Prema UNESCO-voj definiciji tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti. Biti tolerantan znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja, ali i prihvatati da se i drugi drže svojih.
O tome koliko se svijet pridržava osnovnih načela tolerancije, na Međunarodni dan tolerancije, u Sarajevu je propitivao i ovogodišnji filmski festival o ljudskim pravima - Pravo ljudski.
Festival, koji je prvobitno nastao kao ispomoć studentima Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu u razumijevanju savremenog poimanja vladavine demokratije i ljudskih prava, ove godine je proslavio svoj peti rođendan.
Prikazujući 51 dokumentarac iz svih krajeva svijeta, festival Pravo ljudski je dokazao da je prerastao prvobitnu studentsku ideju i razvio se u značajnu manifestaciju relevantnih autora dokumentarnog filma.
Tematika koji se provlači kroz mnoge filmove petog Pravo ljudski festivala vječito je aktuelna - pitanje doma i identiteta. Podijeljen u pet programa, i uz posebnu radionicu za mlade, festival je ove godine takmičarskim programom dobio dimenziju više, kaže izvršna direktorica festivala Monja Šuta – Hibert.
Monja Šuta Hibert„Ispostavilo se da ta naša odluka nije bila pogrešna naprosto zato što smo dobili veliki broj prijava. Filmovi koji su prijavljeni na konkurs su izuzetne kvalitete. To su filmovi koji su ove godine obišli već mnoge relevantne festivale dokumentarnog filma i već su paralelno nagrađeni“, pojašnjava Šuta-Hibert.
Festival je uspio izabrati filmove veoma inspirativne za gledaoce, a koji donose jedan novi pristup u obrađivanju tema o ljudskim pravima, ističe članica žirija festivala Rada Šešić, profesorica kinematografije i selektorica značajnih filmskih festivala.
„Smatram da su autori uspjeli u selekciji ne samo okupiti snažne ljudske priče nego i autorske radove koji su jednom zanimljivom upotrebom filmskog jezika ostvarili na neki način korak naprijed u dokumentaristici, bar ovo što se kod nas viđa na našim prostorima“, kaže Šešić.
Kamere na svakom ćošku
Preobilni televizijski sadržaji koji počinju prelaziti granicu morala, pogotovo ako smrt emitovana uživo postane novi vid zabave, pitanja su kojih se doticao francuski dokumentarac „Igra smrti“.
„Smatram da brutalnost na televiziji funkcioniše. Kao što vidite, ljudi za emisije tipa Big Brother više nemaju interesa, pa televizija mora prelaziti svoje granice. Važnije je staviti ljude u besvjesno stanje u kojem ne razmišljaju. Zadatak televizije je da iskoristi vrijedne minute pažnje gledalaca u komercijalne svrhe“, kaže Thomas Bornot, jedan od režisera filma.
Nils Van Koevorden, Foto: Irfan Redžović„Brisanje Davida“ je dokumentarac nagrađivanog britanskog režisera Davida Bonda. Čini se da se ispunjava proročanstvo Georga Orwella iz knjige „1984.“ - je li moguće živjeti anonimno u Velikoj Britaniji ako se zna da je ova zemlja jedno od najviše nadziranih društava na svijetu?
„U Velikoj Britaniji kamere se nalaze na svakom ćošku. Vlada zemlje i privatne kompanije žele da prikupe što više vaših ličnih podataka. Ta činjenica naizgled je bezazlena. Iznosite podatke na Facebook i druge društvene mreže i ubrzo shvatite da ne znate kome ti podaci idu, te da nemate nimalo privatnog prostora niti momenta gdje niste eksponirani“, kaže producet filma Ashley Jones.
Na petom Pravo ljudski festivalu održana je i svjetska premijera mladog holandskog režisera Nielsa van Koevordena. Kratki film „Posttraumatskistressindrom“ prati izbjeglicu Izeta Kalkana koji, iako godinama živi u Holandiji, čezne za Sarajevom.
Međutim, ovo nije jedini Koevordenov film o BiH.
„Zainteresovan sam za teme o Bosni jer ima još mnogo priča koje nisu ispričane. Znatiželjan sam, a znatiželja je za mene motivacija da i dalje pravim filmove“, kaže Van Koevorden.
Individualan izbor
Biljana Garvanlieva, makedonska autorica, svojim prvijencem „Makedonski san - djevojka i njezina harmonika“ osvojila je prestižnu njemačku nagradu za kratke filmove Goldene Lola.
Biljana Garvanlieva, Foto: Irfan RedžovićPodsjećamo i da je na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu njezin film „Švelje“ proglašen najboljim dokumentarcem. „Duhan djevojka“ Garvanlievino je najnovije ostvarenje:
„Moj cilj je da skršim sliku koja postoji o ženi u Makedoniji, da je ona uvijek predstavljana kao seksualna žrtva, objekt, domaćica, prostitutka, ali nikad nije predstavljana kao heroina. Cilj mi je bio da predstavim ovu moju heroinu koja sa svojih 14 godina zrelo razmišlja da napusti selo i taj život pošto ne želi da sav život provede sušeći duhan i rađajući djecu, nego se želi emancipovati“, pojašnjava Garvanlieva.
Amerikanka Robin Hessman na Pravo ljudski festivalu predstavila se sa dokumentarcem „Moja perestrojka“. Priča slijedi živote petoro običnih Rusa - od sigurnog djetinjstva u Sovjetskom Savezu, preko kolapsa zemlje, do političkog krajolika postsovjetske Rusije:
„Povod snimanja ovog filma je da ljudi sa Zapada dobiju potpuniju sliku o životima ljudi bivšeg istočnog bloka. Sve što čujete o Rusiji u svjetskim medijima jesu Putin, milioneri i bombardovanja, ali i ništa više od toga. Htjela sam otkloniti neke stereotipe koje ljudi Zapada imaju prema Rusima, kao i da pokažem da je bio težak proces tranzicije kroz koji je ova zemlja prošla“, kaže Hessman.
Dodjelom nagrada za najbolja dokumentarna ostvarenja u ponedjeljak je uspješno okončan peti festival o ljudskim pravima Pravo ljudski.
Veliko interesovanje publike različitog uzrasta svjedoči o vrijednosti festivala koji svojim odabirom filmova propituje život u svim njegovim značenjima.
„Nemamo iluziju da će samo tematiziranje ljudskih prava pokrenuti nekakve radikalne promjene u društvu. Naša namjera jeste da svako od nas ima pravo na slobodan pristup informacijama, a šta će činiti sa prenesenom porukom, to je svakome od nas individualan izbor“, zaključuje izvršna direktorica festivala Monja Šuta - Hibert.
O tome koliko se svijet pridržava osnovnih načela tolerancije, na Međunarodni dan tolerancije, u Sarajevu je propitivao i ovogodišnji filmski festival o ljudskim pravima - Pravo ljudski.
Festival, koji je prvobitno nastao kao ispomoć studentima Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije u Sarajevu u razumijevanju savremenog poimanja vladavine demokratije i ljudskih prava, ove godine je proslavio svoj peti rođendan.
Prikazujući 51 dokumentarac iz svih krajeva svijeta, festival Pravo ljudski je dokazao da je prerastao prvobitnu studentsku ideju i razvio se u značajnu manifestaciju relevantnih autora dokumentarnog filma.
Tematika koji se provlači kroz mnoge filmove petog Pravo ljudski festivala vječito je aktuelna - pitanje doma i identiteta. Podijeljen u pet programa, i uz posebnu radionicu za mlade, festival je ove godine takmičarskim programom dobio dimenziju više, kaže izvršna direktorica festivala Monja Šuta – Hibert.
Festival je uspio izabrati filmove veoma inspirativne za gledaoce, a koji donose jedan novi pristup u obrađivanju tema o ljudskim pravima, ističe članica žirija festivala Rada Šešić, profesorica kinematografije i selektorica značajnih filmskih festivala.
„Smatram da su autori uspjeli u selekciji ne samo okupiti snažne ljudske priče nego i autorske radove koji su jednom zanimljivom upotrebom filmskog jezika ostvarili na neki način korak naprijed u dokumentaristici, bar ovo što se kod nas viđa na našim prostorima“, kaže Šešić.
Kamere na svakom ćošku
Preobilni televizijski sadržaji koji počinju prelaziti granicu morala, pogotovo ako smrt emitovana uživo postane novi vid zabave, pitanja su kojih se doticao francuski dokumentarac „Igra smrti“.
„Smatram da brutalnost na televiziji funkcioniše. Kao što vidite, ljudi za emisije tipa Big Brother više nemaju interesa, pa televizija mora prelaziti svoje granice. Važnije je staviti ljude u besvjesno stanje u kojem ne razmišljaju. Zadatak televizije je da iskoristi vrijedne minute pažnje gledalaca u komercijalne svrhe“, kaže Thomas Bornot, jedan od režisera filma.
„U Velikoj Britaniji kamere se nalaze na svakom ćošku. Vlada zemlje i privatne kompanije žele da prikupe što više vaših ličnih podataka. Ta činjenica naizgled je bezazlena. Iznosite podatke na Facebook i druge društvene mreže i ubrzo shvatite da ne znate kome ti podaci idu, te da nemate nimalo privatnog prostora niti momenta gdje niste eksponirani“, kaže producet filma Ashley Jones.
Na petom Pravo ljudski festivalu održana je i svjetska premijera mladog holandskog režisera Nielsa van Koevordena. Kratki film „Posttraumatskistressindrom“ prati izbjeglicu Izeta Kalkana koji, iako godinama živi u Holandiji, čezne za Sarajevom.
Međutim, ovo nije jedini Koevordenov film o BiH.
„Zainteresovan sam za teme o Bosni jer ima još mnogo priča koje nisu ispričane. Znatiželjan sam, a znatiželja je za mene motivacija da i dalje pravim filmove“, kaže Van Koevorden.
Individualan izbor
Biljana Garvanlieva, makedonska autorica, svojim prvijencem „Makedonski san - djevojka i njezina harmonika“ osvojila je prestižnu njemačku nagradu za kratke filmove Goldene Lola.
„Moj cilj je da skršim sliku koja postoji o ženi u Makedoniji, da je ona uvijek predstavljana kao seksualna žrtva, objekt, domaćica, prostitutka, ali nikad nije predstavljana kao heroina. Cilj mi je bio da predstavim ovu moju heroinu koja sa svojih 14 godina zrelo razmišlja da napusti selo i taj život pošto ne želi da sav život provede sušeći duhan i rađajući djecu, nego se želi emancipovati“, pojašnjava Garvanlieva.
Amerikanka Robin Hessman na Pravo ljudski festivalu predstavila se sa dokumentarcem „Moja perestrojka“. Priča slijedi živote petoro običnih Rusa - od sigurnog djetinjstva u Sovjetskom Savezu, preko kolapsa zemlje, do političkog krajolika postsovjetske Rusije:
„Povod snimanja ovog filma je da ljudi sa Zapada dobiju potpuniju sliku o životima ljudi bivšeg istočnog bloka. Sve što čujete o Rusiji u svjetskim medijima jesu Putin, milioneri i bombardovanja, ali i ništa više od toga. Htjela sam otkloniti neke stereotipe koje ljudi Zapada imaju prema Rusima, kao i da pokažem da je bio težak proces tranzicije kroz koji je ova zemlja prošla“, kaže Hessman.
Dodjelom nagrada za najbolja dokumentarna ostvarenja u ponedjeljak je uspješno okončan peti festival o ljudskim pravima Pravo ljudski.
Veliko interesovanje publike različitog uzrasta svjedoči o vrijednosti festivala koji svojim odabirom filmova propituje život u svim njegovim značenjima.
„Nemamo iluziju da će samo tematiziranje ljudskih prava pokrenuti nekakve radikalne promjene u društvu. Naša namjera jeste da svako od nas ima pravo na slobodan pristup informacijama, a šta će činiti sa prenesenom porukom, to je svakome od nas individualan izbor“, zaključuje izvršna direktorica festivala Monja Šuta - Hibert.
