Steven Blockmans, direktor za evropsku vanjsku politiku u Centru za evropske političke studije u Briselu, za ‘Zašto?’ analizira rezultate strategije proširenja Evropske komisije na Zapadni Balkan uoči završetka mandata trenutne Komisije, učinkovist ‘Berlinskog procesa’, mogućnost za dogovor u okviru dijalog Srbije i Kosova, te izazove pred EU u odnosu na pojedine zemlje.
- Strategija proširenja na Zapadni Balkan i Berlinski proces?
Moja ukupna ocjena mandata ove komisije je, očigledno, pomiješana. Šaljući negativan signal o proširenju 2014. godine ona je nesvjesno odložila reformski poticaj u zemljama regiona. Ove godine je sa zakašnjenjem pokušala ubrizgati novi politički zamah u proces proširenja, ali naravno ova Komisije prije odlaska neće moći stimulisati reforme na onaj način na koji je to mogla uraditi da je 2014. izašla sa pozitivnom agendom.
Berlinski proces je pokrenut 2014. kao dopuna prilično negativnom pristupu Jean-Claude Junckera i njegove Komisije kada su stupili na dužnost. Berlin je očigledno želio zadržati zamah, održavajući barem godišnje sastanke sa zapadnobalkanskom šestorkom i određenim zemljama članicama, ali ne svima njima.
Naravno, vidjeli smo niz samita na godišnjem nivou ali poslije njih nije bilo rigoroznog i tehnokratskog nastavka kakav radi Komisija. Oni su ponudili određeni politički podsticaj, ali nedovoljan da bi se sam taj proces, bez podrške dovoljno država članica, pretvorio u nešto konkretno, osim godišnjeg okupljanja lidera i objavljivaja nadahnutih kominikea o povezanosti i slično. Taj proces je prevazišao svoju svrhu i trebalo bi da bude napušten.
Ono što želim reći je da se ne moće 2018. uzeti kao polazna tačka. I ako se pogleda unazad, onda se vidi da nije mnogo postignuto, i pomiješani signali koje je slala Evropska unija, i kroz Komisiju i također putem Berlinskog procesa, donekle objašnjavaju zašto je politički podsticaj isključen iz procesa i zbog čega može doći do zabušavanja od strane vlada na Zapadnom Balkanu.
Ali, ne možemo svu krivicu svaliti ni na EU. Vlade ovih zemalja bi trebalo da budu zainteresovane za modernizaciju njihovih ekonomija, uprave, pravnih sistema i tako dalje, bez obzira na poruku koja dolazi iz EU da se trebaju posvetiti tim aktivnostima.
- Briselski dijalog između Srbije i Kosova?
On je u ranim fazama proizveo razne vrste tehničkih dogovora, kao što su registarske tablice za automobile, ali sveti gral procesa medijacije, a to je u konačnici priznanje Kosova državnosti od strane Srbije i normalizacija odnosa zasnovana na praktičnim stvarima, je za sada nedostižan za moderatora sa evropske strane.
Visoka predstavnica Federica Mogherini je vrlo svjesna da će njena zaostavština biti djelimično ocijenjena na osnovu uspjeha ili neuspjeha ovog pomognutog procesa dijaloga u koji pokušava udahnuti novi život, ali svakako vidimo da su pozicije sve više udaljenije nego što su bile prije godinu dana, i skoro su izvan dohvata evropskog medijatora. Ne znam koliko vremena je preostalo prije okončanja mandata Mogherinijeve kao visoke predstavnice i odlaska Komisije prije dolaska novog tima 2019. godine.
Sve je moguće, ali to zahtjeva hrabrost i vodstvo. Ako nešto dobro ima da se kaže o ovom procesu, to je da suprotstavlja dvojicu radikala na predsjedničkim pozicijima u Beogradu i Prištini. Ako oni ne mogu dogovoriti mir, onda će sigurno bilo koji vrsta umjerenih političara koji bi to mogli uraditi doći pod udar radikalnih struja što bi podrilo čitav proces.
Ova vrsta dijametralno suprotstavljenih osoba -- bivši vođa Oslobodilačke vojske Kosova i bivši Miloševićev šef propagande -- moraju postići dogovor, ako pronađu hrabrost i vodstvo kao što se činilo da jesu pokazali krajem ljeta, barem sa prijedlogom za razmjenu teritorija koji je izazvao različite reakcije sa evropske strane.
To barem pokazuje da su spremni da prevaziđu svoje razlike i postignu dogovor, ali mi se čini da smo sada suviše odmaknuti od onog što je prije nekoliko mjeseci izgledalo kao moguće iz njihove perspektive i nema previše nade da ćemo vidjeti rješenje ovog konflikta prije nego što se trenutno vodstvo u evropskim institucijama povuče sa scene.
- Trgovinski rat Kosova?
U ekonomskom smislu, mislim da je to pucanj u svoju nogu jer se dosta uvozi iz Srbije. To je politička odluka koja uskraćuje neke od osnovnih potrepština koje Kosovari dobijaju kroz trgovinu sa Srbijom. Da li je to vrsta prijetnje i očajnički potez koji će smekšati Vučića i vladu u Beogradu? To je veoma malo vjerovatno, i to je veoma upitna strategija.
Reakcije EU je bila slična. Obje države, kao i ostali u regionu, su se obavezali da učine granice na Balkanu manje važnim. Nakon čitave debate oko razmjene teritorija, o promjeni granica, ovaj tarifni zid koji je sada stvoren odvlači Kosovo i njegov odnos sa Srbijom u suprotnom smjeru. Mislim da je pristup EU po ovom putanju bio ispravan.
- Odnos EU prema Srbiji?
Prije svega, mislim da se Vučić ponaša prema pravilniku za autokrate kada potpiruje tenzije sa svim susjedima kako bi preusmjerio pažnju sa problema u svojoj kući, jer on zaista potkresuje krila medijima i slabi vladavinu prava. Mislim da bi EU trebala biti glasnija po ovom pitanju.
Da budem iskren, oni su izražavali zabrinutost na različite načine kroz redovne izvještaje koji su objavljeni u 2018. godini, i kroz govore i diplomatske demarše.
To nije toliko pitanje da ova poruke nije bila slana, pitanje je kako je bila slana. EU bi trebala biti glasnija kako bi gospodina Vučića držala odgovornim za eroziju zaštite fundamentalnih prava u njegovoj zemlji.
- Napredak ili zastoj na evropskom putu BiH?
Činjenica da se BiH pomakla na putu pridruženja nije toliko rezultat napretka unutar zemlje, nego više priznanja od strane EU da ako ne pogura BiH na tom putu onda ona rizikuje da klizne unazad.
Nakon zahtjeva za status kandidata za članstvo i ispunjavanje upitnika, ono što naredne godine možemo očekivati je sličan tehnokratski i jednostran pristup i davanje mišljenja Evropske komisija o spremnosti zemlje za otvaranje pristupnih pregovora koje će doći sa raznim vrstama upozorenje i uslova.
U međuvremenu, pravi problemi koje ima države se ne rješavaju. EU je odustala od ranijih uslova koje je postavila za napredak, kao što je primjena presude Sejdić-Finci Evropskog suda za ljudska prava koji se odnosi na predstavljanje u rotirajućem Predsjedništvu i u načinu na koji nije reagovala na ranije poteze Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Činjenica da će sada biti u Predsjedništvu i da to može iskoristiti da pojača razdor između Republike Srspske i Federacije BiH je izvjesna i zabrinjavajuća, na neki način, u vezi jedinstva zemlje.
Tako da je BiH zaista raspadnuta država iz te perspektive, i potreban je mnogo strukturiraniji pristup prema reformama ali jednostavno nema volje i nema jedinstva među zemljama članicama EU da se urade najvažnija strukturalne reforme u BiH, a to je reforma Ustava i sa time ponovno otvaranje Dejtonskog sporazuma.
- Crna Gora prevodnik na evropskom putu?
Crna Gora je, naravno, na papiru najviše odmakla u pregovorima za članstvo. Ali u reformi vladavine prava, a to su poglavlja koja su otvorena prva i biće zatvorena posljednja, bilo bi dobro vidjeti više napretka.
Postoji problem vodstva koji nije riješen sa ‘crnogorskim kraljem’ koji se reciklira na svim vrstama različitih pozicija posljednjih nekoliko godina kroz politiku rotirajućih vrata, kao premijer, predsjednik i tako dalje.
U konačnici, podmlađivanje crnogorskog političkog krajolika bi vjerovatno donijelo dosta dobra zemlji.
