U Bijeljini, gradu u kojem su svibanjske poplave donijele nemjerljive štete, kuće su uglavnom već sanirane i ljudi su se vratili poljoprivredi. Iako su ih poplave, kako kažu, unazadile za nekoliko godina, optimistično gledaju na budućnost. Međutim, upozoravaju da su nasipi i dalje otvoreni, bez obzira na stalna meteo upozorenja. Jesen je pred vratima i najavljuju se nove, obilne kiše.
Građani Bijeljine, posebice stanovnici okolnih mjesta: Balatuna, Velina Sela i Janje, još uvijek se prisjećaju svibanjskih poplava kada im je vodena bujica uništila domove. Danas, četiri mjeseca poslije, i dalje zbrajaju posljedice - jer poljoprivredno dobro im je uništeno i zemlja od velike količine vlage i sada uništava sve što su posijali. Mile Blagić:
„Od poljoprivrede nema ništa. Da vidite baštu, sve trune - paradajz sazrije i za dan strune. Voće trune. Evo jabuke – one su pred sazrijevanje, ali ne mogu da sazriju nego strunu i opadaju. Ako budu ovakve poplave, nema ovdje opstanka.“
A samo tri mjeseca prije poplava u novu kuću uselila je Spasenija Milovanović. Posebnu pomoć, osim vaučera, nije dobila. Kaže - ionako je sve navikla sama:
„I da li je to život što te sve tako tare, nisam svjesna uopšte. Navikla sam na sve, ništa me više ne može iznenaditi. Znam da moram ići raditi i boriti se dalje, nema okretanja.“
U izbjegličkom naselju u Balatunu kod Bijeljine ljudima su obećane nove montažne kuće još u svibnju. Danas ih se gradi tek sedam. I to zahvaljujući dobrim ljudima iz inozemstva koji financiraju sedam kuća preko Otvorene mreže. Sreću je tako imala obitelj Radić. Slobodanka i Srđan, zajedno sa svoja dva sina, uselit će u novi dom.
„ Skupili su ta sredstva i usmjeravaju ih baš na pravo mjesto. Čuo sam da idu ta sredstva i u Zenicu i nama, ali ovo je za mene kapital. Ja ovo nisam ni sanjao“, kaže Srđan.
„Ali meni je žao i ostalih ako ne uđu u svoj dom kao i mi. Meni je žao i ostalog naroda, svi smo pretrpjeli isto“, dodaje Slobodanka.
Vlasti svoj dio gradnje još nisu ni počele, niti se zna kada će. Zora Šiforija:
„Trebalo da se vlada više angažuje i ovi radnici što rade da malo brže rade - da ne sjede. Odem i ja na njivu pa radim, ali nema mi odmora- Doručak, ručka, tu ti je odmor i onda radiš. Npr. i ja kad bih imala svoje radnike, gledala bih da se radi. Bogami, oni nešto slabije rade.“
Dvadeset i pet poplavljenih obitelji bilo je smješteno u školu. Međutim, zbog početka nove školske godine morali su se vratiti u poplavljene barake. Sada žive sa miševima i zmijama. Strahuju od jeseni, ali i od zime. Živko i Anđa Klisura:
„Možda je nekome smiješno, ja naveče otvorim sve živo, prozore i vrata, ne mogu se nadisati, a ujutro kad ustanem kao bumbar sam zatekao. Tu još vode ima koliko hoćeš. Ma ima svašta, nema šta nema. To je jadno i žaloso. Obeća, se, ali sporo ide to. Ja ne kažem da oni neće ono što su obećali uraditi i nama pomoći, ali nekako to klapara tamo-vamo, ne ide to ubrzano. A zima je tu.“
„Evo i za ovaj vaučer danas smo cijeli dan hodali da kupimo nešto. Zvali nas iz Elektronika da dođemo, mi došli dole, nema ništa. Šporeti svi zauzeti, zamrzivači svi zauzeti - čekajte do sljedeće sedmice i tako, vratili se, ništa.“
A u Janji baš mjesec dana pred izbore, na sam početak nove školske godine počela je zamjena stolarije u poplavljenoj osnovnoj školi. Direktorica Milica Petrović tvrdi da u vrijeme raspusta stolarija nije mogla biti zamijenjena zbog administrativnih procedura:
„Škola je jedno veliko gradilište, ali to ne smeta da se nastava normalno ne realizuje. Ja sam sa timom svojih ljudin koji rade ovdje u školi dogovorila i napravili smo novu kompoziciju rada koja će se realizovati od 1. do 15. septembra - ja se nadam bez ikakvih smetnji.“
Građani Bijeljine strahuju od novih poplava jer je veoma malo učinjeno na obnovi i izgradnji novih nasipa. A ovi postojeći - već su ih izdali.
