Umjetničku instalaciju Think Freedom, američko-bosanske umjetnice Edine Selesković, građani i posjetitelji Zagreba, imati će priliku vidjeti od 19. do 22. juna. Ovaj impresivni projekt, sa misijom da spaja publiku jedinstvenom snagom savremene umjetnosti, iniciran je 2015. godine, u Sarajevu. U sljedeće dvije godine, ona će putovati Evropom, Južnom Amerikom, Azijom i Australijom, da bi svoju finalnu postavku imala u Njujorku.
RSE: Da li je sve spremno za izložbu u Zagrebu, koja će biti od 19. do 22. juna?
Selesković: Izložba je spremna. Organizacija ove izložbe je zaista ponekada zahtjevna. Ona je krenula iz Sarajeva 2015. godine i od tada smo na jednoj turneji. Prvo u našoj regiji, onda u EU, Aziji, Južnoj i Sjevernoj Americi, Australiji, da bi na kraju bili u Njujorku. Otvorenje izložbe je u Zagrebu 19. juna. Zaista sam sretna što je to u Klovićevim dvorima, što je zaista jedna prestižna galerija i muzej, ali isto tako ima i prelijep prostor, koji će omogućiti da instalacija ima svoj potpuni efekt.
RSE: Instalacija Think freedom je impresivan projekt, koji objedinjuje skulpturu, instalaciju, performans, svjetlo, zvuk, pisanu riječ, ali i nove tehnologije. Otkud ideja za tako sveobuhvatnu instalaciju?
Selesković: Cijela priča je krenule još 2014. godine iz Sarajeva, kada je, povodom 100 godina obilježavanja početka I svjetskog rata, tadašnji gradonačelnik, Ivo Komšić, mene zamolio da dizajniram jednu poštansku markicu, koja bi obilježila taj moment. Napravila sam jednu pticu mira koja leti iznad Sarajeva. Na žalost, ta markica je zabranjena iz meni nepoznatih razloga.
Ta zabrana je izazvala u meni želju da, ne samo radim i dokažem umjetnošću da se neke stvari zaista mogu, kada se hoće, i da su granice samo u našim glavama, nego i da dokažem da umjetnost u stvari ima moć da povezuje ljude.
Ne radi se ni o skulpturi, ni o predmetu, nego se radi o doživljaju koji sve te umjetničke discipline zajedno, koje ste spomenuli, nešto daju posjetiocu, a onda i sam posjetioc postaje dio umjetničkog rada. Ipak je ovo jedna interaktivna instalacija, gdje poruke mira i slobode, koje meni djeca šalju, barem mladi studenti iz svakog grada domaćina, stavljamo na skulpture i simbolično ih šaljemo u svijet. Instalacija je krenula kao mala ideja, ali je prešla u globalnu misiju. Umjetnost je ta koja povezuje ljude, umjetnost je ta koja nam daje snagu i glas da kažemo ono što je u nama i da to prezentujemo cijelom svijetu.
RSE: Možemo reći da je instalacija nastala iz inata, kao otpor cenzuri? Šta mislite, postoji li cenzura, ili možda još gori oblik, autocenzura, kod umjetnika u BiH?
Selesković: Mislim da umjetnici nekada najbolje funkcionišu u momentu kada se moraju zainatiti i moraju preuzeti stvar u svoje ruke. Na žalost, umjetnost je u velikim umjetničkim centrima postala sama sebi dovoljna i sami umjetnici su se zatvorili u neke umjetničke svjetove. Postali smo manje bitni publici.
RSE: Smatrate li da umjetnici u BiH, ali evo i kulturni radnici generalno, dovoljno govore i otvaraju pitanja koja su za BiH još uvijek tabu?
Selesković: Postoji puno prostora za unapređenje. Mislim da postoje umjetnici koji to rade, ali ih je u ovom momentu nedovoljno. Mislim da umjetnici zaista mogu preuzeti vodeću ulogu. Mi živimo u momentu, kada kroz socijalne mreže i nove komunikacijske tehnologije, zaista možemo doseći do ogromnog broja ljudi, ali moramo na neki način malo više razmisliti o porukama koje šaljemo u svijet.
RSE: Vi ste iz Tuzle za SAD otišli 1991. godine, u okviru srednjoškolske razmjene učenika. Sve nakon toga je američki san ili ne?
Selesković: Moj put u SAD desio se iz jednog tinejdžerskog instinkta. Moj ostanak u SAD se desio zbog rata u BiH. Kada sam u tim najtežim trenucima pomislila šta sada, zašto ja, zašto moja zemlja, sam zaključila samo jednu stvar. Šta bih mogla uraditi sada, što ne bih mogla uraditi da je svijet normalan? Umjetnost je bila odgovor. Često u šali kažem, da se sve to moralo desiti, kako bih ja postala umjetnik, jer u suprotnom bih vjerovatno morala biti doktor ili ekonomista.
RSE: Jedna ste od najpoznatijih savremenih umjetnica u BiH. Na spisku ste hiljadu slikarki SAD-a, koje je izdao Nacionalni muzej žena umjetnica iz Vašingtona. Možete li napraviti paralelu između savremene umjetničke scene u Njujorku i u BiH?
Selesković: Vjerujte da ne bih željela. Mislim da komparacija nije moguća. Ne radi se o tome da je nešto bolje ili lošije, radi se samo o tome da je jako drugačije. Njujorška umjetnička scena je ambicija miliona i miliona umjetnika. Mi, koji smo bili tamo i koji smo na neki način uspjeli da ostvarimo svoje snove, znamo na koji način to funkcioniše. Negativna strana toga je upravo to da smo se odvojili od publike i da se publika odvojila od nas. Domaćice negdje u Kentakiju vam neće znati reći ime najbogatijeg i najuspješnijeg umjetnika trenutno u svijetu, a kamo li čime se on bavi. Ali će vam reći cijelu biografiju nekog glumca iz njenih sapunica.
U Evropi je apsolutno drugačija situacija. Mislim da je kultura i vizualna umjetnost puno veći dio svakodnevnog života. Mislim da mi svi ovdje, koliko god se nama činilo drugačije, ipak uživamo u nekim fenomenalnim kulturnim dešavanjima, znamo kada se dešavaju, i otvorenja i muzejske izložbe, filmski festivali ili koncerti. Kultura je veliki potencijal u BiH i bilo bi fenomenalno da se strateški okrenemo njoj. Da krenemo svi sarađivati zajedno i da zajedno napravimo jedan umjetnički centar.
RSE: Obzirom da veliki broj, naročito mladih ljudi, svakodnevno odlazi iz BiH, Vi ste se odlučili vratiti. Živite na relaciji BiH - SAD. Zbog čega ste se vratili u BiH?
Selesković: Preko 25 godina SAD-a i odrastanja u SAD-u, u BiH me vratila ljubav. To je jedino logično objašnjenje. Ono što se meni desilo je da sam upoznala čovjeka koji je, ne samo moja velika ljubav, nego i moj životni partner. Što se tiče ljudskih odnosa, BiH je puno bolja, puno toplija i prihvatljivija država, nego što je to SAD, a posebno Njujork, koji je samo orijentisan prema karijeri. Zaista sam stalno iznenađena načinom na koji ljudi prihvataju ovdje i djecu i porodični život, da ipak karijera nije jedina stvar u životu, da je porodica nešto što može čovjeka da oplemeni. To se i meni desilo.
Postoje sretni i nesretni ljudi i u Njujorku i u BiH. Jedina je razlika kako vi sebi osmislite život. Voljela bih da mladi ljudi preuzmu odgovornost i da kažu da im ne treba neko drugi da im napravi bolji život, nego da oni to mogu sami. Kada bude bilo dovoljno takvih ljudi, mislim da će i BiH biti puno bogatija i zemlja sa puno više prosperiteta. Mislim da treba da prestanemo da tražimo zeleniju travu i da se okrenemo sebi. Ako smo spremni raditi toliko u zemljama vani, zašto nismo spremni toliko raditi i u BiH? Zašto nismo spremni da je stvarno učinimo zemljom, kakvom ona može da bude?
Možda ovo zvuči malo utopijski, ali je to opet odluka svakog od nas. Možda i nije loše da odemo i vidimo šta je sa one strane granice, ali mislim da ne trebamo zatvarati vrata za sobom i da trebamo razmisliti o povratku u ovu zemlju, da joj doprinesemo novo znanje i nova iskustva, koja smo stekli negdje drugo.
Facebook Forum