U BiH više od 7.000 osoba još uvijek živi u kolektivnom i alternativnom smještaju. Ovih dana utrošit će se preostalih pet milijuna KM, koliko je planirano iz ovogodišnjeg proračuna, za zbrinjavanja osoba u kolektivnim centrima u Srebrenici, Bratuncu, Kotor Varoši, Istočnom Sarajevu i Goraždu.
Mnogi od onih koji su još uvijek u kolektivnom centru nemaju vode, žive u nehigijenskim uvjetima i sanjaju o domu kakav su imali nekada. Upravo takvu sudbinu dijeli 19-ogodišnji Danijel Kenjić, koji sa majkom živi u kolektivnom centru u Istočnom Sarajevu:
„Ne znam zašto ja kao i svi moji vršnjaci ne bih mogao da imam svoj stan, svoj wc, svoju sobu, da imam bar neku svoju slobodu – a ne ovdje, ja moram izaći ili mama mora izaći da bismo se presvukli, da bi se neko od nas ovdje okupao u sobi jednoj. Ne znam šta reći više na to.“
Život u ovom kolektivnom centru je težak i nije dostojan čovjeku, kaže Danijelova majka:
„Što se tiče uslova, teški su, vrlo su teški. Nemamo kupatila, uslovi su nikakvi - tako da mi moramo da se kupamo gdje boravimo.“
Par kilometara dalje, u prihvatnom centru u sarajevskom naselju Hrasnica, u istoj prostoriji žive starice Zelka i Dika. Njih dvije 13 godina čekaju povratak u prijeratni dom:
„Prije sam rata živjela u Žepi. Pet godina kako sam ovdje. Nezgodno je, tjeskoba, nekad ovako i wc-ovi začepe se i... Eto ono, znaš. Prljavština nekad naiđe, ali eto, nekako se to sve prebrodilo, preživjelo.“
„Pa eto fino je onako ono, fino, ali oduljilo se. Ono nije loše. Imamo struju, imamo grijanje. Doduše i dobivamo češće tokom Bajrama pakete, dobivamo kurbane - more nam biti i po godinu dana.“
Ovih dana bit će utrošeno preostalih pet milijuna KM, koliko je planirano iz ovogodišnjeg proračuna za zbrinjavanje osoba u kolektivnim centrima u BiH.
Socijalne kategorije u statusu beskućnika
Veliki problem čine osobe koje nemaju status raseljene osobe, odnosno osobe koje prije rata nisu ni imale riješen stambeni status, kaže Edin Mušić, federalni ministar za raseljene osobe i izbjeglice:
„Tu su na izvjestan način razni socijalni slučajevi, ljudi koji nisu ranije imali imovine i to je jedan puno ozbiljniji problem za društvo naše kao cjelinu i koji izlazi iz ingerencija ove komisije naših ministarstava i onog što zakon o ovoj problematici na neki način i tretira.“
Veliki broj takvih osoba koje nemaju status raseljenih, žive u kolektivnom centru u Istočnom Sarajevu. Njihov status nije definiran u zakonima u BiH, isitče Dragutin Kovač, član Povjerenstva za izbjegle i raseljene osobe BiH:
„Sada su ljudi u takvoj situaciji da je zaista to dno dna u kome se oni nalaze i gdje stanuju. A to je kasarna ’Slaviša Vajner Čiča’ u Lukavici. I taj problem moraćemo nekako riješiti iako imamo za to obezbjeđena sredstva zajedno sa opštinom, i sa Vladom RS pokušati da nađemo načina da ne ispadne sada da smo mi nadležni za rješavanje ove socijalne kategorije lica koji se nalaze u statusu beskućnika.“
Pomoć međunarodnih organizacija
U rješavanje pitanja rasljenih osoba u BiH osobito u kolektivnim centrima uključio se i velik broj međunarodnih organizacija. Nedavno je izgrađeno potpuno novo naselje u Fojnici za 30 obitelji koje su živjele u kolektivnim centrima.
Ovaj projekat finacirala je američka humanitarno-razvojna agencija „Catholic Relief Services“. Menadžerica ove agencije Sanela Imamović:
„Ovo je jedan potpuno novi model stanovanja koji mi želimo da promovišemo u BiH, jedan model koji postoji u zemljama EU i pokazao se vrlo dobrim, a mi želimo ne da ga kopiramo nego da ga prilagodimo našim potrebama u BiH, a to jeste da u konačnici uz pomoć ministarstava i uz pomoć ovih programa dođemo da zatvorimo kolektivne centre, a da ljudima iz kolektivnih i alternativnih centara damo pravo na dom dostojan čovjeka.“
Iz Saveza izbjegličkih udruženja u BiH ističu kako je sramota da ovo pitanje, tolike godine nakon rata, još uvijek nije riješeno. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:
„Svakako da je sramota društva. Mi kad vršimo analize i drugih međunarodnih organizacija koje koriste novac za rješavanje kolektivnih centara, mislimo da bi bilo racionalnije da se sav taj novac nađe na jednom mjestu i da se konačno ovo ruglo u BiH riješi.“
U Bosni i Hercegovini još uvijek živi više od 110.000 raseljenih osoba, od kojih mnogi žive ispod svakog standarda.
Mnogi od onih koji su još uvijek u kolektivnom centru nemaju vode, žive u nehigijenskim uvjetima i sanjaju o domu kakav su imali nekada. Upravo takvu sudbinu dijeli 19-ogodišnji Danijel Kenjić, koji sa majkom živi u kolektivnom centru u Istočnom Sarajevu:
„Ne znam zašto ja kao i svi moji vršnjaci ne bih mogao da imam svoj stan, svoj wc, svoju sobu, da imam bar neku svoju slobodu – a ne ovdje, ja moram izaći ili mama mora izaći da bismo se presvukli, da bi se neko od nas ovdje okupao u sobi jednoj. Ne znam šta reći više na to.“
Život u ovom kolektivnom centru je težak i nije dostojan čovjeku, kaže Danijelova majka:
„Što se tiče uslova, teški su, vrlo su teški. Nemamo kupatila, uslovi su nikakvi - tako da mi moramo da se kupamo gdje boravimo.“
Par kilometara dalje, u prihvatnom centru u sarajevskom naselju Hrasnica, u istoj prostoriji žive starice Zelka i Dika. Njih dvije 13 godina čekaju povratak u prijeratni dom:
„Prije sam rata živjela u Žepi. Pet godina kako sam ovdje. Nezgodno je, tjeskoba, nekad ovako i wc-ovi začepe se i... Eto ono, znaš. Prljavština nekad naiđe, ali eto, nekako se to sve prebrodilo, preživjelo.“
„Pa eto fino je onako ono, fino, ali oduljilo se. Ono nije loše. Imamo struju, imamo grijanje. Doduše i dobivamo češće tokom Bajrama pakete, dobivamo kurbane - more nam biti i po godinu dana.“
Ovih dana bit će utrošeno preostalih pet milijuna KM, koliko je planirano iz ovogodišnjeg proračuna za zbrinjavanje osoba u kolektivnim centrima u BiH.
Socijalne kategorije u statusu beskućnika
Veliki problem čine osobe koje nemaju status raseljene osobe, odnosno osobe koje prije rata nisu ni imale riješen stambeni status, kaže Edin Mušić, federalni ministar za raseljene osobe i izbjeglice:
„Tu su na izvjestan način razni socijalni slučajevi, ljudi koji nisu ranije imali imovine i to je jedan puno ozbiljniji problem za društvo naše kao cjelinu i koji izlazi iz ingerencija ove komisije naših ministarstava i onog što zakon o ovoj problematici na neki način i tretira.“
Veliki broj takvih osoba koje nemaju status raseljenih, žive u kolektivnom centru u Istočnom Sarajevu. Njihov status nije definiran u zakonima u BiH, isitče Dragutin Kovač, član Povjerenstva za izbjegle i raseljene osobe BiH:
„Sada su ljudi u takvoj situaciji da je zaista to dno dna u kome se oni nalaze i gdje stanuju. A to je kasarna ’Slaviša Vajner Čiča’ u Lukavici. I taj problem moraćemo nekako riješiti iako imamo za to obezbjeđena sredstva zajedno sa opštinom, i sa Vladom RS pokušati da nađemo načina da ne ispadne sada da smo mi nadležni za rješavanje ove socijalne kategorije lica koji se nalaze u statusu beskućnika.“
Pomoć međunarodnih organizacija
U rješavanje pitanja rasljenih osoba u BiH osobito u kolektivnim centrima uključio se i velik broj međunarodnih organizacija. Nedavno je izgrađeno potpuno novo naselje u Fojnici za 30 obitelji koje su živjele u kolektivnim centrima.
Ovaj projekat finacirala je američka humanitarno-razvojna agencija „Catholic Relief Services“. Menadžerica ove agencije Sanela Imamović:
„Ovo je jedan potpuno novi model stanovanja koji mi želimo da promovišemo u BiH, jedan model koji postoji u zemljama EU i pokazao se vrlo dobrim, a mi želimo ne da ga kopiramo nego da ga prilagodimo našim potrebama u BiH, a to jeste da u konačnici uz pomoć ministarstava i uz pomoć ovih programa dođemo da zatvorimo kolektivne centre, a da ljudima iz kolektivnih i alternativnih centara damo pravo na dom dostojan čovjeka.“
Iz Saveza izbjegličkih udruženja u BiH ističu kako je sramota da ovo pitanje, tolike godine nakon rata, još uvijek nije riješeno. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:
„Svakako da je sramota društva. Mi kad vršimo analize i drugih međunarodnih organizacija koje koriste novac za rješavanje kolektivnih centara, mislimo da bi bilo racionalnije da se sav taj novac nađe na jednom mjestu i da se konačno ovo ruglo u BiH riješi.“
U Bosni i Hercegovini još uvijek živi više od 110.000 raseljenih osoba, od kojih mnogi žive ispod svakog standarda.
