Ustavni sud BiH zauzeo je stav da obavezivanje žrtava ratne torture na plaćanje troškova sudskog postupka predstavlja povredu njihovog prava na imovinu i prava na pravično suđenje utvrđenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Naime, preživjele žrtve ratnih zločina koje su pred sudovima u BiH pokrenule parnice za nadoknadu nematerijalne štete, bile su primorane plaćati visoke sudske troškove, nastale gubitkom sporova i odbijanjem tužbenih zahtjeva zbog zastare.
Među njima je i Semka Agić iz Živinica. Početkom rata, tačnije u maju 1992. godine otišla je u Šamac da potraži sina. Zatekla je pustoš. Bošnjačko i Hrvatsko stanovništvo mahom je bilo protjerano. Njen devetnaestogodišnji sin je dva mjeseca proveo na prisilnom radu, a potom je ubijen. Kad ga je sahranila, na povratku kući Semka je zarobljena i silovana. Njena agonija u zarobljeništvu trajala je 10 mjeseci.
"Ja sam se s tim nekako nosila. Nisam imala vremena da razmišljam o sebi, prvo sam imala prevelik osjećaj krivnje što sam ja preživjela a dijete nije, a drugo, bilo me je stid", svjedočila je za REKOM Semka Agić.
Okružni sud u Doboju osudio je Dragoljuba Kojića, bivšeg pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, na tri godine zatvora za zločine nad civilima u julu 1992. godine u Šamcu. Nakon presude, Semka je pokrenula parnični postupak za naknadu nematerijalne štete, koji je odbijen zbog zastare, a njoj je presuđeno da plati 3.000 maraka.
"Nemam ih, a i da imam, ne dam. Ja sam to krvavo odradila. Deset mjeseci kopale, utovarale, istovarale, rintale. I sad da platim troškove 3.000 maraka, ma ne pada mi na pamet", objašnjava Agić.
Umjesto da dobiju odštetu, žrtve ratnih zločina u BiH moraju platiti sudske troškove, koji sežu i do 6000 eura. U slučaju da je ne plate, sudovi im oduzimaju i imovinu. Mevlija Salihović je tokom 1992. godine sa troje djece bila zarobljena u Liplju nedaleko od Zvornika. I njen tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen je, a Mevliji i njenim sinovima naloženo da plate 2500 eura za sudske troškove.
"Zašto da dajem? Što sam protjerana, ubijena, silovana? Nek me slobodno zatvore, meni je svakako kraj, ali da se javnosti kažem da sam zbog toga u zatvoru", odgovara Mevlija.
Odštetu je tražilo oko 30.000 logoraša, najviše od Republike Srpske, ali su tužbe pale zbog zastare. Od 2008.godine Ustavni sud četiri puta je mijenjao stav o tome ima li zastare ili ne. Konačno, ratni zločin ne zastarjeva, ali zahtjev za naknadu štete morao se podnijeti u roku od pet godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Stoga, nedavna Odluka Ustavnog suda BiH u kojoj se nalaže da žrtve ne moraju plaćati sudske troškove je itekako važna kaže viša pravna savjetnica Trial Internacionala u BiH, Adrijana Hanušić Bećirović.
"Primjenom Pravila, koje se inače primjenjuje u parničnim postupcima, a sastoji se u tome da onaj ko izgubi spor, mora da nadoknadi troškove drugoj strani, oni su obavezani da plate prvenstveno Pravobranilaštvu RS, ali i Pravobranilaštvu FBiH od 2015.godine, ogromne iznose sudskih troškova, koje u većini slučajeva oni ne mogu priuštiti. To ih dovodi u grozno stanje", objašnjava Hanušić-Bećirović.
Naime, Ustavni sud je usvojio apelaciju žrtve ratnog silovanja inicijala S.A. podnesenu protiv presude Vrhosnog suda RS i presude Okružnog suda u Banjaluci u dijelu odluke o troškovima postupka.
S.A. su više puta silovali pripadnici Vojske RS tokom jula 1992.godine. Njen zahtjev za naknadu štete je odbijen, a njoj naloženo da plati 1500 eura sudskih troškova. Upravo TRIAL International u BiH je pružio ovoj ženi pravnu pomoć, angažovao advokata, koji je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH.
"Radilo se o strateškom slučaju gdje je cilj i bio da se zauzme pravni stav koji će obavezivati sve druge sudove u BiH. Jako je bitno da je Ustavni sud BiH utvrdio da je to pretjeran i neproporcionalan teret za žrtve. S obzirom na njeno finansijsko stanje, ona je bila oslobođena plaćanja sudskih taksi pred sudovima u Banja Luci, ali nije oslobođena plaćanja drugih troškova postupka", kaže Hanušić Bećirović.
Sada odgovornost leži na svim redovnim sudovima širom BiH, od kojih se očekuje primjena ovog stava u svojoj praksi. Samo logoraši u BiH očekivali su milijardu eura odštete samo u BiH i to 800 miliona od Republike Srpske, te 200 hiljada od Federacije BiH. Međutim, oni su bili ti koji su morali platiti zahtjev za naknadu štete.
Srbija ne priznaje žrtve silovanja u ratu
Kada je riječ o Srbiji, ona je jedina zemlja u regionu koja je postavila takvu zakonsku prepreku ženama - žrtvama silovanja u ratu koju je nemoguće preskočiti. Da bi dokazale da su silovane i dobile status civilnih žrtava rata, one prema srpskom zakonu, usvojenom još u ratno vrijeme Slobodana Miloševića, ne samo što moraju dokazati da su silovane već moraju imati i tjelesno oštećenje od 50 odsto.
Podsjećanja radi, Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji uspostavio je praksu procesuiranja počinilaca ratnih zločina seksualnog nasilja. Presudama ovog suda prvi put u istoriji međunarodnog humanitarnog prava silovanje je okarakterisano kao vid mučenja, a seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. Više od 160 lica je pred ovim sudom optuženo za ratne zločine, a polovina njih za seksualno nasilje.
Opširnije možete pročitati na ovom linku.
Na Kosovu žrtve silovanja u ratu imaju pravo na penziju
Za razliku od Srbije, na Kosovu žrtve silovanja tokom rata 1998-1999. godine moći će da ostvare pravo na penziju i druge beneficije ako im posebna komisija prizna status žrtve. Pravo na osnovnu penziju koja će mjesečno iznositi 230 eura i druge državne beneficije mogu da ostvare žene, devojčice, muškarci i dječaci, pripadnici svih etničkih grupa, silovani tokom rata na Kosovu u periodu od 27. februara 1998. do 20. juna 1999. godine nakon podnošenja zahtjeva i verifikacije. Inače, na Kosovu je 5. februara počelo prijavljivanje za verifikovanje i priznavanje statusa silovanih osoba i trajaće 5 godina.
U formular se osim općih podataka unosi i detaljan opis traumatičnog događaja uključujući i vrijeme i mjesto, eventualno dobijanje zdravstvene ili druge pomoći, kao i informacija o mogućem svjedočenju pred Haškim ili nekim drugim sudom. Takođe prilažu se dodatni dokumenti, kao što su potvrda ljekara ili psihologa ili izjava svjedoka silovanja, fotografije povreda ili novinski napisi. Tačan broj silovanih osoba tokom rata na Kosovu nije poznat, ali se nezvanično pominje broj od 20 hiljada. Nevladine organizacije koje pružaju pomoć ovakvim osobama navode da već godinama psihološki tretman dobija između 1.000 i 1.200 osoba.
Crna Gora bez posebnog tretmana za žrtve silovanja u ratu
Za Crnu Goru, kada je riječ o ovoj temi, važno je istaći dvije karakterističnosti. Prvo ta zemlja nema zasebnu kategoriju koja se odnosi na žrtve silovanja tokom rata, a druga specifičnost je mali broj prijavljenih slučajeva silovanja. Naime, u Crnoj Gori je u posljednjih osam godina registrovano 37 slučajeva silovanja. Zanimljivo je i da još nijednom za to krivično djelo nije izrečena maksimalna kazna od 15 godina zatvora.
U izvještajima o radu Ministarstva unutrašnjih poslova od 2010. do 2017. godine navodi se da se godišnje registruje prosječno pet silovanja, najmanje ih je bilo 2016. godine - dva, a najviše u 2017. godini čak deset silovanja. Prema posljednjim podacima, prosječna kazna koja se izriče za krivično djelo silovanje je tri godine, što je, prema ocjeni stručnjaka, malo jer su žrtve obilježene za cijeli život. Minimalna kazna za ovo djelo je godinu dana zatvora.