U bosanskohercegovačkom društvu danas se mnogo lakše stvaraju takozvani anti-junaci.
Priča RFE pokazuje slučaj velike popularnosti jednog kradljivca koji je, iako ne sporeći svoje nedjelo, stekao desetak hiljada fanova na socijalnoj web mreži Facebook.
Bosanskohercegovačku javnost nedavno je zaintrigirala priča o sarajevskom poštaru Benjaminu Spahiću koji je prokockao više od 40.000 KM namijenjenih penzionerima. U roku od samo nekoliko dana na Facebook-u je formirana grupa podrške Spahiću koja broji preko deset hiljada članova.
Negdje u isto vrijeme, Željko Vidaković iz Uvca, kod Rudog, pronašao je i vratio vlasniku kofer sa 100.000 američkih dolara. Treba li uopšte spomenuti da na Facebook-u ne postoji grupa za podršku čovjeku koji je vratio tuđi novac?
Četrdesetjednogodišnji Željko Vidaković je nezaposlen, otac dvoje djece, s trećim na putu. Porodicu izdržava povremenim poslovima za jednu privatnu pekaru i harmonikaškim umijećem na svadbama. Težak život ga ipak nije pokolebao - čim je na cesti našao kofer koji je nesretnom vlasniku ispao iz autobusa, kaže, znao je da će sve vratiti:
„Jednog jedinog trenutka nisam pomislio da bih nešto zadržao za sebe", kaže Vidaković.
Vlasnik kofera pitao je koliko je dužan za nađeni novac, ali je Željko odbio nagradu.
„I da je dao deset posto, i da je dao pedeset posto, ja ne bih prihvatio, jer, opet, znate, to je nečije. I to deset posto nije moje“, priča on.
Na pitanje kako ostati human i pošten u teškim vremenima, Vidaković kaže:
„Pa jednostavno – voljeti ljude. Život i ljude i sve. I ne možeš nikako pogriješiti.“
Profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu, Miodrag Živanović, kaže da je u današnjem bosanskohercegovačkom društvu došlo do inverzije vrijednosti te se slučajevi kao što je Vidakovićev doživljavaju kao egzotični.
„Egzotika, naravno, neće promijeniti svijet, ali se nadam da će valjda poslati jednu poruku koja može biti lijepa: da prvo budemo ljudi, pa onda sve ostalo“, objašnjava Živanović.
LEGALIZACIJA NEPOŠTENJA
Priča o Željku Vidakoviću ipak nije dobila toliku pažnju javnosti kao slučaj posrnulog poštara Benjamina Spahića, koji je izlaz iz ogromnih kreditnih zaduženja potražio u krađi para za penzionere i kocki. Njegovu priču mediji su nazvali “hrabrom ispoviješću”, a u njoj Spahić objašnjava kako se odlučio na krađu:
„Razlog zašto sam ustvari i došao u situaciju da uzmem tuđi novac i da pokušam nešto riješiti je to što su me stigli raznorazni krediti i dugovi. Jedino rješenje je bilo da pokušam napraviti nešto, neki dodatni izvor prihoda.“
Spahić, koji se prema sopstvenom priznanju kocka zadnjih osam godina, nakon svega pokajnički zaključuje:
„To je jako ozbiljna bolest. Čovjek uvijek nađe opravdanje zašto bi to ustvari trebao raditi.“
Poštar Benjo, kako ga javnost od milja zove, prvo je tvrdio da je podrška na Facebooku moralne prirode.
Koji dan kasnije, nakon što je okončan disciplinski postupak u BIH pošti, a on otpušten, na Facebooku su objavljeni brojevi njegovih žiro računa kako bi mu se pomoglo da vrati dug - danas uvećan za penzije koje je prokockao. Profesor Živanović objašnjava zašto se danas lako stvaraju takozvani anti-junaci:
„Živimo na taj način i čini mi se da, nažalost, naše društvo pokazuje da je riječ o velikoj dekadenciji onoga što se zove moral, što se zove humanost, što se zove zapravo okrenutost prema onom najdublje ljudskom.“
Da ipak ima nade svjedoči i slučaj Redže Hamzića, čovjeka koji je prije nekoliko godina u Goraždu na ulici pronašao 225.000 maraka i vratio ih vlasniku, odbivši da primi nagradu iako je i bio izbjeglica i veoma teško živio. Nadu ulivaju i riječi Željka Vidakovića koji će, kaže, i svoju djecu vaspitavati kako su i njegovi roditelji njega:
„Vaspitavati kao moji roditelji mene, i još bolje. Prilagođavaćemo se vremenu, ali samo da se probere nešto pošteno. Najmanja čestica poštenja da se probere.“
A probrati tu česticu poštenja u vremenu anti-junaka jeste teško, ali ne i nemoguće. Treba, kaže Željko Vidaković, samo ostati čovjek.
Priča RFE pokazuje slučaj velike popularnosti jednog kradljivca koji je, iako ne sporeći svoje nedjelo, stekao desetak hiljada fanova na socijalnoj web mreži Facebook.
Bosanskohercegovačku javnost nedavno je zaintrigirala priča o sarajevskom poštaru Benjaminu Spahiću koji je prokockao više od 40.000 KM namijenjenih penzionerima. U roku od samo nekoliko dana na Facebook-u je formirana grupa podrške Spahiću koja broji preko deset hiljada članova.
Negdje u isto vrijeme, Željko Vidaković iz Uvca, kod Rudog, pronašao je i vratio vlasniku kofer sa 100.000 američkih dolara. Treba li uopšte spomenuti da na Facebook-u ne postoji grupa za podršku čovjeku koji je vratio tuđi novac?
Četrdesetjednogodišnji Željko Vidaković je nezaposlen, otac dvoje djece, s trećim na putu. Porodicu izdržava povremenim poslovima za jednu privatnu pekaru i harmonikaškim umijećem na svadbama. Težak život ga ipak nije pokolebao - čim je na cesti našao kofer koji je nesretnom vlasniku ispao iz autobusa, kaže, znao je da će sve vratiti:
„Jednog jedinog trenutka nisam pomislio da bih nešto zadržao za sebe", kaže Vidaković.
Vlasnik kofera pitao je koliko je dužan za nađeni novac, ali je Željko odbio nagradu.
„I da je dao deset posto, i da je dao pedeset posto, ja ne bih prihvatio, jer, opet, znate, to je nečije. I to deset posto nije moje“, priča on.
Na pitanje kako ostati human i pošten u teškim vremenima, Vidaković kaže:
„Pa jednostavno – voljeti ljude. Život i ljude i sve. I ne možeš nikako pogriješiti.“
Profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu, Miodrag Živanović, kaže da je u današnjem bosanskohercegovačkom društvu došlo do inverzije vrijednosti te se slučajevi kao što je Vidakovićev doživljavaju kao egzotični.
„Egzotika, naravno, neće promijeniti svijet, ali se nadam da će valjda poslati jednu poruku koja može biti lijepa: da prvo budemo ljudi, pa onda sve ostalo“, objašnjava Živanović.
LEGALIZACIJA NEPOŠTENJA
Priča o Željku Vidakoviću ipak nije dobila toliku pažnju javnosti kao slučaj posrnulog poštara Benjamina Spahića, koji je izlaz iz ogromnih kreditnih zaduženja potražio u krađi para za penzionere i kocki. Njegovu priču mediji su nazvali “hrabrom ispoviješću”, a u njoj Spahić objašnjava kako se odlučio na krađu:
„Razlog zašto sam ustvari i došao u situaciju da uzmem tuđi novac i da pokušam nešto riješiti je to što su me stigli raznorazni krediti i dugovi. Jedino rješenje je bilo da pokušam napraviti nešto, neki dodatni izvor prihoda.“
Spahić, koji se prema sopstvenom priznanju kocka zadnjih osam godina, nakon svega pokajnički zaključuje:
„To je jako ozbiljna bolest. Čovjek uvijek nađe opravdanje zašto bi to ustvari trebao raditi.“
Poštar Benjo, kako ga javnost od milja zove, prvo je tvrdio da je podrška na Facebooku moralne prirode.
Koji dan kasnije, nakon što je okončan disciplinski postupak u BIH pošti, a on otpušten, na Facebooku su objavljeni brojevi njegovih žiro računa kako bi mu se pomoglo da vrati dug - danas uvećan za penzije koje je prokockao. Profesor Živanović objašnjava zašto se danas lako stvaraju takozvani anti-junaci:
„Živimo na taj način i čini mi se da, nažalost, naše društvo pokazuje da je riječ o velikoj dekadenciji onoga što se zove moral, što se zove humanost, što se zove zapravo okrenutost prema onom najdublje ljudskom.“
Da ipak ima nade svjedoči i slučaj Redže Hamzića, čovjeka koji je prije nekoliko godina u Goraždu na ulici pronašao 225.000 maraka i vratio ih vlasniku, odbivši da primi nagradu iako je i bio izbjeglica i veoma teško živio. Nadu ulivaju i riječi Željka Vidakovića koji će, kaže, i svoju djecu vaspitavati kako su i njegovi roditelji njega:
„Vaspitavati kao moji roditelji mene, i još bolje. Prilagođavaćemo se vremenu, ali samo da se probere nešto pošteno. Najmanja čestica poštenja da se probere.“
A probrati tu česticu poštenja u vremenu anti-junaka jeste teško, ali ne i nemoguće. Treba, kaže Željko Vidaković, samo ostati čovjek.
