Konferencija „Promovisanje univerzalnog pristupa memorijalima i sjećanju", koja je održana u četvrtak i petak u Sarajevu u organizaciji Međunarodne komisije za nestale osobe i UNDP-a, u partnerstvu sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstvom pravde BiH, označila je početak dijaloga o univerzalnim načinima obilježavanja sjećanja na žrtve iz proteklog rata u BiH.
Spomenici i sjećanja važan su dio suočavanja sa proslošću. U Bosni i Hercegovini najveći broj mjesta na kojima su počinjeni teški zločini nema nikakva obilježja koja bi bila znak sjećanja, ali i satisfakcija porodicama žrtava.
Nedostatak političke volje, smatraju udruženja žrtava, ovaj proces dodatno usporava. Skidanje ploče koju su postavile porodice žrtava sa višegradskog mosta, neobilježena mjesta zločina kao što je logor Manjača ili Vojno, te bivša kasarna Viktor Bubanj, samo su neki od brojnih primjera da, iako su željeli, članovi porodica nisu mogli dobiti ni spomen ploču na mjestima gdje su stradali ili poslednji put viđeni njihovi najbliži.
Predsjednik Udruženja logoraša BIH Murat Tahirović vjeruje da jemoguće naći univerzalan pristup memorijalima i sjećanju u BiH, ali da sve koči politika:
„Karakteristično za BiH je da imamo nepomirljive faktore u BiH koji će se vrlo teško odlučiti za nešto što je bitno za žrtve - da se postave memorijali, da se označe mjesta stradanja itd., jer tu imamo sukob, tu imamo činjenicu da neko mora da prihvati nešto što se dešavalo. Bošnjaci moraju da prihvate da je Čelebić bio logor u kojem su počinjeni zločini, Srbi moraju da prihvate da je Omarska bila logor u kojem su počinjeni zločini, Hrvati moraju da prihvate da je Dretelj bio logor u kojem su počinjeni zločini“, kaže Tahirović.
Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i nestalih boraca RS Nedeljko Mitrović smatra da je najvažnije prvo riješiti pitanje nestalih u BiH, a onda ostale segmente tranzicijske pravde, u koje spada i postavljenje memorijala i očuvanje sjećanja. Jedinstven pristup memorijalima u današnjoj BiH, bez obzira na volju pojedinaca, biće teško naći, dodaje on:
„Vjerovatno da mi svi pojedinačno imamo dobru namjeru u tom smislu. Ja lično mislim da to ne bi trebala biti smetnja, nego prije svega kao poruka da se upozorava svaka generacija šta se dešavalo i da se to više ne desi, da svi radimo na tome da zaista ne bude ovdje sukoba. Jeste zasita da je ovakvom konfliktnom društvu, postratnom, podijeljenom društvu po svim osnovama teško održati taj jedan balans međusobnog uvažavanja.“
Iskustva drugih
Bosni i Hercegovini kao primjer mogu poslužiti iskustva drugih zemalja. U susjednoj Hrvatskoj, prema odluci Sabora, svi spomenici iz Domovinskog rata su jednoobrazni, priča Ljiljana Alvir, predstavnica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.
Spomen obilježje u Ovčari, novembar 2001, foto: Enis Zebić„To je jedna vrlo jednostavna, crna mramorna ploča, koja ima onako polomljeni izgled. U sredini crne ploče je golubica kao simbol mira, koja je zarobljena u toj jednoj crnoj granitnoj ploči, i samo jednostavan natpis gdje stoji koliko žrtava je i pod kojim okolnostima stradalo. Kad se prođe područjem Hrvatske koje je bilo zahvaćeno ratom, na mnogim vidite te spomenike. I to je dobro zato što, gledajući na buduće naraštaje, postoje škole koje odvode djecu na Ovčaru i djeca vide takav isti spomenik - i onda se nađu na području Kostajnice ili u nekom drugom mjestu u Hrvatskoj i vide opet isti spomenik i pitaju se šta je to i onda dobiju informaciju da se tu dogodila slična stvar“, kaže Alvir.
Dok za gradnju nekih spomenika nikada nije dobijena odluka, grade se drugi za koje stručnjaci kažu da predstavljaju provokaciju žrtvama.
Tako je u Kukavicama, u opštini Rogatica, podignut spomenik srpskim žrtvama stradalim tokom 1992. godine na kojem piše da je izgrađen u znak vječnog sjećanja „na srpske rodoljube mučki ubijene od strane muslimanskih zlikovaca“.
Na spomeniku u Gradačcu, podignutom u spomen građanima tog grada poginulim u junu 1992. godine, piše da su „žrtve četničkog masakra“.
Pomoćnica ministra u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH Saliha Đuderija smatra da je Bosni i Hercegovini potreban jedinstven pristup ovom problemu. Sjećanje uključeno u obrazovanje mogao bi biti jedan od koraka korak ka tom cilju.
Saliha Đuderija „Same žrtve u ovom momentu traže da u oblasti obrazovanja da naša historija ipak ne bude uskraćena za sjećanja koja su vezana za protekli period i da pronađemo na koji način u oblasti kulture sjećanja možemo bez optuživanja i bez stalnog sukoba govoriti o našoj prošlosti i o žrtvama koje smo imali proteklom ratu“, navodi Đuderija.
Spomenici žrtvama proteklog rata u BIH najčešće su jednonacionalni i često nose poruke u kojima su druge nacionalnosti označene kao zločinačke i agresorske.
Pretpostavlja se da je u poslednjih 15 godina u BiH podignuto stotine spomenika. Međutim, niko nema precizne podatke o njihovom broju. U BiH ne postoji zakon koji reguliše ovu oblast.
Spomenici i sjećanja važan su dio suočavanja sa proslošću. U Bosni i Hercegovini najveći broj mjesta na kojima su počinjeni teški zločini nema nikakva obilježja koja bi bila znak sjećanja, ali i satisfakcija porodicama žrtava.
Nedostatak političke volje, smatraju udruženja žrtava, ovaj proces dodatno usporava. Skidanje ploče koju su postavile porodice žrtava sa višegradskog mosta, neobilježena mjesta zločina kao što je logor Manjača ili Vojno, te bivša kasarna Viktor Bubanj, samo su neki od brojnih primjera da, iako su željeli, članovi porodica nisu mogli dobiti ni spomen ploču na mjestima gdje su stradali ili poslednji put viđeni njihovi najbliži.
Predsjednik Udruženja logoraša BIH Murat Tahirović vjeruje da je
Članovi porodica žrtava često nisu mogli postaviti ni spomen ploču na mjestima gdje su stradali ili poslednji put viđeni njihovi najbliži.
„Karakteristično za BiH je da imamo nepomirljive faktore u BiH koji će se vrlo teško odlučiti za nešto što je bitno za žrtve - da se postave memorijali, da se označe mjesta stradanja itd., jer tu imamo sukob, tu imamo činjenicu da neko mora da prihvati nešto što se dešavalo. Bošnjaci moraju da prihvate da je Čelebić bio logor u kojem su počinjeni zločini, Srbi moraju da prihvate da je Omarska bila logor u kojem su počinjeni zločini, Hrvati moraju da prihvate da je Dretelj bio logor u kojem su počinjeni zločini“, kaže Tahirović.
Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i nestalih boraca RS Nedeljko Mitrović smatra da je najvažnije prvo riješiti pitanje nestalih u BiH, a onda ostale segmente tranzicijske pravde, u koje spada i postavljenje memorijala i očuvanje sjećanja. Jedinstven pristup memorijalima u današnjoj BiH, bez obzira na volju pojedinaca, biće teško naći, dodaje on:
„Vjerovatno da mi svi pojedinačno imamo dobru namjeru u tom smislu. Ja lično mislim da to ne bi trebala biti smetnja, nego prije svega kao poruka da se upozorava svaka generacija šta se dešavalo i da se to više ne desi, da svi radimo na tome da zaista ne bude ovdje sukoba. Jeste zasita da je ovakvom konfliktnom društvu, postratnom, podijeljenom društvu po svim osnovama teško održati taj jedan balans međusobnog uvažavanja.“
Iskustva drugih
Bosni i Hercegovini kao primjer mogu poslužiti iskustva drugih zemalja. U susjednoj Hrvatskoj, prema odluci Sabora, svi spomenici iz Domovinskog rata su jednoobrazni, priča Ljiljana Alvir, predstavnica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.
Dok za gradnju nekih spomenika nikada nije dobijena odluka, grade se drugi za koje stručnjaci kažu da predstavljaju provokaciju žrtvama.
Tako je u Kukavicama, u opštini Rogatica, podignut spomenik srpskim žrtvama stradalim tokom 1992. godine na kojem piše da je izgrađen u znak vječnog sjećanja „na srpske rodoljube mučki ubijene od strane muslimanskih zlikovaca“.
U nadležnim institucijama kažu kako bi sjećanje na dešavanja iz proteklog rata trebalo biti uključeno u obrazovni sistem.
Na spomeniku u Gradačcu, podignutom u spomen građanima tog grada poginulim u junu 1992. godine, piše da su „žrtve četničkog masakra“.
Pomoćnica ministra u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH Saliha Đuderija smatra da je Bosni i Hercegovini potreban jedinstven pristup ovom problemu. Sjećanje uključeno u obrazovanje mogao bi biti jedan od koraka korak ka tom cilju.
Spomenici žrtvama proteklog rata u BIH najčešće su jednonacionalni i često nose poruke u kojima su druge nacionalnosti označene kao zločinačke i agresorske.
Pretpostavlja se da je u poslednjih 15 godina u BiH podignuto stotine spomenika. Međutim, niko nema precizne podatke o njihovom broju. U BiH ne postoji zakon koji reguliše ovu oblast.
