Ni 14 godina nakon rata oko 140.000 raseljenih lica u BiH nije riješilo svoj status. Društvo sve manje brine o njima, o povratku na svoje više i ne sanjaju. Tamo gdje su se zatekli, sve manje je pomoći i razumijevanja za njihov položaj.
Fatima Klepić iz Han Pijeska svoju životnu dramu proživljava već skoro 20 godina. Izbjegla je prvo 1993. godine u Srebrenicu, a zatim 1995. godine, padom Srebrenice, dolazi u Lukavac. Ondje živi u trošnoj kućici, prepunoj vlage, sa 26-ogodišnjim sinom Begom koji boluje od srčane aritmije.
Zahvaljujući dobrim, malim ljudima Fatimin sin uspio je 2002. godine otići na operaciju srca koja mu je spasila život. Zbog veoma teških i nehumanih uvjeta života, njezinom bolesnom sinu prijeti sad i rak pluća:
„I danas-danile nosi proširenu venu u grudima koja mu ugrožava život. Evo vidite kako je, nemam svog krova nad glavom. 12.000 prošle godine sam dobila tog nepovratnog kredita, sade sam molila Opštinu Lukavac da mi štagod pripomogne kanton. Kaže: ’Mi smo dali svoje.’ I sad Opština Lukavac tužbu poslala protiv mene, pomoćnik načelnika, da sam ja te nenamjenski potrošila pare. Da sam nenamjenski - k’o da je on meni dao 120.000, a ne 12.000. Šta ću ja za to 12.000?“
Zbog neljudskih uvjeta života obolila je i sama Fatima. Hladnoća i promrzlost, vlaga, dotrajala stolarija su ono s čim se godinama bore:
„Evo u kakvim uvjetima živim - otkad sam ovdje moj je mali siš’o 20 kilograma od mema, mem, a ja sam 40. Dom zdravlja zna, čitav Dom zdravlja. Znaju komšije, evo Bistarac, kakva sam došla - 80 kilograma, a sad 47 kila imam.“
Zbog ovakvog načina življenja zabrinuti su u sami liječnici znajući da ovakvi uvjeti života ugrožavaju Begin život. Kada Fatimu liječnici pitaju gdje živi, ona skriva pravu istinu:
„Odakle sad da ja njemu kažem ima mema, on će reći ne smije biti, k’o što i ne smije. A doktor za pluća, Zijad Mašić, on kaže ako mali tu zastane, rak mu je pluća. Pa sad majka probaj od to dvoje. Ja ću morat izići pod najlon da ima dijete zraka i gotovo. Bolje mi je pod šatorom. Da imam kamp-kućicu onu, ja bih sad izašla - da ima zraka ikaka dijete.“
Fatima bi željela imati samo jednu sobu u kojoj neće biti vlage. Obraćala se za pomoć na stotine adresa, a svugdje je nailazila na zatvorena vrata. Duboko u srce su joj se urezale razne uvrede:
„Pošla kod načelnika. Kod načelnika sidio je njegov pomoćnik, ovaj dobri što mi je poslao tužbu, i sidio je Vehid Hodžić. I kažem ja tako načelniku, kaže: ’Ja nemam otkle. Ja,’ kaže, ’sredstva volim i pametnije mi je napraviti ambulantu u Devetaku i asvaltirati dva metra asvalta neg se zafrkavati s ovijem nezbrinutijem, a naročito sa Srebreniiičanima. Bili ste dosad na drveću, a sad ste sišli sa drveća.’ ’Gospodine’, reko, ’de vidite načelniče otkle sam ja. A na sramotu ti bilo i od Srebreniiičana. Nije Srebreniiičani, nego Srebreničani!’ Ovako mi je rek’o. I čo’jek skoči, ’oće kroz prozor da iskoči. ’De bog te ubio,’ reko,’sjedi, oćeš li dobiti moždani.’ Nedobog tada. Možda bi’ i ja postupila nevaljasto, nego su oni uzeli one pepelnice. Možda bi ja njega zgađala pepelnicom kad je reko da voli napraviti ambulantu u onome nego pomoći meni i mome dijetu?“
A Bego - on ima samo jednu želju:
„Želju imam - kuću, samo sobu, kupatilo i hodnik, i ništa više.“
Fatima Klepić iz Han Pijeska svoju životnu dramu proživljava već skoro 20 godina. Izbjegla je prvo 1993. godine u Srebrenicu, a zatim 1995. godine, padom Srebrenice, dolazi u Lukavac. Ondje živi u trošnoj kućici, prepunoj vlage, sa 26-ogodišnjim sinom Begom koji boluje od srčane aritmije.
Zahvaljujući dobrim, malim ljudima Fatimin sin uspio je 2002. godine otići na operaciju srca koja mu je spasila život. Zbog veoma teških i nehumanih uvjeta života, njezinom bolesnom sinu prijeti sad i rak pluća:
„I danas-danile nosi proširenu venu u grudima koja mu ugrožava život. Evo vidite kako je, nemam svog krova nad glavom. 12.000 prošle godine sam dobila tog nepovratnog kredita, sade sam molila Opštinu Lukavac da mi štagod pripomogne kanton. Kaže: ’Mi smo dali svoje.’ I sad Opština Lukavac tužbu poslala protiv mene, pomoćnik načelnika, da sam ja te nenamjenski potrošila pare. Da sam nenamjenski - k’o da je on meni dao 120.000, a ne 12.000. Šta ću ja za to 12.000?“
Uvrede umjesto pomoći
„Evo u kakvim uvjetima živim - otkad sam ovdje moj je mali siš’o 20 kilograma od mema, mem, a ja sam 40. Dom zdravlja zna, čitav Dom zdravlja. Znaju komšije, evo Bistarac, kakva sam došla - 80 kilograma, a sad 47 kila imam.“
Zbog ovakvog načina življenja zabrinuti su u sami liječnici znajući da ovakvi uvjeti života ugrožavaju Begin život. Kada Fatimu liječnici pitaju gdje živi, ona skriva pravu istinu:
„Odakle sad da ja njemu kažem ima mema, on će reći ne smije biti, k’o što i ne smije. A doktor za pluća, Zijad Mašić, on kaže ako mali tu zastane, rak mu je pluća. Pa sad majka probaj od to dvoje. Ja ću morat izići pod najlon da ima dijete zraka i gotovo. Bolje mi je pod šatorom. Da imam kamp-kućicu onu, ja bih sad izašla - da ima zraka ikaka dijete.“
Bego ima samo jednu želju
„Pošla kod načelnika. Kod načelnika sidio je njegov pomoćnik, ovaj dobri što mi je poslao tužbu, i sidio je Vehid Hodžić. I kažem ja tako načelniku, kaže: ’Ja nemam otkle. Ja,’ kaže, ’sredstva volim i pametnije mi je napraviti ambulantu u Devetaku i asvaltirati dva metra asvalta neg se zafrkavati s ovijem nezbrinutijem, a naročito sa Srebreniiičanima. Bili ste dosad na drveću, a sad ste sišli sa drveća.’ ’Gospodine’, reko, ’de vidite načelniče otkle sam ja. A na sramotu ti bilo i od Srebreniiičana. Nije Srebreniiičani, nego Srebreničani!’ Ovako mi je rek’o. I čo’jek skoči, ’oće kroz prozor da iskoči. ’De bog te ubio,’ reko,’sjedi, oćeš li dobiti moždani.’ Nedobog tada. Možda bi’ i ja postupila nevaljasto, nego su oni uzeli one pepelnice. Možda bi ja njega zgađala pepelnicom kad je reko da voli napraviti ambulantu u onome nego pomoći meni i mome dijetu?“
A Bego - on ima samo jednu želju:
„Želju imam - kuću, samo sobu, kupatilo i hodnik, i ništa više.“
