Predsjednik Generalne skupštine UN-a Samir Shihabi 22. maja 1992. godine objavio je "da je Republika Bosna i Hercegovina priznata kao članica UN-a. Nešto kasnije, tadašnja bosanskohercegovačka zastava zavijorila se ispred zgrade UN-a.
Ljiljani više nisu na zastavi, a 24 godine kasnije, država u UN-u ima stalnu misiju. I to je sve što se može podvesti pod bh. zajedništvo u ovoj svjetskoj instituciji.
Ono po čemu ostaje upamćena je da skoro svake godine, Predsjedništvo BiH, koje vodi vanjsku politiku, nema usaglašen stav u nastupima u UN-u.
Zbog toga se vrlo često dešava da predsjedavajući kolektivnog šefa države nastupa više u svoje, nego u ime države zbog koje je u Njujorku. Svjedok toga bio je i Mirza Kušljugić, koji je prije četrnaest godina bio šef bh. misije u UN.
"To da se govornica koristila da pojedini članovi Predsjedništva BiH imaju različite pozicije o pojedinim unutrašnjopolitičkim stvarima, to je u UN poznata stvar i smatra se uobičajenom", kaže Kušljugić.
Ono po čemu će još Bosna i Hercegovina ostati upamćena u UN-u je da u njenom tijelu, Vijeću sigurnosti, izvještaj o stanju u zemlji podnosi visoki predstavnik u BiH, a ne njeni zvaničnici.
"Predugo traje stanje u kome imamo i status punopravne članice i, istovremeno, visoki predstavnik je onaj koji je zadužen da podnosi stanje Bosne i Hercegovine. To pokazuje da mi nismo u stanju napraviti unutrašnju tranziciju države, a to je već poznata priča o Dejtonskom sporazumu i svim njegovim nedostacima", ističe Kušljugić.
Slobodan Šoja, bivši ambasador BiH u Francuskoj, dodaje:
"Mislim da, nažalost, Bosna i Hercegovina nije iskoristila svoju šansu, ali možda ne treba kriviti sve nas, nego treba kriviti one koji se ne znaju dogovoriti, jer smo vrlo često bili u situaciji da se sramotimo pred UN-om, naročito zbog usamljeničkih govora koji su bili demantirani sa druge strane", navodi Šoja.
Mnogi u Bosni i Hercegovini Ujedinjenim nacijama zamjeraju njihov indiferentan odnos tokom rata u BiH.
Razne rezolucije koje su donošene tih devedesetih godina prošlog vijeka nisu zaustavile krvoproliće i stradanje civila, a čak su i vojnici UN-a u to vrijeme bili više marionete, nego neko ko je štitio građane.
To je najbolje na svojoj koži osjetio Hasan Nuhanović, koji je kao prevodilac radio u bazi UN-a u Potočarima kod Srebrenice. Holanđani, koji su rukovodili bazom, nisu dozvolili njegovim roditeljima i bratu da u toj zoni ostanu nakon ulaska Vojske Republike Srpske 11.jula 1995. u grad.
"Ja sam bio pripadnik UN-a kao i oni. U posljednjem momentu su rekli da prevedem ocu da može ostati i on zato što je bio na pregovorima sa Mladićem. Moj otac se okrene i kaže: 'Šta je sa mojim mlađim sinom i ženom', koji su u tom momentu išli prema kapiji da izađu, jer su ih ovi tjerali, a major meni kaže da ocu prevedem kako je to njegov izbor. Tako da je moj otac izabrao da ode i umre sa mojim bratom i majkom, umjesto da ostane živ sa mnom", prisjeća se Nuhanović.
Zbog ovakvog odnosa UN-a prema BiH, ali i drugim zemljama u kojima rat još uvijek traje, bivši bh. dipomata Hajdrudin Somun ocjenjuje da Ujedinjene nacije i nisu posebno doprinijele napretku zemlje. Iz tog razloga, kako navodi, Bosna i Hercegovina se treba fokusirati na druge institucije.
"Nema problema u istoriji Ujedinjenih nacija koji ima toliko pozitivnih rezolucija, ali to im nije ništa pomoglo. Tako da ne vidim da su Bosni i Hercegovini Ujedinjene nacije nešto posebno pomogle. Nama bi mnogi više pomoglo kada bi ušli u NATO", zaključuje Somun.
