U svijetu se u ponedjeljak obilježava Svjetski dan socijalne pravde, posvećen borbi protiv siromaštva i stvaranju jednakih šansi za sve. Generalna skupština Ujedinjenih naroda utvrdila je ovaj datum u novembru 2007. Socijalna pravda znači da svi ljudi imaju uslove da žive dostojanstveno, o čemu je u BiH teško govoriti.
Skoro pola miliona ljudi je nezaposleno, a i oni rijetki koji rade ne primaju plate, niti bilo kakve naknade. S druge strane, kao i u većini zemalja u tranziciji, mali dio stanovništva u BiH je ekstremno bogat.
„Lopovi, lopovi...“, „Pa dokle više, za boga miloga?“, „Lopove hadžija, lopove hadžija...“, zvuči svakodnevnica bosanskohercegovačkih radnika koji svoja prava pokušavaju da ostvare protestima, štrajkovima glađu, ili drugim oblicima pritiska, bez jasne vizije i čvrste sindikalne podrške. U tome rijetko ili djelimično uspijevaju.
„Ja se zovem Nada Ramić. Radim u Granitu 41 godinu. Ne mogu u penziju zato što je ova naša vlast dozvolila da 10 godina radimo, a da nas nema nigdje. Jednostavno su nam ukrali 10 godina života. Nismo bili osigurani socijalno tih 10 godina, nije nam uplaćivan staž“, kazala je jedna od radnica.
Priča Nade Ramić samo je jedna od hiljade priča radnika u BiH. Zbog toga nije ni neobična konstatacija da u Bosni i Hercegovini nema socijalne pravde. Reći će ovo analitičari, sociolozi, ali i 40 odsto nezaposlenih građana kojima nije omogućeno osnovno pravo - pravo na rad. Socijalne pravde nema ni za 20 odsto onih koji su formalno zaposleni, ali godinama ne primaju platu, niti bilo kakve naknade.
Jedan od pokazatelja nepostojanja socijalne pravde u BiH je pljačkaška tranzicija i prvobitni oblik kapitalizma, navodi direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju Žarko Papić.
“Transferi koji čine ili su činili četiri posto društvenog proizvoda BiH, u to ne ulaze zdravstvo i penziono osiguranje, nisu usmjereni na najsiromašnije i onima kojima najviše treba, nego su usmjereni prema statusnim pravima datim prema zakonu. I kao rezultat toga imate situaciju da od ukupnih tih četiri posto najsiromašnija petina stanovništva primi samo 17 posto tih sredstava, a najbogatija petina stanovništva primi negdje oko 27 posto tih sredstava. Dakle, stvar je potpuno socijalno nepravedna“, napominje Papić.
Sa konstatacijom da je BiH zemlja socijalne nepravde složiće se i Svetlana Cenić, ekonomistica iz Banje Luke.
„Mi smo daleko od socijalne pravde. Kod nas sve na papiru postoji. Ako uzmete sad zakon, legislativu radno-pravnu, sveg smo ugradili. I kad bismo analizirali zakone - ja Bože dragi, miline od države! Isto kao i ljudska prava. Sve ima u Ustavu, a samo pogledajte u praksi, ama nigdje ništa, ili što bi u Bosni rekli - niđe veze. Otprilike je tako i sa socijalnom pravdom - ona ovdje ne postoji“, ocjenjuje Cenić.
Politika treba stvoriti ambijent za razvoj društva
Posljedice rata i činjenica da su mnogi ljudi u BiH društveno isključeni po mnogim osnovama dodatno otežavaju situaciju u zemlji. Sociolog Jusuf Žiga odgovara na pitanje kako je moguće doći do sistema socijalne pravde u haotičnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko.
Ilustracija
„Onaj dio društva koji ima više mora ispoljiti neku vrstu altruizma. Naravno, to mora doći do izražaja i kroz odgovarajuću socijalnu politiku u društvu - da pomogne onima koji nemaju ništa ili imaju malo. Ali s druge strane, politika u društvu mora stvoriti ambijent za ubrazni i prosperitetan razvoj društva“, ističe Žiga.
Kako će u skorijoj budućnosti biti moguće ostvariti ovakav sistem socijalne pravde nejasno je budući da u BiH radnici na ulicama traže svoja prava, većina njih svojim porodicama nema šta odnijeti ni da jedu, a više od polovine penzionera je na granici ekstremnog siromaštva.
Za svo to vrijeme bosanskohercegovački parlamentarci jedni su od najplaćenijih u regionu, a nakon rata iskristalisala se i jedna nova poslovna i politička elita ekstremno bogatih, poznatijih kao bh. tajkuni. Njihova bogatstva mjere se milionima eura.
Među njima su i oni koji zauzimaju neke od najznačajnijih funkcija u državi, kao što je predsjednik RS Milorad Dodik, čija se imovina, prema pisanju nekih medija, procjenjuje na preko 200 miliona eura. Za njim ne zaostaju ni drugi visoki zvaničnici u BiH, što su pred posljednje izbore pokazali i njihovi imovinski kartoni. No kao najbogatiji u BiH uvijek se pominje vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić koji je u jednom od intervjua za RSE objasnio šta za njega znači tajkun.
„Tajkun je na zapadu pozitivna ekonomska kategorija“, kaže on.
Na konstataciju da je u BiH negativna Radončić je odgovorio:
"To su vrlo jednostavne stvari, ja ništa staroga nisam oteo niti privatizirao".
Jedno je sigurno: jaz između bogatih i siromašnih u Bosni i Hercegovini jako je veliki, kaže direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju Žarko Papić.
„Najsiromašnija petina, najsiromašnijih 20 posto u ukupnoj potrošnji učestvuje sa oko sedam posto. A najbogatijih 20 posto u ukupnoj potrošnji učestvuje sa negdje oko 35 posto. Ne znači da su ovih tzv. najbogatijih 20 posto bogati u nekom klasičnom smislu reči, da voze ferari, imaju vilu i ne znam koje prihode, ali jesu statistički gledano najbogatija petina stanovništva“, navodi Papić.
