U svijetu se danas obilježava Dan socijalne pravde, koji su 2007. godine ustanovile Ujedinjene nacije. Tim povodom u BiH nema manifestacija koje bi trebale pokazati sve suprotnosti ovog dana - da je ovo zemlja daleko od jednakosti njenih građana, bez potpunog obuhvata socijalnom zaštitom i u kojoj se ne ostvaruje jedno od temeljnih prava - pravo na rad i život od svog rada.
Radnik Trudbenika iz Doboja Mirsad Hodžić nije dobio 15 plata, a osam godina nisu mu uplaćivani doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje:
“Do penzije mi treba godinu dana, ne znam od čega ću živjeti. Svašta bi radio i već sam svašta radio ali sada ništa. Pravi socijalni slučaj, samo mi se plače”, kaže Mirsad Hodžić.
Drago Lazić, iz istog grada, prije četiri godine je ostao bez posla i od tada povremeno, nađe neki posao, za koju marku. Neprijatno mu je da se obrati Centru za socijalni rad:
“Sramota me da odem, reći će: pogledaj se, zdrav mlad, kako te nije stid tražiti socijalu“, priča Drago Lazić.
Na svjetski dan socijalne pravde, svi pokazatelji u BiH pokazuju da je to zemlja nepravde, ističe analitičar dr Žarko Papić, direktor nevladijne organizacije za bolju i humaniju inkluziju:
“Siromaštvo u Bosni i Hercegovini raste od 2007. do 2014. i procjena je da je 2014. godine 27 posto stanovništva ispod apsolutne linije siromaštva. To vam je preko milion stanovnika. S druge strane, sam sistem socijalne zaštite je socijalno nepravedan – dakle, ne govorim o penzijama i zdravstvu, to su zasebne priče, govorim o onome što je tzv. socijalna pomoć, dječija zaštita, osobe s invaliditetom, civilne žrtve rata, ona prava socijalna pomoć. Najsiromašnija petina dobija manje od najbogatije petine od tih budžetskih sredstava, što znači da sam sistem pojačava nejednakost u društvu, pa je socijalno nepravedan”, kaže Papić.
Od socijalne pravde, danas u BiH, prema riječima psihologa iz Banjaluke, Srđana Puhala, ostalo je samo sjećanje:
“Na jedno prošlo vrijeme, kada je i socijalna pravda i socijalna jednakost bila nešto što se živjelo. Možda nismo imali demokratiju, možda nismo imali potpunu slobodu, ali smo imali nešto što se zove i socijalna pravda i socijalna solidarnost, na kraju krajeva, čini mi se, i socijalnu državu, i toga se ljudi u Bosni i Hercegovini sjećaju. To, da kažemo, danas građani Bosne i Hercegovine i traže. Oni žele jednu državu u kojoj će se osjećati zaštićeni od strane države, u kojoj će moći ta neka osnovna ljudska prava, pravo na rad i pravo na socijalnu zaštitu, taj neki fundamentalni osjećaj pravde da dobiju", smatra Puhalo.
Saglasni su s ovim ocjenama i građani – na pitanje ima li ima socijalne pravde u BiH u anketi kažu:
Uz Svjetski dan socijalne pravde jedino se oglasila Organizacija SOS dječija sela BiH, pozivajući nadležne da djeci omoguće život utemeljen na osnovnim principima socijalne pravde - nediskriminaciji, poštivanju različitosti, pristupu društvene zaštite, navodi Siniša Baljo:
“Posebno bismo zamolili da se svi zabavimo pitanjem obrazovanja, s obzirom na to da je u predškolsko obrazovanje uključeno samo 17 posto djece, a postoji još uvijek praksa 'dvije škole pod jednim krovom'. Drugo pitanje kojim bismo voljeli da se ljudi pozabave jeste nemogućnost ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite za djecu u Bosni i Hercegovini na cijelom njenom prostoru bez obzira na mjesto stanovanja”, poruka je iz SOS sela.
Može li se očekivati više socijalne osjetljivosti, više pravednosti i jednakosti za građane u BiH? Šta mogu učiniti novi organi vlasti?
“Do socijalne pravde se ne može doći ako se u potpunosti ne promijeni politički i socijalni ambijent. Socijalna nepravda je i kad se zapošljavanje vrši na osnovu 'štele' i partijske pripadnosti. Socijalna nepravda je i kad stopostotni civilni invalid dobija 400 maraka mjesečno invalidnine, a ratni invalid dobija 1.800 maraka invalidnine mjesečno. Dakle, dok se ukupan politički ambijent ne promijeni i dok se ne pođe od toga da se mora štediti na javnoj potrošnji, ali isključivo na administraciji, a da se ne smije štediti na socijalnim davanjima i socijalnoj zaštiti, dakle, dok se strategije i politike u tom pravcu ne promijene cjelovito, što sugerišem novim vlastima, novim vladama, teško je očekivati neki veći boljitak”, zaključuje Žarko Papić.
