U Bosni i Hercegovini traga se za oko 10.000 osoba nestalih tokom ratnih dešavanja. Dvije trećine nađene su u oko 500 masovnih i velikom broju pojedinačnih grobnica. No, sve je manje informacija o lokacijama, a zid šutnje obavija nestanke i mjesta ukopa.
Ovo sobom nosi i posljedice u vidu održavanja kulta šutnje o teškom nasljeđu prošlosti, odgovornosti i pravdi za žrtve. Pored toga, ni ovu kategoriju žrtava nije zaobišla politika, zbog koje je u BiH ugrožen proces traženja.
Abdulah Karić iz sela Suha 1992. godine odveden je u logor u OŠ „Vuk Karadžić“ u Bratuncu sa svojom dvojicom braće, Safetom i Ćamilom. Skoro 20 godina trajala je njegova potraga za braćom ubijenom u logoru da bi konačno bili dostojno sahranjeni. Tijela oca i majke, koje su srpske snage spalile u jednoj kući nadomak Bratunca, nikada nije našao.
„Izgubio sam skoro cijelu familiju. Najstarijeg brata Safeta Karića i mog oca majku, Nuriju i Fatu Karić, u mjestu Podžići, gdje su ostali zajedno sa svim rođacima, sa njih devetero zapalili su u kući Osmana Hodžića. Moja otac bio je 80 posto slijep. Moja majka bila je invalid, nosila je jednu štaku, imala je ugrađene ploče. Kad su moja majka i otac saznali da su Safeta, Ćamila i mene odveli u logor, majka je ostala na jednim stepenicama u mom mjestu i rekla: ’Mi ne idemo dalje, nek nas ubiju.’ Tako je moja majka završila. Ja se nadam da su uz nekakvoj grobnici, da kosti postoje. Tražim još uvijek, pokušavam. Postoji još grobnica“, kaže Abdulah Karić.
Nurija i Fata Karić tek su dvoje od 10.000 osoba za koliko se u BiH danas traga. Od oko 30.000 nestalih, koliko je zabilježeno na kraju rata, dvije trećine su nađene u oko 500 masovnih i velikom broju pojedinačnih grobnica. Informacija o lokacijama sve je manje, što otežava napredak, kaže član kolegija direktora Instituta za nestale Marko Jurišić.
„Samo se 10 posto tih informacije pokaže validnim, koje na kraju rezultiraju pronalaskom posmrtnih ostataka. Kao posljedicu toga imamo sve više izlazaka na teren, izviđanja, probnih kopanja, a sve manje i manje ekshumiranih tijela. Mi smo upozoravali u svojim istupima da će doći razdoblje kada će se sve manje i manje pronalaziti posmrtnih ostataka zbog nedostatka informacija“, navodi Marko Jurišić.
Upravo nedostatak napretka u traženju nestalih je i glavni razlog nezadovoljstva radom Instituta, što je i bio povod za protest organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS.
„Porodice iz RS već duže vremena ukazuju na problem u procesu traženja nestalih lica u BiH, posebno srpske nacionalnosti - jednostavno proces traženja Srba je zaustavljen“, tvrdi šef operativnog tima za traženje nestalih RS Goran Krčmar.
Neigranje zločina
Dvadeset godina je prošlo od prvih masovnih nestanaka i ubistava tokom rata u BiH. Porodice ni danas nemaju pristup pravdi, niti reparaciji, navodi Amnesty International u svom izvještaju o nestalim osobama u BiH.
Amnesty je kritikovao i bh. vlasti koje nisu implementirale Zakon o nestalim osobama, te ugrozile i nezavisnost Instituta, kao i uspostavu fonda za pomoć porodicama nestalih, te centralnog registra.
Traganje za grobnicama u blizini Potočara, avgust 2012.
Bolnu tačku predstavljaju političke opstrukcije, pogoršane izjavama visokorangiranih političara koji negiraju da su se neki od zločina i dogodili. Sa nalazima se slaže i član kolegija direktora Instituta za nestale BiH Marko Jurišić:
„Preklinjem i molim sve institucije vlasti u BiH da snažno podupru proces traženja nestalih osoba, ne samo riječima nego i djelom, da se prestane sa licitiranjem žrtvama i politizacijom procesa traženja nestalih osoba i da se pruži maksimalna potpora Institutu za nestale osobe u skladu sa preporukama radne grupe UN-a za prisline nestanke.“
Počinitelji, kako navodi Amnesty International, i dalje žive u istim zajednicama kao i žrtve i njihove porodice, a glavna prepreka njihovom privođenju pravdi je stalni nedostak političke volje. Jedno od takvih mjesta je i Prijedor, grad nestalih.
„U ovome trenutku imamo 1.007 nestalih osoba kojima nije pronađena ni najmanja koščica. Država nikada nije upotrijebila ni minimum kapaciteta. Uvijek je to povjeravala šačici ljudi koji su radili u komisijama. Sad je to Institut, i nešto malo tužilaštva u sklopu redovnih istraga što urade - to je sve“, naglašava Edin Ramulić, iz prijedorskog udruženja Izvor.
Izvor je u povodu Međunarodnog dana nestalih u Sanskom Mostu postavio i instalaciju sa 420 ukopnih vreća koje označavaju žene i djevojčice ubijene tokom rata na ovom području, od kojih skoro 150 nikada nije pronađeno.
I Omladinski pokret Revolt u Mostaru i Tuzli organizovao je manifestaciju u povodu obilježavanja Dana nestalih.
„Odredili smo konture ljudi sa upitnicima, dijelili smo razglednice na koje su građani mogli da ostavljaju poruke“, kaže Emir Omeragić.
Na važnost rješavanja pitanja nestalih upozorili su i iz koalicije za REKOM. Naveli su kako nepostojanje tijela uskraćuje porodicama i društvu fizički simbol sećanja na žrtve, što postaje kamen temeljac za održanje javne kulture šutnje o teškom nasljeđu prošlosti, odgovornosti i pravdi.
Porodice, koje decenijama čekaju kako bi dostojno obilježili mjesta vječnog počinka najmilijih, imaju samo jednu želju:
„Pa da mi je naći kost - kost. Da nađem. Da znam.“
