Implementacija Bolonjskog procesa, spora provedba reformi u visokom obrazovanju, nezaposlenost - sve ovo su problemi koje mladi u Bosni i Hercegovini, bez obzira u kojem entitetu žive, stavljaju u prvi plan u toj državi.
Dvadesetdvogodišnja Kanita Mukanović ubraja se među stotine hiljada mladih ljudi u Bosni i Hercegovini koji ne vjeruju da će nakon završenog fakulteta dobiti posao u državi u kojoj su rođeni.
„Ja već učim četvrti jezik i opet nisam sigurna da ću negdje moći naći posao. Trudila sam se korz sve ove godine, roditelji su mi govorili uči, uči da bi našla posao, a sad je vrijeme takvo da nisam uopšte sigurna da ću naći posao“, kaže Kanita.
Statistički podaci govore da skoro 70 posto mladih upravo zbog toga svoju budućnost vide u zemljama Evropske unije. Kanita, koja nakon što ove godine završi Pravni fakultet u Sarajevu, odlazi u Španiju.
„Pričam španski jezik i tamo sam se već raspitivala za postdplomski studij – ljudi su jako otvoreni, za razliku od naših, daju mogućnosti. Kod njih se cijeni samo želja nečija da se studira i oni to nagrađuju. A kod nas koliko god si želio, nekako sputavaju u mnogim stvarima“, navodi Kanita.
Mladi u Bosni i Hercegovini ne kriju razočarenje odnosnom vlasti prema njima, koja u proteklih 15 godina nije ništa uradila kako bi zaustavila njihov odlazak u inostranstvo, niti im poboljšala status u državi u kojoj žive. O tome Aida Hadžić, studentica političkih nauka i međunarodnih odnosa kaže:
„Država ne daje toliko ako uzmemo u obzir davanje stipendija i takvih nekih mogućnosti. Kad vidimo kako druge države šalju svoje mlade na raznorazne prakse vani i kako ulažu u njih, a kako naša država, onda je situacija za plakanje.“
Neuspjela Bolonja
Pored toga što većina ne može dobiti posao nakon završenog fakulteta, veliki broj ih je nezadovoljan i provedbom Bolonjskog procesa u BiH. Tako u Federaciji, na većini fakulteta studij traje tri godine, a da bi upisali četvrtu, potrebno je i do nekoliko hiljada eura.
Mostarski UniverzitetMaida Krzović svjedoči kako većina mladih ni ne zna šta znači zvanje koje dobijaju nakon trogodišnjeg studija, ali i kako naći novac za njegov nastavak.
„Mi dobijemo neki bakalurat, ali nije dobro regulisana Bolonja. Nije ni upola kako bi trebala da bude. Pa vjerovatno da si svi ne mogu priuštiti, zavisi od toga koliko sredstava roditelji mogu da izdvoje. Ili možda neki čak i rade da bi se finansirali“, navodi Maida.
„Imali smo slučajeva da naši studenti sa diplomama prvostupnika i diplomama magistra ne mogu zaposliti u državnoj službi, da se na natječajima još uvijek traže diplomirani inžinjeri koje naše sveučilište više ne proizvodi“, kaže Ana Šljivić, predsjednica Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru.
Bolonjski proces u Bosni i Hercegovini zaživio je prije nekoliko godina, ali ne na način kako se implementira u Evropi. Čak i univerzitetski radnici priznaju da rezultati reforme visokog obrazovanja u BiH nisu povoljni, što ne treba da čudi ako se zna da se i ova oblast različito provodi na nivou države.
Tako u Federaciji studij traje tri godine, nakon čega studenti imaju mogućnost da upišu još jednu godinu koja se računa kao postiplomski. U Republici Srpskoj fakulteti su četverogodišnji:
“Ja sam sad kao završen maturant u srednjoj školi i sad ne znam koji fakultet da upišem jer su različiti obrazovni sistemi.”
Načinom provedbe Bolonjskog procesa u BiH iznenađena je i dvadesetogodišnja Anida Poljac iz Dervente koja 18 godina živi u Italiji i studira pravni fakultet u Bolonji.
“Prije upisa fakulteta razmišljala sam da li ću se vratiti u Sarajevo. I želja mi je bila da se vratim u Sarajevo da studiram. Ali kad sam bolje razmislila, odlučila sam da tamo ipak upišem fakultet”, kaže Anida.
I sami krivi
Mladi Bosanci i Hercegovci, pored vlasti, kažu i kako sami snose krivicu za stanje u kojem se nalaze. Priznaju da su vrlo često nezainteresovani za procese u društvu, ne izlaze na izbore, niti se bore za svoja prava.
Ekonomski fakultet u Sarajevu“Naši vršnjaci koji više vremena provode hodajući po gradu i lunjajući gube vrijeme, da se na bilo koji način kroz nevladin sektor ili kroz humanitarne aktivnosti angažuju bilo bi svima bolje, pa bi to kasnije projiciralo i eventualno zapošljavanje dosta njih”, navodi Adnan Mujičić.
“Mladi i ono što žele znati misle da nemaju saznati nigdje”, kaže Selma Feriz.
Besperspektivnost i nezainteresovanost mladih da se uključe u društvene tokove posljedica su neuređenosti bosanskohercegovačkog društva i iskrivljenog sistema vrijednosti.
Nije tajna kako se u Bosni i Hercegovini posao dobija “vezom” i stranačkom pripadnošću, a ništa manje važna je i nacionalna pripadnost. Sve ovo destimuliše mlade, a bosanskohercegovačke vlasti već godinama nemaju nikakvog plana, niti dugoročne strategije za rješavanje ovih problema.
Ove teme nikada nisu bile na dnevnom redu nijedne sjednice vlade ili parlamenta na bilo kojem nivou. Za razliku od evropskih država koji izdvajaju stipendije za mlade ljudi i podstiču ih tako na obrazovanje, vlastima u BiH je najvažnije da u budžetima bude dovoljno novca za njihove plate.
To potvrđuje i činjenica da su u prošloj godini izdvojili jedan euro po stanovniku za mlade, a mjesečna primanja jednog poslanika su nekoliko hiljada eura.
Dvadesetdvogodišnja Kanita Mukanović ubraja se među stotine hiljada mladih ljudi u Bosni i Hercegovini koji ne vjeruju da će nakon završenog fakulteta dobiti posao u državi u kojoj su rođeni.
„Ja već učim četvrti jezik i opet nisam sigurna da ću negdje moći naći posao. Trudila sam se korz sve ove godine, roditelji su mi govorili uči, uči da bi našla posao, a sad je vrijeme takvo da nisam uopšte sigurna da ću naći posao“, kaže Kanita.
Statistički podaci govore da skoro 70 posto mladih upravo zbog toga svoju budućnost vide u zemljama Evropske unije. Kanita, koja nakon što ove godine završi Pravni fakultet u Sarajevu, odlazi u Španiju.
„Pričam španski jezik i tamo sam se već raspitivala za postdplo
Mladi u BiH ne kriju razočarenje odnosnom vlasti prema njima, koja u proteklih 15 godina nije ništa uradila kako bi zaustavila njihov odlazak u inostranstvo
Mladi u Bosni i Hercegovini ne kriju razočarenje odnosnom vlasti prema njima, koja u proteklih 15 godina nije ništa uradila kako bi zaustavila njihov odlazak u inostranstvo, niti im poboljšala status u državi u kojoj žive. O tome Aida Hadžić, studentica političkih nauka i međunarodnih odnosa kaže:
„Država ne daje toliko ako uzmemo u obzir davanje stipendija i takvih nekih mogućnosti. Kad vidimo kako druge države šalju svoje mlade na raznorazne prakse vani i kako ulažu u njih, a kako naša država, onda je situacija za plakanje.“
Neuspjela Bolonja
Pored toga što većina ne može dobiti posao nakon završenog fakulteta, veliki broj ih je nezadovoljan i provedbom Bolonjskog procesa u BiH. Tako u Federaciji, na većini fakulteta studij traje tri godine, a da bi upisali četvrtu, potrebno je i do nekoliko hiljada eura.
„Mi dobijemo neki bakalurat, ali nije dobro regulisana Bolonja. Nije ni upola kako bi trebala da bude. Pa vjerovatno da si svi ne mogu priuštiti, zavisi od toga koliko sredstava roditelji mogu da izdvoje. Ili možda neki čak i rade da bi se finansirali“, navodi Maida.
„Imali smo slučajeva da naši studenti sa diplomama prvostupnika i diplomama magistra ne mogu zaposliti u državnoj službi, da se na natječajima još uvijek traže diplomirani inžinjeri koje naše sveučilište više ne proizvodi“, kaže Ana Šljivić, predsjednica Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru.
Bolonjski proces u Bosni i Hercegovini zaživio je prije nekoliko godina, ali ne na način kako se implementira u Evropi. Čak i univerzitetski radnici priznaju da rezultati reforme visokog obrazovanja u BiH nisu povoljni, što ne treba da čudi ako se zna da se i ova oblast različito provodi na nivou države.
Bolonjski proces u Bosni i Hercegovini zaživio je prije nekoliko godina, ali ne na način kako se implementira u Evropi.
Tako u Federaciji studij traje tri godine, nakon čega studenti imaju mogućnost da upišu još jednu godinu koja se računa kao postiplomski. U Republici Srpskoj fakulteti su četverogodišnji:
“Ja sam sad kao završen maturant u srednjoj školi i sad ne znam koji fakultet da upišem jer su različiti obrazovni sistemi.”
Načinom provedbe Bolonjskog procesa u BiH iznenađena je i dvadesetogodišnja Anida Poljac iz Dervente koja 18 godina živi u Italiji i studira pravni fakultet u Bolonji.
“Prije upisa fakulteta razmišljala sam da li ću se vratiti u Sarajevo. I želja mi je bila da se vratim u Sarajevo da studiram. Ali kad sam bolje razmislila, odlučila sam da tamo ipak upišem fakultet”, kaže Anida.
I sami krivi
Mladi Bosanci i Hercegovci, pored vlasti, kažu i kako sami snose krivicu za stanje u kojem se nalaze. Priznaju da su vrlo često nezainteresovani za procese u društvu, ne izlaze na izbore, niti se bore za svoja prava.
“Mladi i ono što žele znati misle da nemaju saznati nigdje”, kaže Selma Feriz.
Besperspektivnost i nezainteresovanost mladih da se uključe u društvene tokove posljedica su neuređenosti bosanskohercegovačkog društva i iskrivljenog sistema vrijednosti.
Nije tajna kako se u Bosni i Hercegovini posao dobija “vezom” i stranačkom pripadnošću, a ništa manje važna je i nacionalna pripadnost. Sve ovo destimuliše mlade, a bosanskohercegovačke vlasti već godinama nemaju nikakvog plana, niti dugoročne strategije za rješavanje ovih problema.
Ove teme nikada nisu bile na dnevnom redu nijedne sjednice vlade ili parlamenta na bilo kojem nivou. Za razliku od evropskih država koji izdvajaju stipendije za mlade ljudi i podstiču ih tako na obrazovanje, vlastima u BiH je najvažnije da u budžetima bude dovoljno novca za njihove plate.
To potvrđuje i činjenica da su u prošloj godini izdvojili jedan euro po stanovniku za mlade, a mjesečna primanja jednog poslanika su nekoliko hiljada eura.
