Autoritarni vođa Bjelorusije Aleksandar Lukašenko sprema se da osvoji sedmi mandat na predsjedničkim izborima za koje čelnici Evropske unije kažu da su "farsa".
Birališta su otvorena rano u nedjelju, 26. januara, a Lukašenko, ruski saveznik koji je na vlasti već tri decenije, izjavio je da njegova zemlja ima "tvrdu demokratiju".
"Ne vršimo pritisak na nikoga i nećemo ušutkati nikoga", rekao je novinarima nakon što je dao svoj glas.
Međutim, opozicija, organizacije za ljudska prava i Zapad se ne slažu s njegovim navodima.
Nevladina organizacija Freedom House sa sjedištem u Washingtonu u svom posljednjem izvještaju opisala je Bjelorusiju kao "autoritarnu državu u kojoj su izbori otvoreno namješteni, a građanske slobode ozbiljno ograničene".
Opoziciona liderka u egzilu Svetlana Tihanovskaja, Lukašenkov glavni rival na izborima 2020. godine, navela je da su izbori u Bjelorusiji "farsa" i pozvala Bjeloruse da glasaju protiv svih kandidata.
Ona je u objavi na mreži X napisala da se u gradovima širom Evrope održavaju protesti protiv izbora, dodajući: "Bjelorusija traži slobodu".
Visoki zvaničnici EU su uoči bjeloruskih izbora postavljali pitanja o legitimnost izbora i očekivanoj Lukašenkovoj pobjedi.
Predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola nazvala je izbore "farsom".
"Moja poruka ljudima Bjelorusije je: ostanite snažni, podržavamo vas, doći će kraj diktaturi", napisala je na X-u.
Šefica vanjske politike EU Kaja Kallas kritikovala je Lukašenka zbog toga što se "drži za vlast već 30 godina" i rekla da će se "ponovno imenovati na još jednim lažnim izborima".
"Ovo je otvorena uvreda demokratiji", objavila je Metsola na X-u.
Međutim, Lukašenko je odbacio kritike i ignorisao izjave zapadnih lidera.
"Priznali vi ove izbore ili ne: to je stvar ukusa. Nije me briga zbog toga. Najvažnija stvar za mene je da ih Bjelorusi priznaju", rekao je Lukašenko novinarima u Minsku 26. januara.
'Posljednji diktator Evrope'
Aleksandar Lukašenko, bivši direktor državne farme, postao je predsjednik države 1994. godine, na talasu gnjeva javnosti zbog naglog pada životnog standarda poslije haotičnih i bolnih reformi tokom prelaska sa socijalističke na tržišnu privredu.
Lukašenka su tokom prvog mandata nazivali "posljednjim diktatorom Evrope", a on je opravdao taj nadimak oštrim obračunom sa neistomišljenicima i produžavanjem vladavine putem izbora koje Zapad opisuje kao neslobodne i nepoštene.
Na proteste poslije izbora 2020. vlasti su odgovorile sveobuhvatnom represijom - uhapsile su više od 65.000 ljudi, pretukle hiljade, i zabranile rad stotinama nezavisnih medija i nevladinih organizacija, zbog čega su zapadne zemlje Minsku uvele sankcije.
Tokom 30-ogodišnje vladavine, Lukašenko se oslanjao na subvencije i političku podršku Rusije, kojoj je dozvolio da koristi bjelorusku teritoriju za invaziju na Ukrajinu 2022. godine, a kasnije je pristao i da primi dio ruskog taktičkog nuklearnog oružja.
Lukašenko ne krije divljenje prema nekadašnjem Sovjetskom Savezu, vratio je kontrole sovjetskog tipa nad ekonomijom, obeshrabrio je upotrebu bjeloruskog jezika u korist ruskog i insistirao je na zamjeni crveno-bijele nacionalne zastave onom koju je Bjelorusija koristila dok je bila jedna od 15 sovjetskih republika.
Vodeća bjeloruska bezbjednosna agencija zadržala je ozloglašeno ime KGB iz sovjetskog perioda, a Bjelorusija je jedina zemlja u Evropi sa smrtnom kaznom, koja se izvršava hicem u potiljak.
