Poplave pa zatim klizišta, učinile su hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini beskućnicima. Među njima su i oni, koji su nakon godina izbjeglištva, konačno uspjeli da se vrate i sagrade dom. Sada su ponovo krenuli u neizvjesnost. U inače duboko podijeljenoj zemlji, nesreća je povezala ljude. Solidarnost i pomoć, stižu sa svih strana, ne priznaju se entitetske, niti bilo koje druge granice. Postoji samo jedan cilj - pomoći ljudima koji su u trenu izgubili sve što su godinama gradili "sa svojih 10 prstiju".
"Katastrofa totalna. Imam 83 godine i tu sam rođen. U tri dana nemam više ništa. Imam još samo oči da gledam. Sad ne znam, ni kud ću, ni šta ću", kaže jedan bh. građanin.
Slična je sudbina oko 950.000 izgubljenih, isprepadanih, očajnih stanovnika Bosne i Hercegovine, kojima su poplave, a potom i klizišta nakon njih, uništila sve što su za života stekli. Nakon ratnih razaranja, katastrofa je preblaga riječ u poređenju s onim što je u posljednjih desetak dana snašlo zemlju.
"Bosanski Šamac, možemo reći, da ne postoji. On je potpuno pod vodom. Tamo nema centimetra kopna", ističe Mario Ivkić, reportera jutarnjeg programa RSE.
Šamac, 21. maj
I dok je ostatak zemlje bio svoje bitke s poplavama i pomoći ugroženima, prvi su pri ruci Šamčanima bili ljudi iz susjednog Gradačca. Pristigli su u evakuaciju, primili stanovnike, apelovali, donijeli pomoć. Šta je to značilo građanima, najbolje je opisao načelnik Šamca, Savo Minić, obraćajući se putem radija Gradačac žiteljima grada Zmaja od Bosne:
"Svi vi građani Gradačca ste nas za života zadužili toliko da vam nikada ovo ne možemo vratiti, ali za ovu pomoć vam nikada nećemo ni vraćati, nego neku ljepšu pomoć. Stvarno nemam riječi i želi da prenesem utiske svih građana opštineŠamac i da vam kažem jedno veliko hvala preko cijelog neba", navodi Minić.
Ljudi su zaboravili na sve što ih je do tada razdvajalo - rat, entitetske linije, politika. Iz Tešnja, koji je u Federaciji BiH, je s pomoći u Šamac, koji je u Republici Srpskoj, stigao i Benjamin Preldžić. Preldžić je RVI, nosilac Zlatnog ljiljana, najvišeg odlikovanja Armije RBiH i predstavnik kinološkog kluba Pas. Stigao je čim se kopno u Šamcu ukazalo.
"Žao nam je što se ovo desilo. Voljeli bi da je ovo posljednja destinacija, međutim kako stvari stoje, ne vjerujemo. Mi ćemo se već sutra uključiti u djelovanju prema Odžaku, odnosno prema Federaciji, da vidimo i tamo stanje", kaže Preldžić.
Akcija prikupljanja pomoći, Livno, 17. maj
U Bosni i Hercegovini se još jednom istinitom pokazala teza da je komšija preči od rodbine. Dobojlije su je tako osjetile na svojoj koži. Kad je zakazala vlast, prijatelji nisu. Dobojski policajac, Dušanko Kitić, i načelnik Doboja, Obren Petrović, itekako su svjesni toga.
"Pomažem narodu koliko mogu. Izlazio sam, gazio sam, nosio hljeb. Borba, patnja, smrad se hvata, mušice se već hvataju. Nije dobro. Dobojski krizni štab je nula, to slobodno prenesite. Krizni štab RS-a je nula. Da nam nije Federacije, pocrkali bi od žeđi. Da nije Tešnja i njihove vode, mi bi crkli od žeđi", tvrdi Kitić.
"Ogromna nam pomoć dolazi. Ja bih se posebno zahvalio Oružanim snagama BiH, svim gradovima u okruženju, na prvom mjestu Tešnju, pa i Doboju jug i Doboju istok", riječi su Petrovića.
Ni bihački rafteri nisu čekali da ih se pozove upomoć.
"U Doboju je stanje bilo katastrofalno. Mi smo otišli samoinicijativno jer smo znali da je potrebna pomoć, čitav smo dan bili na vodi, pomagali kome god je bilo potrebno, koga je bilo potrebno izvlačiti, donijeti hrane i ostalih potrepština", kaže jedan od raftera.
"Najgore je probudilo u ljudima ono najbolje", kaže sociolog i profesor sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Hidajet Repovac.
Hidajet Repovac
"Izgleda da, kad nas zateknu muka, bijeda i nesreća, onda smo bliži jedni drugima, a to bi trebalo da bude karakteristika čovjeka i onda kada je u punom dobru i kada ga služi sreća, da onda pokaže tu vrstu solidarnosti i ljubavi prema drugom. Sad se pokazalo da zapravo ljudi koji žive na jednom prostoru nisu vezani samo ideologijom, politikom, stranačkim partikulizmima, nego da ga kvalificiraju kao svoju zemlju, kao domovinu. Meni se to sviđa, kada bi moglo da traje. Ali nažalost, u našem mentalitetu postoji nešto što nas na neki način ograničava i razdvaja, a to je, ja bih rekao, prvo egoizama, a onda se sve ove druge stvari kaleme na njega", smatra Repovac.
Dok je vlast prespavala većinu kriznih situacija, građani su bili budni i spremni. Čak i oni što imaju najmanje.
"Izbjeglica sam iz Foče, živim gore u kolektivnom centru. Znam kako je ljudima jer sam bio u takvoj situaciji i žao mi ih je", pojašnjava jedan građanin.
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Nebojša Radmanović, nakon tematske sjednice, zakazane tek šest dana nakon prvih poplava, je kazao:
"Ovih dana do izražaja je došla solidarnost građana u BiH koju posebno pohvaljujemo, ali i van prostora BiH. Lično mi se čini da je proradio duh bivše Jugoslavije jer smo od Slovenije do Makedonije svakodnevno dobijali pomoć."
Srećom, bh. građani nisu radili kao vlast. Brojni punktovi za dostavu vode i hrane otvarani su čim su putne komunikacije postale prohodne. Ne samo unutar zemlje. Prvi su priskočili susjedi iz Hrvatske sa helikopterima i ekipama za spašavanje, potom i Slovenci sa pomoći u ljudstvu, hrani lijekovima.
Građani Makedonije i Crne Gore stali su uz građane Bosne i Hercegovine. Posebno je građane dirnuo glas prvog reketa svijeta, Novaka Đoković, baš kao i tugu koja je snašla i Srbiju, na pola je podijelio i donirani novac, te cijelom svijetu koji je do tada nijemo posmatrao ukazao da pomoć trebaju i jedni i drugi.
Na muci se, vele, poznaju junaci. Ako je to istina, junaka ne manjka - oni ne nude prazna obećanja, ne siju strah od drugih i ne pitaju ko se kako zove i iz kojeg je entiteta. Lekcija koju smo usput svi zaboravili, a koju bi smo slijedom nesretnih okolnosti trebali upamtiti zauvijek.
