecu koja su stradala u ratu. I onda sam odlučio da ne pišem o samom ratu - možda ću nekad i o tome pisati - nego da pišem nešto što će pomoći bosanskoj djeci koja su često ostajala invalidi, ne samo fizički invalidi, ta djeca su bila teško pogođena u razvoju jer nisu doživjela radost djetinjstva.”
NAJBOLJI SARADNICI - DJECA
Pašalić, koji u svom romanu njeguje stil stalne komunikacije pripovjedača sa glavim junakom romana, na jednom mjestu kaže: “Koliko bi Dikiju bilo lakše da sam mu mogao reći da će on biti prvi pozitivni lik sa drvenom nogom, naravno ne računajući Pinokija koji je sav bio načinjen od drveta”, aludirajući na činjenicu da su junaci sa drvenom nogom u dječijoj literaturi uglavnom bili gusari i razbojnici.
Objašnjavajuci taj svoj izbor Pašalić ističe:
“Želio sam da pokažem da i djeca, koja su hendikepirana, mogu učiniti nešto lijepo, pametno, hrabro, da čovjek sa hendikepom nije osuđen na nesreću.”
Pašalić veoma insistira na tome da su mu u pisanju romana na okupiranoj Grbavici najbolji saradnici bila djeca:
“Kad bih napisao neko poglavlje odnosio bih to na čitanje djeci u komšiluku. Oni bi to pročitali, ja bih sa njima porazgovarao, pitao ih kako im se to sviđa, a oni bi onda od mene tražili da im što prije donesem iduće poglavlje jer su željeli da vide šta će dalje biti sa mojim junakom Dikijem. Davali su mi i sugestije kako bi oni voljeli da se priča dalje razvija. Kao da su ta djeca zajedno sa mnom pisala roman, a ja sam, naravno, žurio da što prije zadovoljim njihovu znatiželju. Djeca u Češkoj su na moj roman reagovala na poseban način. Naime, moja knjiga je podijeljena djeci koja su na liječenju u jednoj praškoj bolnici, neki od njih su i invalidi, pa su oni svoj doživljaj mog romana izrazili crtežima. Bilo je dvadesetak crteža. Neki su rađeni olovkom, drugi vodenim bojama, bilo je i onih koji su rađeni tušem, a bilo je i kolaža. Nevjerovatno je šta su sve oni uspjeli da vide u mom romanu.”
Crteži djece iz Tomajerove bolnice u Pragu, inspirisani prizorima iz romana “Chief drvena noga”, bili su izloženi na promociji u Ministarstvu školstva i izazvali su divljenje prisutih. Mirjana Orozović dječiji psiholog te bolnice kaže:
“Djeca su bila oduševljena tim romanom. Oni su pratili avanture glavnog junaka Dikija kao da se to njima događa. Uživali su u činjenici da neko ko je hendikepiran može da pravi podvige na kojima mu zavide ne samo zdrava djeca nego i odrasli. Među djecom, koja su ilustrovala roman, bila je i jedna djevojčica koja je nedavno u saobraćajnoj nesrećui ostala bez noge. Napravila je krasan crtež. Oni ne doživljavaju hedikepiranost kao neku strašnu nesreću kako odrasli na to gledaju, pa onda to prenose na svoju djecu. Zanimljivo je da su gotovo svi crteži zračili optimizmom. Samo poneki predstavljaju dečaka koji pati zato što nema nogu.”
Zvjezdana Marković kaže da će crteži biti ponuđeni fondaciji poznate glumice Šantal Pulen, koja radi na poboljšanju uslova u dječijim bolnicama, da bi ukrasili bolničke sobe.
Roman je na česki preveo Mihad Mujanović, asistent na Katedri za slavistiku Karlovog univerziteta u Pragu. Mujanović je rođen u Srebrenici, a potom se njegova porodica preselila u Bratunac, odakle je za vrijeme rata protjerana. U Prag je stigao kao dječak od šest godina.
