Šesnaest godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, žrtve se, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, svakodnevno koriste u dnevno-političke svrhe. Oni koji su nastradali devedesetih godina prošlog vijeka često služe za politička potkusurivanja.
Kolika je manipulacija žrtvama najbolje svjedoči posljednji primjer - obilježavanja Dana logoraša u Omarskoj, zloglasnom logoru pod kontrolom bosanskih Srba, kroz koji je prošlo više hiljada osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Obilježavanje Dana logoraša na Dan pobjede nad fašizmom zasmetalo je Branislavu Dukiću, predsjedniku Saveza logoraša Republike Srpske, koji zbog toga najavljuje kontramjere:
„A to je da ćemo 27. jula, kada je podignut ustanak u BiH i kada je pukla prva puška protiv fašizma, da podignemo obilježje na Zlatištu višeSarajeva za stradale Srbe u Sarajevu.“
RSE: Da li to znači da vi zapravo sporite činjenicu da je Omarskoj bio logor?
Dukić: Mi nikad nismo osporili da se nije desio zločin na sve tri strane. Ali ne može biti 9. maj Dan logoraša kada je Dan pobjede nad fašizom.
„Dovoditi u vezu posjetu predstavnika Saveza logoraša BiH logoru Omarska, jednom od najzloglasnijih logora u BiH, a sigurno najzloglasnijem nakon Drugog svjetskog rata, sa podizanjem spomenika na području Trebevića pokazuje odsutsvo bilo kakvog saosjećanja jedne grupe ljudi ili pojedinaca sa bolom, sa patnjom, sa nestancima, sa silovanjima i na kraju sa likvidacijama koje su se dešavale posebno u ta tri najzloglasnija konclogora u BiH - Omarska, Keraterm i Trnopolje“, kaže Amor Mašović, predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.
Bitno je obilježiti stratišta
Kako je u Bosni i Hercegovini za najveći broj političara, ali i običnog puka, pripadnost naciji najbitnija, na isti način se odnosi i prema žrtvama. I oni se prebrojavaju po krvim zrncima, a stratišta na kojima su stradali ne priznaje drugi, odnosno treći konstitutivni narod.
Temelji za pravoslavnu crkvu u naselju Budak, januar 2011U takvoj konstalaciji odnosa ne preza se, recimo, da se iznad Memorijalnog centra u Potočarima, mjestu gdje su sahranjeni posmrtni ostaci srebreničkog genocida, slučajno ili ne, gradi pravoslavna crkva. Zbog toga se s pravom postavlja pitanje koliko politika manipuliše žrtvama.
„Politika jako puno ima uticaja. Nedavno sam imala sastanke sa članom bh. Predsjedništva Izetbegovićem i predsjednicima Hrvatske i Srbije, Josipovićem i Tadićem. Razgovor je išao u pravcu da i oni počnu reflektovati potrebu da se zajednički nešto obilježi, jer je od izuzetne važnosti da i politička rukovodstva u ovim zemljama krenu u istom pravcu“, kaže Ketrin Bomberger, direktorica Međunarodne komisije za nestala lica.
„Treba prihvatiti i priznati bol svake od tih žrtava i na neki način vidjeti kako njihovim porodicama ili direktnim žrtvama pružiti satisfakciju“, smatra Amor Mašović.
Obilježavanja mjesta stradanja primjerena su svugdje u civilizovanom svijetu, što se za Bosnu i Hercegovinu ne bi moglo reći. Međusobna osporovanja jednih, drugih i trećih najteže padaju onima koji su tokom devedesetih izgubili članove porodica. Koliko im je bitno da stratišta postoje, najbolje svjedoči Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Srebreničke majke”:
„To je za nas toliko važno - jer ako nemamo svojih najmilijih, da odemo bar na mjesto gdje su na najsvirepiji način ubijeni i mučeni.“
Sagledavanja zločina u cilju pomirenja
Za razliku od Srebreničanki, lokaciju gdje bi bilo obilježeno stradanje bugojanskih Hrvata njihove porodice nisu dobile. Spomen obilježje su napravili na gradskom groblju. Sarafina Kolovrat, iz Udruge obitelji i nestalih hrvatskih branitelja, kaže za naš radio kako negiranje ne vodi ničemu.
„Ne treba negirati da se nije dogodilo, niti su se sami poubijali ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi. Znači zlo se dogodilo, treba to obilježiti i iz toga treba izvući pouku – da se ne ponovi nikada i nikome“, kaže Sarafina Kolovrat.
„Dok ljudi ne shvate da se ne treba zloupotrebljavati tuđa žrtva radi nekih viših ili državnih ili ličnih interesa, do tog pomirenja među ljudima neće doći i ne može doći“, smatra i Boro Peulić, potpredsjednik Organizacije porodica zarobljenih i nestalih civila Republike Srpske.
Kada će u Bosni i Hercegovini žrtve biti žrtve, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, u ovom trenutku teško je reći. Istoričar Vuk Bačanović kaže kako je to uslovljeno promjenom vlasti.
„Vlasti koja će prošlost sagledavati naučno, na temelju činjenica, a ne je konstruisati opet tako da odgovara političkim probicima. A opet se sva ta stradanja moraju sagledati u kontekstu i u cilju pomirenja, a ne u cilju dizanja novih tenzija i najjeftinijeg profitiranja na žrtvi“, ocjenjuje Bačanović.
„Ja držim da je zapravo čitav proces rehabilitacije društvenih veza i čitav proces u koji mi moramo sa puno više čistoće i hrabrosti ući, stvaranja jedne zajednice koja će računati na svakog čovjeka i na njegov i osobni i grupni identitet, da se stvori takva atmosfera u kojoj ćemo sa jednakom tugom žaliti pred stratištima svih ljudi, jer ćemo samo tada biti sposobni sagledati gluposti i zla kojima smo robovali i na taj način proizvodili jedni drugima žrtve“, smatra fra Mijo Džolan, direktor Franjevačkog instituta za kulturu mira.
Kolika je manipulacija žrtvama najbolje svjedoči posljednji primjer - obilježavanja Dana logoraša u Omarskoj, zloglasnom logoru pod kontrolom bosanskih Srba, kroz koji je prošlo više hiljada osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Obilježavanje Dana logoraša na Dan pobjede nad fašizmom zasmetalo je Branislavu Dukiću, predsjedniku Saveza logoraša Republike Srpske, koji zbog toga najavljuje kontramjere:
„A to je da ćemo 27. jula, kada je podignut ustanak u BiH i kada je pukla prva puška protiv fašizma, da podignemo obilježje na Zlatištu više
Dovoditi u vezu posjetu predstavnika Saveza logoraša BiH logoru Omarska sa podizanjem spomenika na području Trebevića pokazuje odsutsvo bilo kakvog saosjećanja“, kaže Amor Mašović.
RSE: Da li to znači da vi zapravo sporite činjenicu da je Omarskoj bio logor?
Dukić: Mi nikad nismo osporili da se nije desio zločin na sve tri strane. Ali ne može biti 9. maj Dan logoraša kada je Dan pobjede nad fašizom.
„Dovoditi u vezu posjetu predstavnika Saveza logoraša BiH logoru Omarska, jednom od najzloglasnijih logora u BiH, a sigurno najzloglasnijem nakon Drugog svjetskog rata, sa podizanjem spomenika na području Trebevića pokazuje odsutsvo bilo kakvog saosjećanja jedne grupe ljudi ili pojedinaca sa bolom, sa patnjom, sa nestancima, sa silovanjima i na kraju sa likvidacijama koje su se dešavale posebno u ta tri najzloglasnija konclogora u BiH - Omarska, Keraterm i Trnopolje“, kaže Amor Mašović, predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.
Bitno je obilježiti stratišta
Kako je u Bosni i Hercegovini za najveći broj političara, ali i običnog puka, pripadnost naciji najbitnija, na isti način se odnosi i prema žrtvama. I oni se prebrojavaju po krvim zrncima, a stratišta na kojima su stradali ne priznaje drugi, odnosno treći konstitutivni narod.
„Politika jako puno ima uticaja. Nedavno sam imala sastanke sa članom bh. Predsjedništva Izetbegovićem i predsjednicima Hrvatske i Srbije, Josipovićem i Tadićem. Razgovor je išao u pravcu da i oni počnu reflektovati potrebu da se zajednički nešto obilježi, jer je od izuzetne važnosti da i politička rukovodstva u ovim zemljama krenu u istom pravcu“, kaže Ketrin Bomberger, direktorica Međunarodne komisije za nestala lica.
„Treba prihvatiti i priznati bol svake od tih žrtava i na neki način vidjeti kako njihovim porodicama ili direktnim žrtvama pružiti satisfakciju“, smatra Amor Mašović.
Obilježavanja mjesta stradanja primjerena su svugdje u civilizovanom svijetu, što se za Bosnu i Hercegovinu ne bi moglo reći. Međusobna osporovanja jednih, drugih i trećih najteže padaju onima koji su tokom devedesetih izgubili članove porodica. Koliko im je bitno da stratišta postoje, najbolje svjedoči Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Srebreničke majke”:
„To je za nas toliko važno - jer ako nemamo svojih najmilijih, da odemo bar na mjesto gdje su na najsvirepiji način ubijeni i mučeni.“
Sagledavanja zločina u cilju pomirenja
Za razliku od Srebreničanki, lokaciju gdje bi bilo obilježeno stradanje bugojanskih Hrvata njihove porodice nisu dobile. Spomen obilježje su napravili na gradskom groblju. Sarafina Kolovrat, iz Udruge obitelji i nestalih hrvatskih branitelja, kaže za naš radio kako negiranje ne vodi ničemu.
„Ne treba negirati da se nije dogodilo, niti su se sami poubijali ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi. Znači zlo se dogodilo, treba to obilježiti i iz toga treba izvući pouku – da se ne ponovi nikada i nikome“, kaže Sarafina Kolovrat.
„Dok ljudi ne shvate da se ne treba zloupotrebljavati tuđa žrtva radi nekih viših ili državnih ili ličnih interesa, do tog pomirenja među ljudima neće doći i ne može doći“, smatra i Boro Peulić, potpredsjednik Organizacije porodica zarobljenih i nestalih civila Republike Srpske.
Kada će u Bosni i Hercegovini žrtve biti žrtve, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, u ovom trenutku teško je reći. Istoričar Vuk Bačanović kaže kako je to uslovljeno promjenom vlasti.
„Vlasti koja će prošlost sagledavati naučno, na temelju činjenica, a ne je konstruisati opet tako da odgovara političkim probicima. A opet se sva ta stradanja moraju sagledati u kontekstu i u cilju pomirenja, a ne u cilju dizanja novih tenzija i najjeftinijeg profitiranja na žrtvi“, ocjenjuje Bačanović.
„Ja držim da je zapravo čitav proces rehabilitacije društvenih veza i čitav proces u koji mi moramo sa puno više čistoće i hrabrosti ući, stvaranja jedne zajednice koja će računati na svakog čovjeka i na njegov i osobni i grupni identitet, da se stvori takva atmosfera u kojoj ćemo sa jednakom tugom žaliti pred stratištima svih ljudi, jer ćemo samo tada biti sposobni sagledati gluposti i zla kojima smo robovali i na taj način proizvodili jedni drugima žrtve“, smatra fra Mijo Džolan, direktor Franjevačkog instituta za kulturu mira.
