U Sarajevu je u petak obilježena 20. godišnjica masakra kod Gradske tržnice na Markalama. Tog 28. kolovoza 1995. godine od posljedica granate, ispaljene sa položaja koji je držala VRS na Trebeviću poginule su 43 osobe, a ranjeno je njih 84.
Dvadeset godina kasnije kod Gradske tržnice oko spomen obilježja okupilo se pedesetak Sarajlija koji su ranjeni ili su izgubili članove obitelji i bliske prijatelje, te brojni kantonalni dužnosnici.
Mnoga djeca tog 28. kolovoza 1995. godine izgubila su majke i očeve, ali i djetinjstvo. Amela Feriz imala je samo 15 godina:
„Od prijateljice otac je nas tražio taj dan, prevrtao je mrtve, ranjene, da vidi gdje smo. Hvala Bogu, nama ništa nije bilo, ali su mi poginula dva prijatelja, Adnan Ibrahimagić i Dario Dlouhi. Ja danas imam sina od 11 godina i svaki put ga dovedem ovdje i pričam mu o tome i ostalim masakrima koji su bili jer ja sam, eto, nažalost, bila u centru svih tih zbivanja i želim da se prisjeća i moje dijete i da nauči šta smo mi tada preživjeli i da cijeni svoj život i svaki dan kad se ustane živ i zdrav i da ne dođe do ponovnog rata i ponovnih takvih dešavanja“, priča nam Amela.
Ismet Svraka tog dana s s dvojicom prijateljima je bio u tržnici. Njih danas nema, a on živi sa posljedicama:
„Dvaput sam rekao da mi je hladno, poslije sam se probudio u intenzivnoj njezi. Bez noge, ranjen u obje noge. Godinu sam dana bio u kolicima, nisam ni kolica imao. Poslije dvije godine sam operisao jednu tetivu na desnoj nozi. Prije mjesec dana sam snimao desno koljeno, piše fino da imam kreatina od granate u desnom koljenu. Nakon dvadeset godina, eto.“
Senida Karović, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo ističe važnost ovog mjesta, poznatog i kao Markale 2, jer su nakon napada koji se ovdje desio snage NATO-a pokrenule vojne intervencije po položajima Vojske Republike Srpske, što je na kraju dovelo i do pregovora o primirju.
„Ono što mi moramo raditi jeste da moramo se sjećati, moramo obilježavati, moraju naša pokoljenja znati istinu. Jer ako ne budemo znali istinu onda je uzalud potekla ovolika krv.“
Za ovaj zločin u Haškom tribunalu osuđeni su Dragomir Milošević i Stanislav Galić.
