U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome dokle će građani Bosne i Hercegovine da trpe bijedu i haos koji vladaju u njihovoj zemlji. Sagovornici su bili psiholozi Ibrahim Prohić iz Sarajeva i Srđan Puhalo iz Banjaluke.
Bilo je riječi o tome zašto građani uporno glasaju za političare za koje govore da su lopovi, koliko strah od pripadnika druge vjere i nacije blokira svaku promjenu, da li bosanskohercegovački političari namjerno proizvode haos da bi se održali na vlasti, zašto su građani izgubili svaku nadu da se nešto može promijeniti, da li je kriza u Bosni i Hercegovini dostigla dno, kao o tome šta mora da se desi, pa da se građani masovno pobune.
Ibrahim Prohić: Ta moja dijagnoza je odgovor na pitanje koje mnogi postavljaju, a vi ste ga postavili u uvodu u ovaj razgovor – zašto ljudi više od dvije decenije trpe, kako se to nekad govorilo, nenarodnu vlast - ja bih rekao protunarodnu vlast - a da ništa ne preduzimaju, već šute. Dakle, ja sam tom sintagmom bolesno društvo želio skrenuti pažnju javnosti na ukupno stanje u bosanskohercegovačkom društvu koje onemogućava bilo kakav razvoj - ni individualni ni društveni, a jedan veliki broj građana nema ni elementarne uslove za život. Bosanskohercegovačko društvo je društvo koje se ne kreće, a društvo koje se ne kreće je bolesno. Dakle, moja sintagma o bolesnom društvu odnosila se na stanje anomije u kojem ljudi ne vjeruju da se išta može promijeniti, popraviti ili krenuti naprijed.
Ibrahim Prohić: Da, to je najgora karakteristika stanja društvene svijesti - upravo to što ste vi sada kazali. To je nevjerovanje da se stvari mogu promijeniti i da ja kao građanin i pojedinac išta mogu promijeniti u društvu i svom sopstvenom životu. To stanje svijesti je gore od objektivnog stanja, od ekonomskih i socijalnih pokazatelja.
Srđan Puhalo: Ja sam nekad davno čuo od psihijatra Dušana Kecmanovića jednu definiciju koja mi se svidjela i koja prilično dobro odslikava stanje u Bosni i Hercegovini. On je rekao da “bolesni nismo, a zdravi još manje“. Šta to znači? To znači da je ovo društvo duboko u problemima. Meni se čini da je ovo društvo u magli u kojoj građani lutaju i pokušavaju pronaći neki izlaz, ali nikako u tome ne uspijevaju. Ljudi u Bosni i Hercegovini su rastrzani, nemaju jasan plan i cilj, stalno su negdje između prošlosti i budućnosti, između nekadašnjeg socijalizma, kojeg se još uvijek sjećaju, i ovog suludog kapitalizma, između Istoka i Zapada. To je jedna konfuzna situacija u kojoj se ljudi teško snalaze, a pošto to traje već više od dvadeset godina, čini mi se da su digli ruke i prepustili se stihiji u nadi da će se nešto desiti, ali da to neće biti rezultat njihovog zalaganja i rada, već da će se nešto samo od sebe promijeniti.
Ibrahim Prohić: Ja ću dodati da građani ne samo misle da su političari lopovi, nego oni i jesu lopovi i za to postoji puno argumenata i dokaza. Zašto građani to trpe? Bosanskohercegovačko društvo oborilo je sve važeće teorije o socijalnoj izdržljivosti. Već pet godina svi analitičari, koji se bave društvenim procesima, konstatuju da je Bosna i Hercegovina dotakla dno i prag socijalne izdržljivosti, ali očekivani socijalni bunt izostaje. Moglo bi se cinično reći da Bosna i Hercegovina ima duplo dno, odnosno prag ispod praga. Sada se postavlja pitanje zašto je to tako. U Bosni i Hercegovini vlada haos, ali moramo dodati da je taj haos jako kontroliran i da je proizveden. Stanje anomije, haosa i beznađa je proizvedeno, ono se stalno podstiče i održava i zato ljudi ne mogu da izađu iz njega.
Srđan Puhalo: Bosanskohercegovačko društvo je etnički veoma podijeljeno. To koriste političari i generiraju strah jednih od drugih. Zbog toga ljudi u ovoj zemlji ne biraju racionalno. Kada glasaju oni otprilike ovako razmišljaju - nije bitno kako mi živimo, mnogo je važnije da sačuvamo živu glavu, a sačuvaćemo je - ako budemo glasali za naše nacionalne lidere. Dvadeset godina nakon rata to izgleda čudno, ali to je tako.
Ibrahim Prohić: Strah jeste dominantna emocija kod naših građana i to ne samo strah od drugih nego strah od svega, pa i od promjene, a to je najopasnija vrsta straha. I taj strah je jedan od razloga što građani uvijek biraju iste političare. Postoji još jedan faktor koji utiče na ponašanje birača na izborima, a to je da jako veliki broj ljudi zavisi od države, odnosno od budžeta. To su svi oni koji rade u državnim organima i preduzećima i svi oni koji imaju bilo kakva socijalna primanja. Upravo ti ljudi se najviše boje promjena. Iako slabo žive i nisu zadovoljni onim što imaju, oni se plaše svake promjene jer misle da bi mogli da izgube i onih 150 maraka nekakvih socijalnih primanja.
Srđan Puhalo: Ako imamo strah jednih od drugih, ako imamo društvo koje je duboko podijeljeno na etničkih osnovama, teško je naći kritičnu masu koja bi nešto pokrenula. Imali smo proteste povodom jedinstvenog matičnog broja u Sarajevu. Onog trenutka kada su ljudi u Sarajevu rekli “podržite nas“, političari iz Republike Srpske su sinhronizovano krenuli da diskredituju taj protest predstavljajući ga kao pokušaj da se uništiti Republika Srpska ili da joj se oduzmu određene nadležnosti, što se ovdje u Banjaluci i Republici Srpskoj poprilično primilo. Dakle, osim tog straha, koji je rezultat onoga što se ovdje dešavalo devedesetih godina, postoje i tri javna mnijenja i tri društva koja se međusobno ne dodiruju. Među njima nema solidarnosti, nema kohezionog faktora koji bi ih povezao i ujedinio, pa zbog toga nemate ni kritičnu masu za promjene. Kad sve to imate u vidu, nerealno je očekivati da se nešto može desiti na nivou Bosne i Hercegovine. Neke promjene se eventualno mogu dešavati samo unutar pojedinih etničkih grupa, jer je u Bosni i Hercegovini sve svedeno na etničke torove.
Ibrahim Prohić: Tako je. Postavlja se pitanje zašto nemamo proteste ni unutar tih zatvorenih društava u Bosni i Hercegovini. To je zato što podijeljenost, koja u Bosni i Hercegovini funkcionira kao princip, nije samo na etičkoj osnovi. Podijeljena je i Republika Srpska, podijeljena je i Federacija i to ne samo na hrvatsku i bošnjačku, nego unutar nje imate mnogo boračkih organizacija, mnogo sindikata i tako dalje. Sve se dijeli. Momčilo Krajišnik, jedan od utemeljivača Republike Srpske, govorio je: “Podijelićemo i iglu u plastu sijena“. Bosna i Hercegovina je toliko fragmentirana i toliko podijeljena da nije moguća nikakva skupna akcija. To stanje, koje je proizvedeno, održava se političkom manipulacijom. Kolega Puhalo je spomenuo junski građanski protest u Sarajevu. Političari su uspjeli da manipulacijom prebace ovo očigledno građansko nezadovoljstvo na drugi teren. Samo da podsjetim da su političari iz Banjaluke i Mostara igrali na kartu da im je ugrožena sigurnost, pa je premijer Vjekoslav Bevanda čak rekao da su ga htjeli ubiti. Manipulirala je i Socijaldemokratska partija. Oni su se predstavili kao neko ko podržava taj protest, što je svojevrsni politički spin, jer je ta partija sukreator opšte agonije, pa i problema oko jedinstvenog matičnog broja koji je bio povod protestu. Međutim, ipak se dogodilo nešto što budi nadu. Bez obzira što je ovaj mali socijalni bunt ugašen, ostaje činjenica da su po prvi put nakon rata u jednoj akciji pređene etničke granice, jer je bilo podrške i iz Banjaluke i iz Mostara. Istina, kasnije je politika učinila da banjalučki studenti reteriraju od svojih prvobitnih izjava podrške. Ali, po prvi put građani su prešli granicu straha, prešli su etničke granice i počeli su da vjeruju da svojom akcijom nešto mogu promijeniti.
Srđan Puhalo: Nisam siguran da je na ovim prostorima ikada bilo neke velike solidarnosti. Sjetimo se devedesetih godina, kada smo se tako lako odricali svojih komšija koji su ubijani ili proganjani. Interesantno je da ljudi misle da će to što se dešava drugim ljudima proći mimo njih i da ne postoji mogućnost da se to i njima desi. Sjetimo se one priče iz Njemačke neposredno prije Drugog svjetskog rata - prvo su došli pa su odveli jedne, a mi smo ćutali, pa su odveli druge, a mi smo opet ćutali, pa su odveli treće, a mi smo i dalje ćutali, a onda su došli po nas i nije bilo nikoga ko bi se mogao pobuniti. Takva filozofija je dominantna i kod nas - ono što se dešava Vulićima ne treba da se nas dotiče. Osim toga, moramo imati u vidu da je kod nas, to je gospodin Prohić naglasio, veliki broj ljudi zaposlen u javnim institucijama koje kontroliše vlast i da oni računaju da nije pametno da se bune, jer mogu ostati bez posla. Tako da mene ne čude te stvari, više me čude oni ljudi koji su podržali Vuliće ne mareći za posljedice.
Srđan Puhalo: Bilo je ih je poprilično na prošlogodišnjim protestima zbog pretvaranja gradskog parka u građevinsko zemljište. Njihov broj se smanjio, kada je vlast počela da vrši pritisak. Zaposleni iz javnih institucija, koji su učestvovali u protestima, bili su pozivani na razgovore, ljudima, koji su zavisili od grada i budžeta, davalo se na znanje da će izgubiti beneficije, ako budu nastavili sa učešćem na protestima, i to je imalo uticaja. Mnogo se nevladinih organizacija povuklo, mnogi ljudi, koji su radili u javnom sektoru, iskalkulisali da im se ne isplati da zarad nekih principa, istine ili pravde izgube neke svoje male beneficije.
Ibrahim Prohić: Vlast u Bosni i Hercegovini ne zna da riješi nijedan vitalni društveni problem, ali je zato jako dobro savladala tehnologiju vladanja i manipulacije. Ona pritiscima, ucjenama i prijetnjama postiže ono što hoće. Ali, ova priča ne može biti zaokružena, ako ne pomenemo još dva faktora. Prvo, u Bosni i Hercegovini ne postoji država, odnosno ona provizorno postoji, ali nema elementarnu autonomnost i profesionalnost. Ovdje je zapravo suspendovan politički sistem i svim državnim strukturama upravlja nekoliko ljudi. Nijedna vlast, nijedana vlada, nijedan parlament nemaju elementarnu autonomnost. Svi oni izvršavaju volju tri-četiri politička moćnika. Drugo, akademska zajednica i takozvani misleći ljudi u Bosni i Hercegovini su dužni, a to ne rade, da objašnjavaju građanima manipulaciju i tiraniju koja je na sceni, te da ukažu kako da izađemo iz ove krize. Uzmimo, hipotetički, da postoji energetski naboj kod građana, da su oni spremni, simbolički govoreći, da idu na barikade. Šta sa tim? Nijedna revolucija, nijedna društvena transformacija nije uspjela, ukoliko se bazirala samo na goloj energiji, nezadovoljstvu i emocijama. To u najboljem slučaju može biti pobuna koja može nešto srušiti, koja može biti destruktivna, ali ne može izgraditi novi model političkih odnosa. Zato su zaduženi misleći ljudi. Međutim, većina mislećih ljudi je kupljena, doslovno kupljena na ovaj ili onaj način. Oni gledaju svoje sitne interese i potpuno su zanemarili opšti ili javni interes.
Srđan Puhalo: Ako znamo da građani smatraju da su svi političari - i oni na vlasti i oni u opoziciji - lopovi, postavlja se pitanje šta je alternativa. Tu alternativu bi trebalo da predstavljaju novi ljudi koji će ponuditi nešto novo i privući građane, Postoje li ti novi ljudi? Ono što mi danas imamo možda jesu nove partije, ali sa starim političarima koji su izašli iz nekih većih političkih partija, otcijepili se i nastavljaju neku svoju priču i borbu. Bojim se da nisu bili u pitanju neki ideološki razlozi, već neke lične frustracije ili konfrontacije. Ako izuzmemo Našu stranku, ja ne vidim da je u Bosni i Hercegovini nastala neka nova politička partija sa nekim novim konceptom. S druge starne, da li je uopšte moguće ponuditi nešto novo u Bosni i Hercegovini, ako ona funkcioniše na etničkom principu i ako ne možete biti uspješan na izborima ukoliko niste dovoljno Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Tako da se bojim se da alternativa teško može da se pojavi u Bosni i Hercegovini. Po mom mišljenju dvije stvari mogu da dovedu do promjena. Prvo, strašno nezadovoljstvo koje će jednog trenutka da bukne i koje se neće moći kontrolisati i drugo - nestašica novca. Naime, u Bosni i Hercegovini naprosto nema više para. Toga su svjesni i ljudi koji danas vladaju u Bosni i Hercegovini. Možda će upravo to natjerati današnje vlastodršće da mijenjaju dosadašnje ponašanje, pa da kažu: “tenderi moraju biti pošteni“, “javne nabavke moraju biti korektne“, “moramo se osloniti na sposobne i pametne ljude“, “ne možemo više davati nerealna obećanja“. To onda može da bude ta alternativa o kojoj pričamo.
Ibrahim Prohić: Ne slažem se sa ovim posljednjim što je kolega Puhalo rekao. Decidno tvrdim da se vlast sama od sebe neće promijeniti. Oni se ne mogu promijeniti čak ni kada bi htjeli, zato što su toliko umočeni u interesne, da ne kažem kriminalne, mreže i zato što se svim etabliranim političkim strankama upravlja na autokratski način. Sve te stranke su ekstremno klijentelističke, a to znači da ne vode računa o opštem interesu, već samo o interesu samo svojih lidera i funkcionera. Rješenje je ili u nekoj vanjskoj intervenciji, koju je teško očekivati, ili u jačanju građanskog potencijala. Trećeg nema.
Srđan Puhalo: Ja mislim da smo blizu dna. Ali, to dno je muljevito i mi tonemo u mulj, u živo blato. I to je ono što je problematično. Ali. ja ipak mislim da postoji jedan trenutak kada će doći do preokreta. Ja mislim da će se to dogoditi onda kada ljudi u državanim i javnim institucijama kažu: “Mi više ne možemo da trpimo, ne možemo više da živimo od novca koji nam država daje. Mi znamo svoja prava i znamo svoje interese jer smo zaštićeni zakonom“. Čini mi se da će taj trenutak uskoro doći, jer privreda sve gore posluje, para je sve manje, budžeti se sve teže pune i krediti se sve teže vraćaju.
Ibrahim Prohić: Kriza ima dno, ali je ono pomično. Rat je na psihološkom planu ostavio jednu trajnu posljedicu, a to je nevjerovatno snižen nivo aspiracija. Ljudi se zadovoljavaju sa nevjerovatno niskim standardom. Čak se ide dotle da su sretni, ako rata ponovo ne bude. Zato i govore: “Samo nek' ne puca“. Dakle, rat je još uvijek prisutan u glavama ljudi. I to je jedan od razloga zašto ljudi ćute, zašto trpe i zašto se zadovoljavaju mrvicama, a mrvica je sve manje. A vlast to podgrijava. Zar ne vidite da se svaki drugi ili treći dan direktno ili indirektno pomene mogućnost destrukcije Bosne i Hercegovine. U posljednje vrijeme imali smo i eksplicitno pominjanje rata. Polemika koja se vodila između Milorada Dodika i Željka Komšića ostavila trag u glavama ljudi. Neću da sudim ni jednome ni drugome, ali činjenica je da je ono što su oni izgovorili moralo ostaviti negativne posljedice i intenzivirati strahove u ljudima.
Srđan Puhalo: Ja nisam baš siguran da su te izjave imale tolikog uticaja. Mislim da se danas u Bosni i Hercegovini nema više zbog čega ratovati i da su političari toga vrlo svjesni. To je neka retorika koja još uvijek pije vodu kod običnog svijeta, ali ja ne vidim da je danas u Bosni i Hercegovini bilo koja ratna opcija realna. Nisu ljudi baš toliko uplašeni od rata.
Ibrahim Prohić: Ja nisam govorio da je rat realan. Ja sam govorio o psihološkim efektima. Ali ne mislim da je u pitanju samo retorika, u pitanju su politički projekti na kojima je pripreman i izveden rat protiv Bosne i Hercegovine.
Srđan Puhalo: Ja mislim da neće. Svjedoci smo sve više individualnih i kolektivih protesta, pogotovo u Republici Srpskoj. Sve češće vidite da se neki radnici bune. Mislim da strah od vlasti polako nestaje. Da li će se nešto drastično desiti, da li će se desiti nešto što će krucijalno promijeni ovo društvo - teško je reći. Ali, evidentno je da je sve više i više ljudi nezadovoljno, da sve više i više ljudi sebe vidi kao gubitnike i da sve više i više ljudi za to okrivljuje političare. I to nezadovoljstvo će jednog dana, mislim da taj dan nije daleko, kulminirati. Šta će se poslije toga desiti - stvarno ne smijem da prognoziram.
Ibrahim Prohić: Ja vjerujem da građani neće trpjeti beskonačno. Ostaje samo pitanje kako će se to rastuće nezadovoljstvo artikulirati i hoće li se pojaviti politička struktura koja će biti sposobna da to nezadovoljstvo pretoči u političku akciju.
Bilo je riječi o tome zašto građani uporno glasaju za političare za koje govore da su lopovi, koliko strah od pripadnika druge vjere i nacije blokira svaku promjenu, da li bosanskohercegovački političari namjerno proizvode haos da bi se održali na vlasti, zašto su građani izgubili svaku nadu da se nešto može promijeniti, da li je kriza u Bosni i Hercegovini dostigla dno, kao o tome šta mora da se desi, pa da se građani masovno pobune.
Omer Karabeg: Gospodine Prohiću, Vi ste nedavno izjavili da je bosanskohercegovačko društvo bolesno. Šta su glavni simptomi te bolesti?
Moja sintagma o bolesnom društvu odnosila se na stanje anomije u kojem ljudi ne vjeruju da se išta može promijeniti, popraviti ili krenuti naprijed.
Omer Karabeg: Može li se reći da je karakteristika ove sadašnje situacije gubitak svake nade, gubitak svake vjere da se u Bosni i Hercegovini može nešto promijeniti na bolje?
Ibrahim Prohić: Da, to je najgora karakteristika stanja društvene svijesti - upravo to što ste vi sada kazali. To je nevjerovanje da se stvari mogu promijeniti i da ja kao građanin i pojedinac išta mogu promijeniti u društvu i svom sopstvenom životu. To stanje svijesti je gore od objektivnog stanja, od ekonomskih i socijalnih pokazatelja.
Srđan Puhalo: Ja sam nekad davno čuo od psihijatra Dušana Kecmanovića jednu definiciju koja mi se svidjela i koja prilično dobro odslikava stanje u Bosni i Hercegovini. On je rekao da “bolesni nismo, a zdravi još manje“. Šta to znači? To znači da je ovo društvo duboko u problemima. Meni se čini da je ovo društvo u magli u kojoj građani lutaju i pokušavaju pronaći neki izlaz, ali nikako u tome ne uspijevaju. Ljudi u Bosni i Hercegovini su rastrzani, nemaju jasan plan i cilj, stalno su negdje između prošlosti i budućnosti, između nekadašnjeg socijalizma, kojeg se još uvijek sjećaju, i ovog suludog kapitalizma, između Istoka i Zapada. To je jedna konfuzna situacija u kojoj se ljudi teško snalaze, a pošto to traje već više od dvadeset godina, čini mi se da su digli ruke i prepustili se stihiji u nadi da će se nešto desiti, ali da to neće biti rezultat njihovog zalaganja i rada, već da će se nešto samo od sebe promijeniti.
Omer Karabeg: Mislim da se rijetko može naći zemlja, kao što je Bosna i Hercegovina, u kojoj su građani toliko ogorčeni na političare. Govore za njih da su lopovi, da su pokvareni, da pljačkaju državu, da su sebi obezbijedili velike plate i beneficije, a kad dođu izbori oni ponovo glasaju za te ljude.
Već pet godina svi analitičari konstatuju da je BiH dotakla dno i prag socijalne izdržljivosti, ali očekivani socijalni bunt izostaje.
Srđan Puhalo: Bosanskohercegovačko društvo je etnički veoma podijeljeno. To koriste političari i generiraju strah jednih od drugih. Zbog toga ljudi u ovoj zemlji ne biraju racionalno. Kada glasaju oni otprilike ovako razmišljaju - nije bitno kako mi živimo, mnogo je važnije da sačuvamo živu glavu, a sačuvaćemo je - ako budemo glasali za naše nacionalne lidere. Dvadeset godina nakon rata to izgleda čudno, ali to je tako.
Omer Karabeg: Gospodin Puhalo je pomenuo strah od pripadnika druge nacije. U kojoj mjeri taj, strah koji je evidentan, blokira svaku promjenu u Bosni i Hercegovini.
Ibrahim Prohić: Strah jeste dominantna emocija kod naših građana i to ne samo strah od drugih nego strah od svega, pa i od promjene, a to je najopasnija vrsta straha. I taj strah je jedan od razloga što građani uvijek biraju iste političare. Postoji još jedan faktor koji utiče na ponašanje birača na izborima, a to je da jako veliki broj ljudi zavisi od države, odnosno od budžeta. To su svi oni koji rade u državnim organima i preduzećima i svi oni koji imaju bilo kakva socijalna primanja. Upravo ti ljudi se najviše boje promjena. Iako slabo žive i nisu zadovoljni onim što imaju, oni se plaše svake promjene jer misle da bi mogli da izgube i onih 150 maraka nekakvih socijalnih primanja.
Omer Karabeg: Mislite li da je upravo taj strah od promjena glavni razlog što nema socijalnih protesta u ovakvoj bijedi. U Slovenija, gdje se mnogo bolje živi, bilo je velikih socijalnih protesta, a u Bosni i Hercegovini to se svodi na mnogo manje proteste gdje demonstriraju policajci, studenti, penzioneri, poljoprivrednici, bivši borci, ali svako za sebe. Nema jedinstvenih i velikih protesta u Bosni i Hercegovini.
Ako imamo strah jednih od drugih, ako imamo društvo koje je duboko podijeljeno na etničkih osnovama, teško je naći kritičnu masu koja bi nešto pokrenula.
Omer Karabeg: U podijeljenom društvu, kako kaže gospodin Puhalo, zaista je nemoguće da dođe do velikih socijalnih protesta na nivou Bosne i Hercegovine. Ali, tih velikih protesta i velikog revolta nema ni u okviru entitetâ.
Ibrahim Prohić: Tako je. Postavlja se pitanje zašto nemamo proteste ni unutar tih zatvorenih društava u Bosni i Hercegovini. To je zato što podijeljenost, koja u Bosni i Hercegovini funkcionira kao princip, nije samo na etičkoj osnovi. Podijeljena je i Republika Srpska, podijeljena je i Federacija i to ne samo na hrvatsku i bošnjačku, nego unutar nje imate mnogo boračkih organizacija, mnogo sindikata i tako dalje. Sve se dijeli. Momčilo Krajišnik, jedan od utemeljivača Republike Srpske, govorio je: “Podijelićemo i iglu u plastu sijena“. Bosna i Hercegovina je toliko fragmentirana i toliko podijeljena da nije moguća nikakva skupna akcija. To stanje, koje je proizvedeno, održava se političkom manipulacijom. Kolega Puhalo je spomenuo junski građanski protest u Sarajevu. Političari su uspjeli da manipulacijom prebace ovo očigledno građansko nezadovoljstvo na drugi teren. Samo da podsjetim da su političari iz Banjaluke i Mostara igrali na kartu da im je ugrožena sigurnost, pa je premijer Vjekoslav Bevanda čak rekao da su ga htjeli ubiti. Manipulirala je i Socijaldemokratska partija. Oni su se predstavili kao neko ko podržava taj protest, što je svojevrsni politički spin, jer je ta partija sukreator opšte agonije, pa i problema oko jedinstvenog matičnog broja koji je bio povod protestu. Međutim, ipak se dogodilo nešto što budi nadu. Bez obzira što je ovaj mali socijalni bunt ugašen, ostaje činjenica da su po prvi put nakon rata u jednoj akciji pređene etničke granice, jer je bilo podrške i iz Banjaluke i iz Mostara. Istina, kasnije je politika učinila da banjalučki studenti reteriraju od svojih prvobitnih izjava podrške. Ali, po prvi put građani su prešli granicu straha, prešli su etničke granice i počeli su da vjeruju da svojom akcijom nešto mogu promijeniti.
Omer Karabeg: Imam utisak da su se ljudi u svom očaju potpuno zatvorili u sebe, pa ih se ne tiču patnje drugih. Nevjerovatno je koliko su malo solidarnosti građani Banjaluke pokazali prema porodici Vulić koja je velika žrtva bahatosti vlasti.
Moramo imati u vidu da je kod nas veliki broj ljudi zaposlen u javnim institucijama koje kontroliše vlast i da oni računaju da nije pametno da se bune, jer mogu ostati bez posla.
Omer Karabeg: Ali, takvih ljudi je bilo vrlo malo.
Srđan Puhalo: Bilo je ih je poprilično na prošlogodišnjim protestima zbog pretvaranja gradskog parka u građevinsko zemljište. Njihov broj se smanjio, kada je vlast počela da vrši pritisak. Zaposleni iz javnih institucija, koji su učestvovali u protestima, bili su pozivani na razgovore, ljudima, koji su zavisili od grada i budžeta, davalo se na znanje da će izgubiti beneficije, ako budu nastavili sa učešćem na protestima, i to je imalo uticaja. Mnogo se nevladinih organizacija povuklo, mnogi ljudi, koji su radili u javnom sektoru, iskalkulisali da im se ne isplati da zarad nekih principa, istine ili pravde izgube neke svoje male beneficije.
Ibrahim Prohić: Vlast u Bosni i Hercegovini ne zna da riješi nijedan vitalni društveni problem, ali je zato jako dobro savladala tehnologiju vladanja i manipulacije. Ona pritiscima, ucjenama i prijetnjama postiže ono što hoće. Ali, ova priča ne može biti zaokružena, ako ne pomenemo još dva faktora. Prvo, u Bosni i Hercegovini ne postoji država, odnosno ona provizorno postoji, ali nema elementarnu autonomnost i profesionalnost. Ovdje je zapravo suspendovan politički sistem i svim državnim strukturama upravlja nekoliko ljudi. Nijedna vlast, nijedana vlada, nijedan parlament nemaju elementarnu autonomnost. Svi oni izvršavaju volju tri-četiri politička moćnika. Drugo, akademska zajednica i takozvani misleći ljudi u Bosni i Hercegovini su dužni, a to ne rade, da objašnjavaju građanima manipulaciju i tiraniju koja je na sceni, te da ukažu kako da izađemo iz ove krize. Uzmimo, hipotetički, da postoji energetski naboj kod građana, da su oni spremni, simbolički govoreći, da idu na barikade. Šta sa tim? Nijedna revolucija, nijedna društvena transformacija nije uspjela, ukoliko se bazirala samo na goloj energiji, nezadovoljstvu i emocijama. To u najboljem slučaju može biti pobuna koja može nešto srušiti, koja može biti destruktivna, ali ne može izgraditi novi model političkih odnosa. Zato su zaduženi misleći ljudi. Međutim, većina mislećih ljudi je kupljena, doslovno kupljena na ovaj ili onaj način. Oni gledaju svoje sitne interese i potpuno su zanemarili opšti ili javni interes.
Omer Karabeg: Gospodine Puhalo, mislite li Vi da je glavni problem u tome što nije formulisana politička alternativa ovome što sada imamo u Bosni i Hercegovini?
Ako znamo da građani smatraju da su svi političari - i oni na vlasti i oni u opoziciji - lopovi, postavlja se pitanje šta je alternativa.
Ibrahim Prohić: Ne slažem se sa ovim posljednjim što je kolega Puhalo rekao. Decidno tvrdim da se vlast sama od sebe neće promijeniti. Oni se ne mogu promijeniti čak ni kada bi htjeli, zato što su toliko umočeni u interesne, da ne kažem kriminalne, mreže i zato što se svim etabliranim političkim strankama upravlja na autokratski način. Sve te stranke su ekstremno klijentelističke, a to znači da ne vode računa o opštem interesu, već samo o interesu samo svojih lidera i funkcionera. Rješenje je ili u nekoj vanjskoj intervenciji, koju je teško očekivati, ili u jačanju građanskog potencijala. Trećeg nema.
Omer Karabeg: Postoji li uopšte donja granica ove bosanskohercegovačke krize, trenutak kada će građanin reći: ”Ovo više ne mogu da trpim. Moram se pobuniti, nemam šta izgubiti”.
Srđan Puhalo: Ja mislim da smo blizu dna. Ali, to dno je muljevito i mi tonemo u mulj, u živo blato. I to je ono što je problematično. Ali. ja ipak mislim da postoji jedan trenutak kada će doći do preokreta. Ja mislim da će se to dogoditi onda kada ljudi u državanim i javnim institucijama kažu: “Mi više ne možemo da trpimo, ne možemo više da živimo od novca koji nam država daje. Mi znamo svoja prava i znamo svoje interese jer smo zaštićeni zakonom“. Čini mi se da će taj trenutak uskoro doći, jer privreda sve gore posluje, para je sve manje, budžeti se sve teže pune i krediti se sve teže vraćaju.
Rat je još uvijek prisutan u glavama ljudi. I to je jedan od razloga zašto ljudi ćute, zašto trpe i zašto se zadovoljavaju mrvicama, a mrvica je sve manje.
Srđan Puhalo: Ja nisam baš siguran da su te izjave imale tolikog uticaja. Mislim da se danas u Bosni i Hercegovini nema više zbog čega ratovati i da su političari toga vrlo svjesni. To je neka retorika koja još uvijek pije vodu kod običnog svijeta, ali ja ne vidim da je danas u Bosni i Hercegovini bilo koja ratna opcija realna. Nisu ljudi baš toliko uplašeni od rata.
Ibrahim Prohić: Ja nisam govorio da je rat realan. Ja sam govorio o psihološkim efektima. Ali ne mislim da je u pitanju samo retorika, u pitanju su politički projekti na kojima je pripreman i izveden rat protiv Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Mislite li da će građani beskonačno da trpe bijedu i haos u Bosni i Hercegovini?
Nezadovoljstvo će jednog dana, mislim da taj dan nije daleko, kulminirati. Šta će se poslije toga desiti - stvarno ne smijem da prognoziram.
Ibrahim Prohić: Ja vjerujem da građani neće trpjeti beskonačno. Ostaje samo pitanje kako će se to rastuće nezadovoljstvo artikulirati i hoće li se pojaviti politička struktura koja će biti sposobna da to nezadovoljstvo pretoči u političku akciju.
