U Bosni i Hercegovini trenutno ima osam javnih univerziteta, dvije javne visoke škole i 26 privatnih visokoškolskih ustanova. Bolonjski proces se ne provodi, ulaganja u javne univerzitete su zanemariva, a politizacija visokoškolskih ustanova postala je svakodnevna.
Bolonjski proces u BiH tek je u začetku i nije se daleko odmaklo od prvih koraka ka podizanju nivoa obrazovanja, smatra profesor sa banjalučkog Filozofskog fakulteta Miodrag Živanović.
Kaže da je BiH još uvijek daleko od autonomije univerziteta, koja je prvi i osnovni uslov ostvarivanja bolonjskog procesa. Javne visokoškolske ustanove opterećuje hronični nedostatak novca, jer one uspijevaju obezbijediti tek sredstava za plate, objašnjava Živanović i podsjeća da su ostala ulaganja sramotno niska.
„Ali ako bismo ozbiljno promatrali infrastruktru, ako bismo ozbiljno govorili o bibliotekama ili o međunarodnoj saradnji, onda bismo tu vidjeli da smo gotovo na samoj nuli“, kaže Živanović.
Procjene su da za implementaciju bolonjskog procesa treba oko šest milijardi eura, kaže pomoćnik ministra za visoko obrazovanje u Vladi Federacije BiH Predrag Mitrović i potvrđuje da tog novca u budžetima nema ni u tragovima. Budžet se puni iz privrede, podsjeća Mitrović, i pojašnjava kako se cijela priča vrti u začaranom krugu:
„Da bismo popravili svoju privredu, mi moramo uložiti, investirati u obrazovanje. Za to, prije svega, treba dobra politička volja“, navodi Mitrović.
Da je problem u novcu dobro znaju i studenti. Ipak, kažu da se neke stvari mogu i moraju unaprijediti sa postojećim resursima. Predsjednik Studentske unije RS Milan Petković navodi nedosljednosti u primjeni bolonjskog procesa u tom entitetu:
Studenti na univerzitetu, arhiv, foto: Midhat Poturović„Prije svega što su predavanja još uvijek ostala ex katedra. Profesori nisu pustili da student budeu centru obrazovanja. To znači da profesori i dalje predaju grupama od 200 ili 300 studenata, kao što je to bilo prije 30 godina. I takođe, drugi veliki problem je nepostojanje prakse.“
Akreditovanje kvaliteta
Iako je BiH potpisala Bolonjsku deklaraciju još 2003. godine, politička volja za njeno zakonsko uobličavanje stečena je četiri godine kasnije. Ali politika, kao jedna od ključnih prepreka za autonomiju univerziteta, nije iz visokog obrazovanja protjerana ni do danas.
„Kod izbora za tu visoko pozicioniranu funkciju nastavnika na univrezitetu, često imamo slučajeve da je riječ o ljudima koji su nekompetentni, da se naučne promocije vrše ne na osnovu načunih referenci nego i na osnovu političke poslušnosti“, navodi profesor Miodrag Živanović.
Osnovni problem privatnih univerziteta, ističe Živanović, su stavovi prema kojima se smatra dovoljnim uplata školarine kako bi se dobila diploma. Iako je bolonjski proces sa sobom donio uvođenje internog i eksternog osiguranja kvaliteta, čini se da je onaj interni - zakazao.
Zbog toga se očekuje da bi veliki broj problema i izazova trebalo da bude riješen kada počne akreditovanje visokoškolskih ustanova. Na tom poslu radi državna Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta.
Direktor Agencije Nihad Fejzić podsjeća da je BiH donijela svoje kriterije za akreditaciju visokoškolskih ustanova i došla do dokumenta koji je okvir za njihov kvalitet:
„Kriteriji počinju od prvoga koji se tiče strategije univerziteta, zatim preko sistema za unutrašnje osiguranje kvaliteta, zatim nastavnici, resursi, studenti, međunarodna saradnja, biblioteke itd“, kaže Fejzić.
Tek nakod prvog kruga akreditacija, moći će se dati ocjena o kvalitetu visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, kaže Fejzić. Podsjeća da je agencija do sada obučila više od 200 stručnjaka koji će kontrolisati u kojoj mjeri visokoškolske ustanove ispunjavaju kriterije.
Za sada se zna da, osim velikog broja visokoškolskih ustanova, Bosna i Hercegovina ima oko 120.000 studenata. Profesor Miodrag Živanović naglašava još jedan paradoks:
„Gotovo svi studiraju kad je riječ o mladim ljudima, a broj viskoobrazovanih ljudi u BiH ne prelazi prema procjenama tri posto. Dakle, pitanje je šta taj mehanizam koji se zove visoko obrazovanje uopšte proizvodi.“
Živanović zbog toga zaključuje da samo u Bosni i Hercegovini ne vrijede zakoni fizike i logike, prema kojima kvantite prelazi u kvalitet.
Bolonjski proces u BiH tek je u začetku i nije se daleko odmaklo od prvih koraka ka podizanju nivoa obrazovanja, smatra profesor sa banjalučkog Filozofskog fakulteta Miodrag Živanović.
Kaže da je BiH još uvijek daleko od autonomije univerziteta, koja je prvi i osnovni uslov ostvarivanja bolonjskog procesa. Javne visokoškolske ustanove opterećuje hronični nedostatak novca, jer one uspijevaju obezbijediti tek sredstava za plate, objašnjava Živanović i podsjeća da su ostala ulaganja sramotno niska.
„Ali ako bismo ozbiljno promatrali infrastruktru, ako bismo ozbiljno govorili o bibliotekama ili o međunarodnoj saradnji, onda bismo tu vidjeli da smo gotovo na samoj nuli“, kaže Živanović.
Procjene su da za implementaciju bolonjskog procesa treba oko šest milijardi eura, a tog novca nema.
Procjene su da za implementaciju bolonjskog procesa treba oko šest milijardi eura, kaže pomoćnik ministra za visoko obrazovanje u Vladi Federacije BiH Predrag Mitrović i potvrđuje da tog novca u budžetima nema ni u tragovima. Budžet se puni iz privrede, podsjeća Mitrović, i pojašnjava kako se cijela priča vrti u začaranom krugu:
„Da bismo popravili svoju privredu, mi moramo uložiti, investirati u obrazovanje. Za to, prije svega, treba dobra politička volja“, navodi Mitrović.
Da je problem u novcu dobro znaju i studenti. Ipak, kažu da se neke stvari mogu i moraju unaprijediti sa postojećim resursima. Predsjednik Studentske unije RS Milan Petković navodi nedosljednosti u primjeni bolonjskog procesa u tom entitetu:
Akreditovanje kvaliteta
Iako je BiH potpisala Bolonjsku deklaraciju još 2003. godine, politička volja za njeno zakonsko uobličavanje stečena je četiri godine kasnije. Ali politika, kao jedna od ključnih prepreka za autonomiju univerziteta, nije iz visokog obrazovanja protjerana ni do danas.
„Kod izbora za tu visoko pozicioniranu funkciju nastavnika na univrezitetu, često imamo slučajeve da je riječ o ljudima koji su nekompetentni, da se naučne promocije vrše ne na osnovu načunih referenci nego i na osnovu političke poslušnosti“, navodi profesor Miodrag Živanović.
Osnovni problem privatnih univerziteta, ističe Živanović, su stavovi prema kojima se smatra dovoljnim uplata školarine kako bi se dobila diploma. Iako je bolonjski proces sa sobom donio uvođenje internog i eksternog osiguranja kvaliteta, čini se da je onaj interni - zakazao.
Veliki broj problema trebalo da bude riješen kada počne akreditovanje visokoškolskih ustanova.
Zbog toga se očekuje da bi veliki broj problema i izazova trebalo da bude riješen kada počne akreditovanje visokoškolskih ustanova. Na tom poslu radi državna Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta.
Direktor Agencije Nihad Fejzić podsjeća da je BiH donijela svoje kriterije za akreditaciju visokoškolskih ustanova i došla do dokumenta koji je okvir za njihov kvalitet:
„Kriteriji počinju od prvoga koji se tiče strategije univerziteta, zatim preko sistema za unutrašnje osiguranje kvaliteta, zatim nastavnici, resursi, studenti, međunarodna saradnja, biblioteke itd“, kaže Fejzić.
Tek nakod prvog kruga akreditacija, moći će se dati ocjena o kvalitetu visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, kaže Fejzić. Podsjeća da je agencija do sada obučila više od 200 stručnjaka koji će kontrolisati u kojoj mjeri visokoškolske ustanove ispunjavaju kriterije.
Za sada se zna da, osim velikog broja visokoškolskih ustanova, Bosna i Hercegovina ima oko 120.000 studenata. Profesor Miodrag Živanović naglašava još jedan paradoks:
„Gotovo svi studiraju kad je riječ o mladim ljudima, a broj viskoobrazovanih ljudi u BiH ne prelazi prema procjenama tri posto. Dakle, pitanje je šta taj mehanizam koji se zove visoko obrazovanje uopšte proizvodi.“
Živanović zbog toga zaključuje da samo u Bosni i Hercegovini ne vrijede zakoni fizike i logike, prema kojima kvantite prelazi u kvalitet.
